|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ZVJEZDOČACI(jedno od kazivanja iz romana Midar, 2019 književna nagrada Rastko Petrović) Midar i An uživaju u posmatranju zvijezda. Dogode se noći kad svjetlost tih dalekih kraljica i princeza neba tako jasno blista da ti se čini da su žive. Silno na njih djeluje žmirkanje tih krasotica noćnog neba da njih dvojica osjećaju posebnu snagu u sebi i veliku volju za razgovorom. Kosmička sila koja obuzme njihova čula kao da ih podigne do samih zvijezda, čak i iznad njih. Tako su se te noći našli svako na dijelu svog neba, na samom obrubu galaksije, posmatrajući svijet u sebi. Odjednom počeše kliziti niz stijenke ogromnog lijevka i dozivati jedan drugog radošću svojih srca što hrle susretu koji će ih uvesti u priču. Zaustaviše se na rubu lijevka, baš tamo gdje se naglo sužava, na mestu sa kojeg zvijezde upadaju u spiralnu putanju prodirući do staza koje će ih odnijeti u druge galaksije. –Mi nismo zvijezde! – prodera se Midar i podboči se nogom na sam rub uskog dijela lijevka. An se grohotom smijao i ispružio svoj štap da bi se zaustavio na samom rubu ponora. − Eeee-hehehehe, evo i mene sa dijela neba na koji me dovodi jedini tajni izlaz iz pećine. Ne zna ni vuk za njega, a mislim da ga ni orao nije naslutio, jer on bi sigurno postavio gnijezdo na tom mjestu, da mi ne dozvoli da letim i da se vinem u beskrajna prostranstva. − Vidiš, Ane, kad ti neko kaže da ideš u materinu, to je ovo ovdje mjesto. Govore, a ne znaju šta govore, ne znaju ni kad dođu ovamo gdje se nalaze. Ja sam ovdje bio do sada jedanaest puta, ovaj dolazak ne računam, jer sam želio da ti pokažem ovo mjesto, sa kojeg kad klizneš nikad se više ne vraćaš tamo gde si bio. A tragovi koje smo ostavili iza sebe u ovom spustu, vratiće nas natrag. Ne brini! − Nisam se nikad spuštao ovoliko nisko, obično bih volio da prošetam dolinom srca, da plovim rijekom života, da prođem kapiju razuma i letim prostranstvom duše. Ako sam ovuda nekad i prošao, ne sjećam se toga! – uvjerljivo predoči An Midaru spoznaju o svojim vantjelesnim putovanjima. − Prvi put smo zajedno ovdje, zamisli samo snivača u čijem se snu mi noćas dešavamo, čime bismo mogli da ga obradujemo? – radoznalo će Midar. − Već smo ga obradovali! – An je još nasmijan, vedri svojim doskočicama. – Nas ako neko noćas sanja, to je onda jedan dječak na Kordunu, mali Novak koji je na brdu mog djetinjstva donio novi život, da probudi sve pretke od mog parćupana Mišura koji se doselio tu sa svojim ocem Kalanjom i udario temelje na kojima će da zasadi lozu nove mladosti i novih života, oživljavajući plejadu potomaka za naredne vijekove. Ujutro će se on smijati dvojici ludaka kako ih je usnio na ovom najluđem mjestu cijele galaksije kojem se teži svim bićem. Ništa mu neće biti jasno i pričaće svima kako je sanjao neobičan san. − Otkud ga znaš? – upita Midar. − Ne znam ga! Nisam ga nikad vidio, ali znam da postoji. Kako snivači vide nas, tako i ja mogu da vidim onoga kome se dešavam u snu. Vidim to dijete često, ali on ne zna za moju pećinu i ne zna da čuvam amajliju za njega koju ću mu uručiti prije nego pođem onom linijom kojom je otišao bijeli orao mog šustumara karakučugsađeda, stari bog Ormazd, čije je ime i on nosio. − Ane, da te nešto priupitam. Ti uvijek govoriš pametno i mudro. Znaš mene, ne mogu se odmaknuti od naših ljudi, eto i kad na ovakva mjesta dođem, tu su mi, rekao bih pod rebrima. Motaju mi se u okolini srca i roje mi se po glavi poput osa, a nikad ne znaš hoće li te bocnuti ili mirno proći mimo tebe. − ‘Ajde pitaj! U taj čas jedna zvijezda proleti između njih dvojice i nesta u ambisu. Propratiše je pogledom i kao začuđeni svatovi Eugena Kumičića nastaviše svoju priču. − Zašto se u našoj tradiciji mudar čovjek smatra podmuklom osobom, pa čak i prevarantom? Da li je to posljedica primitivizma u visokim slojevima društva ili je stvarno neka ukorijenjena misao vjekovno prisutna? Za Ana nije bilo pitanja na koje nije imao spreman odgovor. − Neškolovan čovjek se na neki način stidio školovanog, nije se s lakoćom upuštao s njim u razgovor, smatrao je da je njegova riječ gotovo nebitna pred nekim školovanim. Nije svaki školovan čovjek bio dobar čovjek. Taj lošiji soj školovanih ljudi služio se raznim marifetlucima u društvu, jer su smatrali da su prosti ljudi naivni i da ih mogu lako prevariti, ako koriste drugačiji rječnik i ako neke male usluge pretvaraju u velika djela da bi ušićarili u nečemu. Takve fakmane, kako su ih stariji ljudi nazivali, prost narod je doživljavao kao mudrace, jer su se oni takvim predstavljali. Otkud da prost čovek ima spoznaju o filozofiji i da se ona zasniva na kritičkim govorima i pokušajima razumijevanja životnih tajni, misterija i mudrosti. Taj dublji smisao koji se nalazi ispod svega što vidimo, prost čovjek je razotkrivao vjerovanjem i praznovjerjem; nije on to sagledavao filozofski, niti ga je imao ko u tome podučiti. Zbog takvog pristupa mudrost se smatrala nekom vrstom obmane, uz obaveznu pridiku: Nemoj ti meni mudrovati, znam ja dobro! – Otkad znam za sebe, duh me odgaja da stvarno učim iz svega šta me okružuje, ali bez neke velike mogućnosti da na taj način stičem mudrost. Ako bih u bilo kojoj prilici to naglasio, svako bi me pogledao sa podozrenjem. Ne znam zašto i da li moje učenje pored naivnosti nema ni zrna mudrosti – požalio se Midar − Zaboli me saznanje da postoje ljudi koji ne shvataju davanje smisla životu u traganju, dobro organizovanom traganju za vrijednostima koje bi nas u određenom momentu učinile najzadovoljnijim. Čini mi se da sam najsrećniji kad me neko uvjeri u suprotno. Pokušavam često nametnuti razgovor, pokušavam vlastitim primjerom da ljudima skrenem pažnju na snošljivost i uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života, na međusobno razumijevanje, da ih odmaknem od žučnih rasprava i samoubjeđenja. Uvijek nakon takvih uspješnih pomjeranja dogodi se da zajednički zaključimo kako smo imali plodonosno druženje, prijatan razgovor, osjećamo da smo poslije toga bliži, srećniji i pametniji. Mnogo je primjera koji nam kazuju da smo obični ljudi, jer se vrlo često povodimo primjerima iz iskustva i najlakše nam je prepričati svoje iskustvo. Mislim da su ljudi u tome briljantni, pa čak i kad dozvole mašti da malo uljepša priču. Tek što je An završio misao, Midarova kao da je čekala spremna na pozornici da uleti u novi kadar: − Svaki put se spotaknemo o one koji, znaju sve, nemoguće ih je zaobići, spominjemo ih i ta neka njihova dosljednost u neznanju stavlja ih u red odbrane laži koja ima veliki broj sljedbenika, nažalost! Tako da čovjek, bio mudar, običan ili glup, može biti i jedno i drugo i treće, sve zavisi od toga ko ga sluša, odnosno kako ga ko čuje. − Did mi je pričao da je pamet ta koja se prenosi kao mit, običaji, tradicija, kao mošti svetaca, kao sveta ikona zaštitnika kod pravoslavaca, kao prezime, kao dan u noć, kao preobražaj jednog stanja u drugo. Sve ima svoju liturgiju, neograničeni prostor i neprekidan redoslijed postojanja. Dakle, znanje koje plovi tom linijom u beskraju od iskona, iz pramaterije, prostim prirodnim procesima upravljanja i prenošenja razastire se po poljima svijesti svakog živog bića. Sve što nismo mogli pridobiti i ugraditi u materijalnu stvarnost, prepustili smo u duhovnu svijest, praćenu principima ljubavi i vjere. Poštovanje, tolerancija, razumijevanje, uvažavanje, trpeljivost, skromnost, mudrost i svi ostali elementi duhovne svijesti grade najznačajniji kvalitet ličnosti – karakter. Podstaknut Anovim komentarom, Midar je padao u stanje svijesti propovjednika, kao da se nalazi pred vratima tajne, koja treba svaki čas da se otvore. Besjedio je: − Mi jesmo preobraženje, pomaknuti za samo jedan stepen bliže Bogu, i osjećamo te dobre vibracije koje nam šalju impulse: znam, hoću i mogu! Ne treba brinuti, za svaku dobru namjeru, cilj će svakako opravdati sredstva. Ako smo bolji i korisniji, odmah smo time pomogli sebi i drugome. Ne dopustimo znanju da samo progalopira poljem svijesti, ukrotimo ga, jašimo ga, čuvajmo ga i prenosimo ga da se pamti! − Čovek nije programiran da radi, već da stvara. Rad je on sam sebi dodijelio. Rad i stvaranje nisu isto. Zato i postoje ogromne razlike u stvorenom i urađenom. Ljudi smatraju da je uhodani način, najbolji način, što uopšte ne mora biti tako. Navika nas je odvojila od stvoriteljskog i priklonila radu naših ruku, vještini i tehnici. Duhovni udio u tom smjeru je zanemaren, a on igra jednu od najvažnijih uloga. To je samo jedan od razloga siromaštva, dok materijalno bogaćenje, rekao bih, ni nema sponu sa duhovnim dijelom čovjeka. Ima, ali rjeđe! Anova teorija zatiče Midara kao učenika koji nije napisao domaću zadaću, pa pokušava da se opravda moralnim principom prihvatanja i pronalaženjem načina kako zaštititi čovjeka od zla koje sam sebi pričinjava. − Naravno da ja to ne znam, mogu samo da nagađam. Ali, zar čovjek sebi ne veže omču oko vrata vodeći ratove i čineći ostale zulume, dok nam i priroda sa druge strane tvori nevolju svojom razljućenošću? Ne čekajući ni trena, An uskače sa odgovorom kao fakir na žeravicu: − Mislim da ratovi čoveka ne čine siromašnim, isto kao ni razorne prirodne nepogode; to je samo trenutna ugroženost tjelesnog i duhovnog dijela čovjeka, nakon koje, ako ishod nije sa smrtnim posljedicama, opet se vraća zadovoljstvu življenja. Stvaranje iznova čini ga jačim, promišljenijim, slobodnijim, odlučnijim... Midar u odbranu svojih stavova voli da iznese primjere sa najuzvišenijih polja duhovne svijesti, gdje mu je Gospod dozvolio da dobrotom svoje duše slobodno pohodi široka prostranstva spoznaje. − Ima jedna tektonska stijena u svakom od nas. Ona je stub našeg postojanja i kad dođe do njenog pomjeranja, dolazi do ogromnih promjena koje su u stanju da nas odvedu u nepovratno siromaštvo i sa tog mjesta kliznemo u ponor. Tu stijenu ko uspije da očuva u sebi i ne dozvoli potresima da je ispomjeraju, živi u blagostanju, zdravlju, sreći, raspoloženju. Promjene duhovnog stanja kao što su tuga, radost, potištenost, razigranost, tjeskoba, raspoloženje, smjenjuju se kao svjetlost i njeno odsustvo. Pomiriti se nekad nije lako, ali šta nam drugo preostaje? Važno je ne prestati voleti! − Dakle, od našeg gradivnog materijala zavisi kako i koliko možemo biti bogati ili siromašni! – prekide An njegovo propovijedanje. − Možda je ta misao nedorečena, ali ja nisam kadar da je prinesem oltaru sa kojeg bi vaskrsla. Ko zna zašto je to dobro! Uvijek bi Midar na isti način čuvao tajnu, iako se ponekad činilo da je želi podijeliti sa svim ljudima, a posebno sa Anom u koga je imao neograničeno povjerenje. An se prenu pogledom prema jatu zvijezda koje su nešto slavile duboko u njedrima galaksije i doplovi mu lađa sa promislima koje počeše da se ugnježđuju u njegovu svijest: − Ne volim kad neko kaže da ima sve, da mu ništa ne treba i da ničega nije željan. Osećam da su takve osobe prazne koliko god one mislile da su ispunjene životom i prilikama u njemu. Dobro, hajde da ne kažemo da su prazne, recimo da su pune, ali sebe. Ta punoća me podsjeća na prišt. Šta se dogodi kad prišt istisnemo? Ostane rana. Ranu treba liječiti. Često se pitamo otkud nam tolike rane? Pronalazimo razne načine da ih izliječimo, ali vrlo rijetko pokušavamo da pronađemo uzrok nastanka prišta. Kada bismo bili samokritični onoliko koliko smo samoljubivi, veliki broj rana ne bi se na nama ni pojavio. Zato se vremenu ukazuju ljepše slike prošlosti, isto kao i one gdje je ljepota odsutna, pa nam preostaje da biramo koje i kakve ćemo slike gledati ispred sebe. Taj odabir, taj dio naše zadaće ne činimo svi po Njegovoj volji, zanemarujući da je to moć koju nam je Gospod ostavio u nasljedstvo, a mi je se odričemo, bježimo sa časova učiteljice života – presudi An, a Midaru iskrsnu misao, reklo bi se u pravi čas: − Mnogi ljudi odu bosonogi, vrate se obuveni i ispuste dijamat da bi dohvatili kamen. Ja se vraćam bosonog, da pronađem cipele iz kojih sam izbačen! − Sjetih se, sanjao sam tu skoro jednu veliku stijenu uz koju sam želio da se uspentram, nisam imao ništa što bi mi pomoglo, pokušavao sam na sve načine, ali nije išlo. Stajao sam na rubu litice i razmišljao šta da uradim, kako da dođem na vrh. U tom magnovenju misli odlučio sam da ne idem dalje, jer na vrhu je samo jedna mala tačka na kojoj ima mjesta jedva za mene, a nije mi ni do toga da se gore zadržavam. Jesam li ispustio dijamant u tom trenutku, dobri moj Midaru? – upita ga An. − Zavisi od toga kakvu si odluku donio? − Odlučio sam da krenem niz liticu. Istog časa su me obuzele misli o mojim slabostima i strahu da zbog njih neću ostvariti životne ciljeve. Odjednom se sve smračilo, litica je počela da se obrušava, u toj obnevidjelosti ni krik nisam uspio da izustim. Probudih se uplašen! − I bosonog! Jesi, ispustio si ga, ali na vrhu litice, ostavio ga uzvišenog, uzvišenijeg od svih onih koji su se nalazili u dolini tvog sna. Još ćeš ti uznijeti mnogo svojih dijamanata na mjesta koja im pripadaju. Možda se naši snovi ipak nekom dešavaju, a najčešće onima koji ih sanjaju! − isprati Midar Anove riječi i toplo se nasmiješi, ozaren njihovim susretom na jednom od najneobičnijih mjesta u univerzumu. Dva velika leptira natkriliše lijevak i priču dvojice božjih ljudi. Mimoiđoše se u svom bešumnom letu, mijenjajući im stanje svijesti i vratiše Ana iz beskraja u sive predjele. Kliktaj orla nad planinom dao mu je do znanja da je tu.
 фото: Богдан Мишчевић, умјетнички рад за насловну страну романа Мидар
|
