detalj slike: KRK Art dizajn

  KNEZU  IVU  OD  SEMBERIJE

Pred nekrstom klečao si, Kneže

ljubio mu i skute i ruke,

da ne vodi roblje u ajluke

i da teške lance im odveže.

Niz lice ti suze tekle same

nudio si blago i dukate

da se opet svojoj kući vrate,

da bi sužnje izveo iz tame.

Ponizno si kroz suze molio

semberskoga svakog domaćina,

da sve   dade što u kući ima         

da bi rodu glave otkupio.

Molio si Boga na uranku

i čekao na obali Drine,

da slobode Sunce raji sine.

Ali, lijepu ne pusti ti Stanku.   

Tu boginju što Srbkinja rodi

po Stambulu hvaliti se htio,

kakvu li je divu zarobio,

želio je u harem da  vodi.         

Ti ga pitaš šta za otkup ište.

„Još ikona na zidu mi osta

i nju dajem – neka ti je prosta .   

Nije Stanki harem sudilište“.

Zulumćaru nikad dosta nije.

Kad ikonu skide sa duvara

mrtva pade, tvoja majka stara.

Suze roniš, a on ti se smije.

„Čuješ li me,  Kulin kapetane!

Staru majku prežaliću lako,

lijepu Stanku ne mogu nikako.

Sve si svoje odbrojao dane“!

Zlotvor gleda pomračenih veđa

takvo nešto do sad čuo nije,

skida lance, skida bukagije,

uze otkup i okrenu leđa.

Drina huči i istinu štuje.

Dokle moje korito doseže

moj vodotok isti narod veže.

Iz sveg glasa svijetu poručuje.

A s obala i vrbe šapore

Semberija rađa dobrotvore.

NOĆAS SAM TE  SANjALA VOŽDE

Noćas sam te  sanjala, Vožde

na proplanku kraj Topole grada,

vežeš lozu svojih vinograda

Boga moliš da ti rodi grožđe.

Ko srna sam preplašena bila

Sunce zrake bacalo je vrele.

Sa mjesta se nisam pomjerila

Ti me pitaš: „Kojim dobrom, sele“?

Tražim vođu na čelo kolone

da rod spase od zuluma, brate,

Gračanice zvona da zazvone,

da se Srbi na ognjišta vrate.

„Zanijeli me – eto vinogradi

i ne slutim šta se to dešava.

Idi kući i bosiljak sadi,

rodu reci neka mirno spava.

Nemoj plakat´ već kući se vrati

rodu reci, eto vojskovođe,

dušmanima stiže Karađorđe,

pa i sami počeće bježati.

Zazvoniće zvona Gračanice,

a mi sejo kolo razigrati,

na kubetu pjevaće grlice

što je srbsko mora i ostati“.

Kličem naglas, o, hvala ti Bože!

Iz daljine čujem pjesmu neku.

Probudih se, meni suze teku,

jer to samo u snu bješe , Vožde...

  MILENKU  PAVLOVIĆU

 heroju, pukovniku, komandantu, pilotu – 1959 - 1999

Sve o tebi što pišemo

srpski sine – premalo je,

al´  se kunem dok dišemo

pamtićemo  ime Tvoje.

I za dušu svijeće paliti

nedjeljama, svakog goda,

herojem Te vječno slaviti

Ti legendo,  srpskog roda.

Plašio se nikog nisi

orlušina NATO – a  ´tica

komandov´o  pukom Ti si

rodu bio uzdanica.

Čuvao si naše nebo plavo

šestario prostranstvom – Sokole,

dželate si vješto presretao

nadlijetao  Gučeva vrhove.

Drinu, Ibar, Troprstu Bistricu

branio si – brate neumrli.

Pećaršiju, Ostrog, Gračanicu

za zavičaj ginuo si prvi.

A na Krušik zloće kad krenuše

nikom nisi ispred sebe dao,

agresoru bez srca i duše.

Zbog kvara si,  Rode malaksao.

Volio si nebo i visine,

iznad svega Otadžbinu svoju,

zavjet dao da se za nju gine

Vaskrsnuo u krvavom boju.

Taj Đurđevdan na izmaku vijeka

kao da je nestalo života,

samo zvona ječala je jeka

komadanta pratili pilota.

Plakali su Valjevski šljivici,

srpsko nebo prekrili oblaci,

fenjere su pogasili svici

crni aber kad je stig´o  majci.

Trešnje nisu više mirisale

 frule stada na pašu ne prate,

lastavice u letu zastale

da Milenka junaka isprate.

Zanijemili i talasi Drine

tužna ljuba čupala je kose,

lelek majke:“ Kud odlaziš sine“!

Dok anđeli dušu Ti uznose.

Tvoji Srđan  i Nemanja – ždrali

nisu mogli suze ustaviti,

k´o što d´jete roditelja žali

svog će oca jednom osvetiti.

Sada šetaš rajskim livadama

nadgledaš nas, kao što si svik´o,

zauvijek ćeš živjeti sa nama

Pavloviću, srpskog roda diko.

Sa nepunih četerdeset ljeta

mladi život dariv´o si rodu,

još se tuđin Svetom zemljom šeta

a Ti htjede donijeti slobodu...

Nisi umro, no vaskrs´o,  ´Tiću

tvoje ime pamti se u svijetu,

srpski sine, hrabri Pavloviću,

ostao si nasmijan u letu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: