|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Tišina
Ima tišina koje se usele u dušu kao mahovina na stablo. Takve tišine se hrane čovjekovom dobrotom, crpe snagu iz tijela svog gospodara i svega onog što učinimo i ne učinimo. Nagrizaju tiho, neprimjetno, nečujno poput hrđe na željezu. Ne zna čovjek koliko može da izdrži, kad može da posrne i padne pod teretom tišine. To zavisi od same duše i njene veličine, Za razliku od tijela duša se hrani molitvom u molitvi raste dok tijelo propada duša je besmrtna. Ne znamo gdje je ali znamo da postoji. Ima dana kad duša pod svojim teretom posrne, padne na kaldrmi da bi ustala ponovo. Tu slabost iskoristi tišina isplete mrežu oko duše kao pauk oko svoje žrtve, tanana vlakna čvrsto vezana počnu da stežu, guše, razdavajaju komad po komad. Duši ostane samo bol, bol kao živo blato u koje tone i iz kog se izvlači. Ponekad o ovoj borbi niko ništa ne zna, osim duše. Takva bol je najteža, ne liječi se, nevidi se, a gasi život kao vijetar svijeću. Smjenjuju se slike prošlosti na vrtešci života, majčin uplašen pogled, zagrljaj oca Mustafe, Rahimovi dukati na vratu, riječi stare Hadžere, biljeg ispod lijeve dojke. Osjećam malaksalost, ne znam da li sanjam ili gledam istini u oči, da li ustajem sa dna ili na dno tonem. Skamenjena, slomljena od bola, povijena u tišinu ležim na krevetu okrenuta prozoru. Onom prozoru sa kog sam slušala Rahimove korake dok mi dolazi, onom prozoru sa kojim sam dijelila čežnju i strah, prozoru koji ćuti sa mojim bolom, sa kog se nevidi ni noć i dan. Tišina, zavejala dušu, raste brže od mahovine na hrastovoj kori. - SaMoRa, bila je to majka Fatka koja je sjedila na krevetu ispod mojih nogu. Bisera i Mustafa su otišli do Rahimovih, nisu se još vratili. Kao u nekom polusnu u vremenu koje je stalo onog momenta kad je njegova ruka ispustila moju, vremenu u kom ne postoji danas i sutra. Postojalo je samo ono juče što je otišlo sa minulim satima kao brod koji je nestao na pučini ljubeći oblake. Jastuk se pretvorio u grobnicu mojih suza sahranjenih bez spomenika i imena. Otkucaji srca su sve tiši u mrtvom pogledu je još samo sijao njegov lik. Nad Varoši ćuti, stara planina spustila oblake, u sivilo povila dan, pada kiša, Petrovdan. Puzi po podu bolom slomljena duša, tišina u njoj ne progovara. I krv boli, misli rasute kao pčele po livadi nikako da se sakupe. Ruka mi na niski dukata milimetar po milimetar traži njegove otiske. Gromovi paraju nebo, cijepaju komad po komad mesa, odvajaju od kosti zemlju i nebo. SaMoRa, volio sam te, volim te i voljeću te. Sudbina i život ne idu uvijek u istom smijeru, ponekad svako vuče na svoju stranu. Sinoć kad sam te dopratio do kuće samo moje tijelo je otišlo, duša mi ostala u tvom zagrljaju. Rastavio sam sebe od sebe samo da bih te još jednom vidio, osjetio miris tvoj u kosi. Još jednom samo da ponesem sjaj zvjezdane prašine koju prosipaš po meni dok me gledaš. Osjećam Rahimove tople dlanove, ljubi mi ruke, hvata me jeza od daha na koži. Rahim, Rahim....Sanjala si SaMoRa, zagrli me mati, stegnu me na grudi kao da je htijela da sakrije krik bola.- Ti imaš groznicu! Ti goriš ! U panici zove oca Mustafu, vidim samo sijenke oko kreveta. Ne raspoznajem glasove, oblak mliječne svijetlosti ispuni sobu opet ga vidim. Osjećam mir, spokoj, gledam ga sad mi je još ljepši, koža mu tamna, nježna, umivena suncem jutarnjim. A usne sakrile grozd bagrema, svako slovo mi ljubi dok mi ime izgovara. Vitak kao joha o Đurđevdanu, savija se i ljubi me u čelo. - Ti ostaješ u ovoj svjetlosti, ja ostajem sa tobom, u tebi, u nama. Osjećam njegov dah na usnama poljubac na lijevom uglu gornje usne, ispusti mi ruku i koracima unazad napuštao je svjetlost. Ostavljajući me nikom, ni životu ni smrti, u vremenu bez vremena, u čekanju bez nadanja. Sudbina da zanijemi, Bog da zajeca, Suđenice da vaskrsnu da li bi promjenile patnju?- Zovite hećima izgubila je svijest.Čujem očev glas i ne mogu da mu se javim.
|
