|
|
|
 | Žaklina Bagaš | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NESAVRŠENOST
Nisam ja htjela da mijenjam ni tebe ni svijet.Voljela sam tu tvoju nesavršenost.Te tvoje pauze dok mi govoriš polako,kako su kiše otkazale let ka nekom novom svijetu. Kako su neravni putevi po kojima hodaš. Kako je nestvarna ljepota gledati i ćutati. Ono što oči upiju, tek djelić staje u riječi. Kako su paučine plele neki nepoznati prsti. Ponekad radošću a ponekad ni sam nisi znao objasniti.Kako je gorjelo nebo sudarjući se sa oblacima gustog dima. Kako su uspijavele iskrice da zamaskiraju da je to samo dim od ugaraka.Kako si se nježno osmjehivao kada izgovorim neku detinjariju, da ne osjetim kako smo mi odrasli ljudi. Ili nismo...Nisam htjela ja tebe da mijenjem. Valjda je to ono što voliš u čovjeku a ne umiješ da objasniš. Govorio si mi kako sjećanja nisu ono što nas čini srećnim. Trenuci su krivci za nedostajanje. Ti đavolčići koje smo uspješno tjerali od sebe svakim susretom.Ne, nisam ja htjela da mijenjam ni tebe, ni svijet, jer onda ne bih ni ja bila ono što želim biti pored tebe... u trenucima, na ovom svijetu...
PRIČAĆEŠ MI JEDNOM
Kažeš pričaćeš mi jednom kako je zabranjen grad, da su zidinama sakrili poglede, i da su ljudi zli.Kažeš pričaćeš mi jednom kako si stvorio svoj svijet izvan tih zidina, preko brana i zabrana.Kažeš, govorićeš mi i kako nisi promijenio život, kako je prije bilo tako, da su se žalci i trnje provlačili kroz nemoguće.Kažeš da su nebo i onaj oblak isto gdje su i bili, visoko a opet nadohvat ruke...Kažeš pričaćeš mi kako je jednom tekla rijeka uzvodno a onda je promijenila tok, za inat svijetu i vijeku.Kako su dani zaboravili na godine i da je starost zakasnila, zaboravila na godove, čak i kada je stablo presječeno.Ostalo je tamo gdje je i bilo, korijenjem duboko utisnuto u majčinu utrobu.Kažeš pričaćeš mi jednom šta je varka a šta sjen onih zidina – zabrana. Pokušaj stavljanja sočiva zdravim očima.Kažeš pričaćeš mi jednom i o Makariju koji je vidio i ono što sam mislila da ne postoji, da je sve plod mašte ili sna.Kažeš pričaćeš mi o polju i neoranoj njivi, zaboravljenom kršu na vrhu planine, i kako ti je bio lagan onaj kamen koji si nosio na vrhu Rumije. Tek malen a opet mnogo veliki, kao tvoje srce i duša, slično onom krstu koji te čuva.Kažeš pričaćeš mi jednom...Ne znam da li ću te čuti ili vidjeti Makarijevim očima, jer možda je odveć kasno...
DOK VARAM JESEN
Sve ću te slagati.Oteto noći, prije svanuća.Za put bez kraja. Za onaj trenutak kada mi ne fališ i kad ulice strpljivo čuvaju uspomene koje mimohodom prolaze, asfaltom, koji nije gorio razuzdanim žarom.Ne dam ni vjetrometini da bude jača od želje.Još uvijek nije hladno, i nije kalendar pocjepao baš svaki list.Nije ni jesen preskočena.A ni veče ne škripi kao staračke kosti, dok se studen uvlači lagano u nozdrve i tjera na kijavicu.Da, i to ću te slagati.I sve, baš sve ću te slagati.Za onu nježnost kapi kiša. Za kvasnu ulicu sjenkom nacrtanom.Za miris gonjen bespućima.Za kosu skrivenu šeširom koji čuva tvoje prste u njoj.Za sjutra, za dah i uzdah.Sve, baš sve ću te slagati.I to, da nije trava požutjela, da nije jesen, da nije suton.Nije ni želja. Nije ni onaj nemir tijela uronjen u zaborav, tek poneki trzaj.Ali neću te slagati taj zadnji čas. Taj tren kao da biću tu.Da ti kažem riječi tišine.Zagrljajem, krikom poslednjeg pozdrava.I ne govori mi ništa dok varam jesen.
REĆI ĆE
Reći će ti zli ljudi kako nisam umjela da volim.Kako mi je svaki cvijet izgledao trnovit, običan. Kako sam hodala čudnim oblacima, da su mi oči caklile po bespućima.Govoriće i da su im smetale moje tišine. A bile su jače od svake vriske, buke i galame. Ne znaju ni da su se vraćale kao eho... Govoriće kako sam bila u nekom gradu, da su me vidjeli u kafeu sa prijateljicom koja je davno pošla na razgovor sa anđelima.Kako su mi prorekle sudbinu neke babe vračare, gatare...đavo bi ga znao ko.Reći će da mi je haljina pristajala lijepo ali da je falio jedan detalj, privezak ili pak osmjeh...Reći će ti i da sam otišla u neki drugi grad, kojem neće moći imena da se sjete...Ali ti ćeš znati! Prepoznaćeš me po crnom kaputu i marami za koju ćeš me vragolasto povući, samo to neću biti ja, biće varka koja oku promače, kao ona sjena kada smo se rastali...Uvijek se vratim onoj čaroliji kada su se igrale zvijezde na nebu, a ona namiguša nestala. Kako si je samo majstorski jednim treptajem oka poslao u sazvežđe da ne baca sjen na poljubac na ramenu ispod nebeskog svoda...Kako je krivudao put do onog gradića ili bijaše to put za izgubljene.Neka ih, sa mirisom ljetnje noći, sa jesenjom izmaglicom i danom koji budi sne... Lagano i povjetarac utihnu, i ona ptičica i šapat grana koji najavi tišinu...
|
