detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art

ZLA KRV

„Imam ono što vi nikada nećete imati, mirnu savjest i želju da  sačuvam očevinu i djedovinu znojem natopljenu“ započela je Iskra svoju ispovjed.

Kad postaneš žrtva muke koju ti drugi stave na vrat, stepenice duševne patnje bivaju sve veće i duže.

Nepravda se razmnožavala i širila kao korov. I tu nije kraj. Krvoločne hijene, krenule su u napad na svetu zemlju pozivajući se na pravo koje im je dodijeljeno. Nažalost greškom, jer samo ljudske greške mogu biti nemilosrdne. Uzalud što je stomak pun kad su oči vječno gladne i željne krvi.

Tri decenije nakon Iskrinog rođenja zemlja stara vjekovima pustila je suze.  Grobovi kukaju, kosti se prevrću, na zlu krv i kob koja se nadvila na zajednički život Iskre i njenog zavičaja. Ona se srami tuđih nečistih dijela, a loši ljudi ni svojih, ni pohlepe, prljavih ruku i obraza debljeg od đona.

Nema gore bolesti od želje da nanosiš bol, od pogleda u očima u kome mačevi sjeku glave, od pića prepunog gnjeva i od čekanja da drugi umre prije tebe da mu otmeš iz groba dušu.

Posmatrajući godine unazad, Iskra je gledala cijeli život kako se geni ponašaju i šta rade, slušala laži i obmane, i stalno se pitala: kako mogu, kako smiju, kako imaju snage da budu to što jesu, crni ljudi u još crnjem svijetu. Pohodile su je sve nevolje, sve nesreće, patnje, sumnje, grijesi i kazne bez krivice, osude i osuđivanja. Bespomoćno sa strahom pred krvnim goniteljima branila se očima dijeteta.

Kameni temelj u utrobi podrhtava dok se bore da joj ga otmu iz tijela. Sve jednostavno postalo je zamršeno, nejasno i nesigurno. Može da se desi i dobro, ali sada nije dobro. Treba otići leći sa tom jadnom i kukavnom nadom, bez izgleda da će se riješenje naći mirnim putem, a sve je moguće, usnuti san u kome će dio tebe umrijeti, jer samo smrt riješava sve.

Svašta je viđeno i rečeno i sve će ostati zabilježeno. Krv je otpočela rat i umješala tuđu, zlobnu, pokvarenu, spremnu da napada i otima ne bojeći se grijeha, kao da drugačije ne može i nikad nije moglo. Sve je bila laž i prevara zarad sopstvene koristi i tog čemernog htjenja da druge ponižavaš i ugnjetavaš.

Iskra je postala umorna od borbe predodređene njenim rođenjem. Naizgled plodni, temelji krvnih odnosa, oduvijek su bili truli.

- Nemam prekora za čistu savjest praćenu ustajalim i pokvarenim genima. Ništa sebi ne mogu da prebacim jer znam da saznajem i otkrivam, sve više vidim da nije potreban nikakav povod da budeš tako ništavan. -  ovorila je Iskra na grobu svojih roditelja.

A oni su gorko piće, crni kruh, popit će ih i pojesti crvi bez traga i žala.

Ako izgubim, ako me hijene savladaju u sjećanju će ostati ono što je bilo, a hartija će moći sve da podnese. Njihov svijet je u stvari jedna tijesna i duboka provalija, zamračenog uma i poremećenih vrijednosti u kome su izgradili sebe pokvarene i zle jer samo kroz takav prolaz mogu proći.  Sa obe strane srušili su kamenje i iskopali jamu ne znajući da će i oni u jednu leći. Ne može se počiniti grijeh bez ispaštanja jer nijedan zločin nije savršen.

Iskra je pristala da brani ravnicu i one prve korake što je na njoj napravila, onu prvu kaplju znoja na livadi prosutu, onaj smjeh pomješan sa boli iz majčinih grudi pred zadnji udisaj, očevu ruku što je držala dok je oči sklapao, proplanke sa pogledom na beskraj gdje joj srce odmara, rijeke što joj venama žubore, laste što u proljeće slijeću pod oluke rodne kuće.

Ljepših krajeva možda ima, dražih nigdje. Tu gdje sam postala, tu ću i nestati i  održati u životu zadnju želju na samrti u mozak ugraviranu: „Čuvaj dijete ono što je tvoje od nevolje što će ti uskoro na vrata ući bez stida i srama.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: