|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
BLAGOSLOVENA SAMORA
Uranjali su dani u sve vrelije noći ispunjene pjesmom cvrčaka poslije žetve. Mjesec osvjetlio Varoš. Žubor rijeke se pretvorio u srebrne kose vile što se talasaju na sjaju mjesečine dok nestašan miris lipe skuplja u kaveze svoje krošnje razbježane misli po polju želja. Ima onaj sat u noći kad je mjesec tako blizu, podvuče se ispod svakog lista, zađe u svaku misao, osjeti svaki otkucaj srca. Onaj sat kad mi majka nije dozvoljavala da izađem iz kuće, kaže tad mjesec nije sam u pratnji je zvijezde Danice koja se može vidjeti tri sata prije izlaska sunca. -Znaš SaMoRa ima đavo svoj sat ne treba ga izazivati. Gladan ljubavi čeka noću u nekrštenom satu svoju žrtvu, najčešće na raskrsnici. Na mjestu gdje se razdvajaju svijetovi. Duša je najosjetljivija jer na tim mjestima nije u tijelu. Koliko puta si čula da je neko umro u snu, zaspao i nije se probudio. Našla mu se duša na raskrsnici i nije znala kako da se vrati u tijelo, duša ne vidi ona osjeti. To su mjesta koja ne pripadaju nikome, velikih energija, mjesta koja čuva troglava boginja Hekata sa svojim crnim psima da ljudi ne bi sklopili pakt sa đavolom. Ispričao mi tvoj đed Petar njegov susret sa đavolom. U noći kad si se rodila bio je sa Fatkom, pokojnica nije imala lak porod sa Samedom pa su došli po njega. Kako je okasnio išao je prečicama do rijeke, kad je prešao most kod Rahimove kuće na raskrsnici između mejtafa i pijace kaže jedva se odbranio. Napao ga sam đavo, okreće u svake ruke, smije se, plače, čupa Mandagoru trči u krug. Kaže đed Petar - Sve pokušava samo da mi vidi oči, gutam strah ne gledam ga. Zove me Petre, Petre, ćutim, pomislih, ja samo Bogu služim. Prekrstih se, a đavo se još više razljuti, vuče moju torbu, trga komad po komad kožuna vidim ne odustaje. Sjetih se riječi popa kako se svako zlo tjera postom i molitvom, zar ima nešto jače od molitve i vjere. Pomolih se, devet puta izgovorih Gospodi Pomiluj i tri puta udarih o zemlju mojim zmijskim štapom, đavo nestade. -Od tad noću nije izlazio, često je znao reći da se svi poslovi mogu završiti za dana. Nije mi bilo svejedno poslije majčine priče o đedu Petru, sa treptajem zvijezda ispod krošnje lipe javi mi se mali anđeo prvim otkucajem svog srca. Zablista noć iznad Varoši a ja utonuh u san u naručju planine. Kao čvorovi na brojanici nanizani u krug prođe život između tuge i radosti, bola i sreće, čekanja i nadanja. Ne znam čega je bilo više ali znam da je duša bila sretnija kad je opraštala kad je lebdila u vremenu i prostoru nevezana lancima. Poput svile na vijetru lebdila sam, mjenjajući se iz dana u dan noseći život u sebi i sebe u životu.
|
