detalj slike: KRK Art dizajn

SVI KOCKARI GUBE SVE

Sudbino, jesi li bacila kocku? Danas jedni gube, drugi dobijaju, već sutra kolo se okreće. Bolji dani stalno putuju ali nikad ne dolaze. Ko te kleo nije vrijeme gubio, bila je rečenica napisana na zidu odigranih životnih uloga.

Četrdeseta se približavala. Brada je rat vodila sa sjedima ali bolji dani valjda jednom moraju doći. Nemoj previše da brineš jer ni suza iz oka ne pada bez Božije volje.

 Martin je često bio vođen željom da umnoži novce. Gubio je više nego što je dobijao ali se nikada nije žalio. Bio je radoholičar, svjestan svoje sposobnosti i  pogrešne staze za koračanje. Za ničim nije žalio i to ga je odvajalo od drugih. I onda kada je adrenalin prelazio granicu, kada je broj išao protiv njega, kada u džepu nije imao ništa osim praznine bio je spreman pomoći drugima. Nagrada i kazna bili su na istoj strani. Na duši je nosio pečat jer je bio svijestan svoga grijeha, nemoćan da se odupre onom unutarnjom glasu đavola što mu je često sa ramena na uho došaptavao da je baš danas njegov sretan dan. Kako je vrijeme prolazilo nizali su se gubitci povremeno vraćeni sve dok u njegovim očima nije zaigrla ljubav. Iako previše nije vjerovao u nju, jer gubitnike niko nije htio pokraj sebe, u njemu je tinjala malena iskra spremna da se zapali samo ako se ohrabri da je naglas kaže.

Često je sjedio sam sa sobom tjerajući porok niz padine pređenog ambisa. „Ako mi je život dao još jednu šansu, još jednu ulogu za odigrati, kako biti dovoljno jak pred slabosti što mi um zamračuje“ govorio je sam sa sobom. 

Prijatelji su prijatelji samo dok imaju koristi, a porodica je temelj za snagu koraka što te vodi naprijed i kad misliš da  više nemaš gdje. Ponekad mi se  čini da je sve uzalud.  Kako biti ono što nisi i kako ostati ono što jesi sa pokorom  gdje su brda nepremostiva i gdje je duh nestalan, gdje te svi poznaju, a niko te ne zna i gdje ti se svi rđavo rugaju ne gledajući u svoj odraz na ogledalu. Treba otići i tamo negdje gdje si nepoznat započeti iz zadnjeg početka. Ništa čovjek ne može izgubiti što mu iskrena ljubav ne može vratiti, niti možeš biti vječno nesretan dok Bog daje molitvu za utjehu i nadu za stradanje. Nakon svih promašaja, očigledno nastalih sa razlogom, Martin je krenuo boljom stazom. Shvativši da je ostao još jedan pokušaj, još jedan skok za ostavljanje vidljivog traga i dokaza samom sebi da se živ čovijek na sve navikne i da sve može i onda kada misli da nema dalje. Ta borba između hoću i neću, mogu i ne mogu vodili su i vodiće svi. Samo jedni će priznati, a drugi će biti vječiti lažovi pred sobom i drugima.

Kada je Brigita tog proljetnog dana ušetala u Martinovu svakodnevnicu porok je izgubio vodeće mjesto. Često mu je govorila, bila njegova savjest, bila trn što stalno bode dok god cvijet nije mogao u svojoj raskoši da pokaže ljepotu: „zašto moraš najvažniju utakmicu igrati protiv sebe.“

Četrdeseta na pragu nosi želju da još uvijek ima mladosti u tebi da je ostvariš, i vjeru da nisi star da želiš. Ako je ostalo mjesta za ljubav uhvati se za nju kao pruženu mogućnost za promjenama. Ne odbacuj se kao da si bezvrijedan, ne sahranjuj se prije vremena, ne oblači crne misli svaki dan na sebe, ne budi se sa strahom već sa onom mišlju da je svaki čovjek vrijedan svega.  Treba proći sve, vidjeti svašta i biti dovoljno pametan u svojoj gluposti pa priznati da ne znaš ništa ali da učiš na greškama. Kad prihvatiš već si prešao pola puta.

Brigita je bila ljubitelj životinja. Od njih je naučila osnovno životno pravilo. Strpljivo čekati trenutak jer ono što ne dolazi ne treba ni doći, a ono što će doći ne može proći pokraj tebe.  Ako mir ne možeš pronaći nigdje i u ničemu vatra poroka se nikad  nije ni ugasila. Martin je slušao pažljivo, u njenim očima se gubio, neprimjetno je dugo gledao, a ona mu je svaki pogled hvatala, osmjehivala se poput sunca, zavačila se u svaku poru što ga je sačinjavala i čekala trenutak. Dani prepuni iskušenja, sati su ratovali sa mislima da li ostati vjeran sebi ili srcu što puni pretkomore i komore vijerom i nadom. Tako blizu, a tako daleko činilo se da će biti nemoguće odustati od želje gonjene hormonom nevolje. A onda jednog dana, Martin je došao pred Brigitu sa šakom punom novaca. Stavio je na sto i rekao: „Uzmi sve i zabrani mi da te volim, oduzmi mi to pravo jer ga nisam vrijedan.“ Tog dana svi pokušaji, sva vjera da se čovjek može promjeniti ako to iskreno hoće su pali u vodu.

Odavno već pogledi nam se nisu sreli. Zrele godine su kao vjerni stražari spustili oružje. Ne znam da li si predao bitku ili još uvijek žališ za gubitcima. Sad je sve uzalud.

Koliko god htio da se vratim svijetu u kome ruka u ruci ima snagu za izgraditi i stvoriti nemoguće opet izgubih i sve ostavih u ram sjećanja. Svi kockari gube sve.

PODELITE OVAJ TEKST NA: