detalj slike: KRK Art dizajn

KRUNA

Pola vijeka živjela je na svom temelju. Isklesana vrijednim rukama ćaće i đeda bila je pečat jednog vremena. Odmah pokraj kuće, bunar dubok osam metara, izvor vode, svijetlo u svim onim tamnim i teškim danima kada je nedostajalo svega, a imao si sve. Kruna je bila njegov ukras, njegov potpis urezan lancem sa kojim je izvlačen sić pun vode. Ne možeš vjerovati, ali ta voda je imala i okus i miris rodne kuće zavučen duboko u svaku poru onog što te čini. Kako god da uzmeš i sa koje god strane da okreneš, ta voda, pijena, a ne ispijena, nikada nije presušila. Nije ostao gorki talog sa dna i grimasa na licu već tuga razlivena u očima.

Nakon prljavštine od rata, odmah neposrdeno nakon završetka, bunar je razotkriven. Potpuna tišina slomila je okvir slike i njen sadržaj. Ni glasa, ni traga kamenu koji je zapisao život, ostavio kapljice znoja za buduće nasljednike. Moja nepomičnost, ćutanje kao odbrana pred okrnjenim izvorom, i pitanje: „Od čega si to sazidan pa možeš otimati tuđe?“ Najgore od svega je što kažu da su te ukrali naši, iz mog sela, moj narod, moj stid i sram. Ja, kao pripadnik ljudske vrste, s vremena na vrijeme gonjena neizmjernim žalom zbog tuđeg grijeha, pitam se koliki ne čovjek moraš biti da otimaš od svog komšije, roda, iste pripadnosti istom nebu. Kome možeš reći kako te je zamorila ta lažna predstava o moralnim vrijednostima, o očuvanju svoga kraja, o toj nesposobnosti i ne imanju empatije i solidarnosti jer svi smo gorili na istoj vatri. Odjednom  mi je jasno, kao nikada do sada, zaiskrila misao u glavi, istina će osveštati i naplatiti štetu. U svakom ratu, u bilo kom dijelu svijeta, traži se žrtva, jedan čovijek, grupa ljudi, jedan narod, jedan dio zemlje, potpuno nevin i nedužan, da bude proglašenim krivim. Njihovom patnjom, boli, stradanjem platit će se tuđe kazne. Ali zapamti, doći će na red  i onaj započeti sat oduživanja kada će razjarene mase i njihove pohlepne strasti stati pred sud i početi služenje robovanja. I moja kruna će, tebi poznati i znani ili nepoznati počinioče, doći do grla i zaustaviti dah kao voda koju je pokrivala. Koprat ćeš se i dozivati pomoć, al‘ uzalud, ko milost nema neka milost ne očekuje.

Nema toga što ljudska ruka neće uništiti. Ne postoji taj gram čovječnosti, taj gen dobroćudnosti, ta želja da svakom želiš dobro. Oni koji otimaju ne zaustavljaju se ni pred čim, ne zato što su hrabri, nego zato što su u njima zakržljali svi zdravi nagoni koji oslikavaju svete staze. Nema toga što neće ostati zabilježeno pred nebeskim sudom jer nedostižan niko nije. Kad tad, neko tvoj će ispaštati nevin, a ti ćeš nositi krivicu.

Prepuštam se igri života. Prolazim kroz zatišje između nekoliko ludih ambisa, osmjehnem se tuđim spletkama u koje me uvlače, tiho i neprimjetno zadržim svoj izraz lica. Neka misle da su postigli efekat razaranja. Neka misle da su uspjeli u svom zlobnom činu. Kruna negdje uljepšava tuđi izvor, ali moj bunar života ne umire.

PODELITE OVAJ TEKST NA: