Opremljeni smo dovoljnom količinom straha i da spremno uzmemo puške “kad zatreba”. To je jedan veliki problem, mi zapravo još uvijek živimo veliki poraz. Ovo je Doba poraza.
Maja Isović Dobrijević 06. Januar 2020
Generacija koja je odrastala u ratu je više oštećena sada, u “miru”, nego tada, svakodnevno nas oštećuju “očevi rata” koji ne mogu da podnesu sopstveni poraz - poraz svih naroda; i zbog toga sve još traje. Mi, moja generacija, odgojeni smo tako da nastavimo sve nezavršene ratove, to je naš smisao života: da nastavimo i ovaj rat što upravo traje - “Rat sjećanja”, kako ga je Kundera nazvao, kaže u intrevjuu za BUKU književnik Draško Sikimić iz Ljubinja.
„Čvor na omči“ je njegov prvi roman koji je ušao u širi izbor za prestižnu NIN-ovu nagadu za književnost. LOM je objavio njegove tri zbirke poezije: Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017) i Moje kosti ujedaju (2018), kao i njegov spomenuti roman koji ima jako dobre kritike i osvojio je publiku širom regiona.
Sa Draškom za BUKU razgovaramo o pisanju, čvorovima koji svi nosimo, nagradama, životu u BiH i drugim temama.
Draško, našao si se se u širem izboru za NIN-ovu nagradu, kakav je prvi utisak nakon što si saznao ovu informaciju?
Nisam osjetio ništa povodom te informacije. Bilo mi je, zapravo, čudno što mi je mnogo ljudi čestitalo što se moja knjiga našla među 32 odabrane, jer ne smatram to ničim posebnim; očekivao sam da ću biti na tom spisku, bar toliko sam bio siguran da moj roman ima kvalitet da bude u toj široj konkurenciji, a za dalje ne znam. Možda je tek uži izbor, od 10 ili 12 knjiga, informacija vrijedna pažnje i komentarisanja bilo koga od nas koji imamo objavljene romane ove godine.
Pored tebe, u izboru su još nekoliko autora iz BiH, koliko ova činjenica govori o tome da imamo dobre književnice i književnike?
Nisam pročitao sve te knjige bh. pisaca koje su se našle u širem izboru, ali očito je da su se posljednjih godina značajno izdvojila neka imena iz BiH. To je dobro. Ivan Milenković, član ovogodišnjeg žirija za NIN-ovu nagradu, upravo ističe činjenicu da trenutno iz Bosne i Hercegovine dolazi najbolja književnost. Mogu da mu vjerujem. Nedavno sam pročitao “Šindlerov lift”, roman Darka Cvijetića iz Prijedora, odlična knjiga. Sada čitam “Svojtu” Adnana Repeše iz Mostara. Nabaviću i ovo ostalo. Važno je da ima dobrih pisaca oko nas.
Tvoje tri zbrirke poezije naišle su na dobre kritike, međutim mnogi pisci dugo ostaju u okviru poezije dok ne pokušaju pisati romane, međutim kod tebe je to došlo prirodno i brzo. Kako si se ti nosio sa pisanjem dužeg proznog djela?
Nije nikakva posebnost pisanje dužeg proznog teksta. Ono što je tu zeznuto je stvaranje konstrukcije priče koja funkcioniše i koja je uvjerljiva. Moj roman ima 128 strana, a da sam se “pustio”, imao bi sigurno 300. Međutim, stvar je u tome da treba iskontrolisati prirodni poriv da se raspričaš i ne dozvoliti sebi da zapadneš u skribomaniju, a uz to i da se ne naložiš na primamljivost da imaš romančinu od 300-400 strana. Meni je u tome pomogao, pa ću rado da ga podijelim sa vašim čitaocima, Flober: „Treba se čuvati svega što liči na nadahnuće, a što je često nešto unapred smišljeno, izveštačeni zanos koji čovek spontano sebi spremi. [...] Treba čitati, razmišljati, uvek misliti na stil, i pisati što se manje može, samo da se ublaži nadražaj ideje koja traži da dobije oblik.” Koliko će jedan pisac ostati u poeziji prije nego napiše roman, zavisi isključivo od dešavanja u njegovom životu. A sam život je i roman i poezija; možemo pisati šta hoćemo, samo ako se zna vješto upravljati jezikom i rečenicom. Pored toga postoji i “strah od romana”, jer zahtjevnija je forma pošto je to jedna velika cjelina koja može da se raspadne zbog samo jedne greške.
Sam naziv romana „Čvor na omči“ je težak, glavni protagonista Vuk nosi se sa teškim životom, koliko ti je važno u svojim djelima ogoliti život, prikazati ga onakvim kakav često jeste - bez milosti?
Ne mislim da u “Čvoru na omči” postoji “ogoljavanje života”, jer priča je sasvim lišena patetike i samosažaljenja. Prije će to biti ono što zovu “povijest jednog mladog čovjeka”, u ovom slučaju - kratka povijest. Roman nije autobiografski, samo postoje određeni motivi iz stvarnosti koji su uzeti da čine jedan od vrijednih nosilaca strukture priče. I u poeziji i u prozi nastojim da imam mjeru u prikazivanju osjećanja, ili života kakvim ga vidim. Međutim, pisanje poezije, recimo, dozvoljava razna “pretjerivanja”, a ta sažetost teksta daje intezivno iskustvo u čitanju: mnogo jakih izraza na malo strana knjigu čine vrijednom iščitavanja. Zbog toga volim da pišem poeziju; ali nije lako stvarati pjesme. Više od svega važno je biti iskren u izrazu.
Koliko je danas teško živjeti u BiH, čini mi se da su ljudi sve napaćeniji, ali sa druge strane ništa se ne mijenja?
Teško je živjeti svugdje, ali treba istrajati. Ono što je kod nas problem: ljudi su “sve napaćeniji” zbog toga što su ih mediji dotukli psihički. Današnje novinarstvo je krvoločno, ljudi su postali krvoločni. Mediji jako utiču na osjećanja ljudi, posebno danas, jer čovjek je sa svih strana izložen najlošijom vrstom nezadovoljstva. Ne znamo se nositi sa informacijama, banalno ih shvatamo i reagujemo bez razmišljanja i razumijevanja. Toliko sve brzo ide da nemamo vremena da razumijemo šta se zapravo dešava. Progutali smo, zatim, ovu laž: „Bavi se politikom da se ona ne bi bavila tobom.” To je podvala koju danas najviše guraju, naravno, sami političari, ali i neki “revolucionari”, koji žele da se bavimo njima, a ne životom. Životom se, jednostavno, niko više ne bavi, pa tako ni mediji. Sve više i više ljudi se “bavi politikom”, i to je najveći uzrok neprestanog propadanja ove države. Pored svega toga, kod običnog čovjeka se izgubila i svaka moguća kultura, pa i ona da zna kako da raspolaže sa svojim životom, svojom imovinom i novcem. Čovjek mora da se bavi sobom i svojom prirodom da bi mogao da se nosi sa aždajom zvanom Država, jedino tako je moguće opstati. Svi smo skloni da mislimo da nikada “nije do nas”, ali treba odustati od takve pomisli, čak i kad je to istina - treba gurati. Na državu se ne možemo osloniti dok sami sebe ne popravimo, u svakom smislu. Kad bolje razmislim, sve ove države koje su nastale iz raspada jedne velike - to su strane države, mi smo ovdje stranci i bilo bi dobro da se udružimo i pomognemo jedni drugima, kako god možemo.
Koliko je generacija koja je odrastala devedesetih unaprijed oštećena, koliko izgubljeno djetinjstvo utiče na kasniji život čovjeka?
Generacija koja je odrastala u ratu je više oštećena sada, u “miru”, nego tada, svakodnevno nas oštećuju “očevi rata” koji ne mogu da podnesu sopstveni poraz - poraz svih naroda; i zbog toga sve još traje. Mi, moja generacija, odgojeni smo tako da nastavimo sve nezavršene ratove, to je naš smisao života: da nastavimo i ovaj rat što upravo traje - “Rat sjećanja”, kako ga je Kundera nazvao. A opremljeni smo dovoljnom količinom straha i da spremno uzmemo puške “kad zatreba”. To je jedan veliki problem, mi zapravo još uvijek živimo veliki poraz. Ovo je Doba poraza.
Kako naći izlaz iz tog beznađa, iz života koji se ne živi već se životari? Kako u pesimizmu naći mrvice optimizma?
Ostaviti sve iza sebe. Drugi izlaz ne postoji. Ja bih izbacio istoriju svih ratova iz škola, da se ništa o tome ne uči do dvadesete godine, jer čini mi se da je to jedini način da se odgoji zdrava, nezaražena generacija mladih ljudi, neka se prvo nauče životu, pa nek se istorija uči tek na fakultetima. Ovo kažem zato što sam ovdje već 35 godina, dakle dovoljno dugo da svjedočim apsolutno naopakom odgoju mladog čovjeka. To što govorim nije poništavanje istorije, nego ostavljanje tereta dok narodi ne ozdrave. Mi smo, nažalost, previše opterećeni istorijom, toliko zla se dešavalo da je baš teško nositi se sa time. Da bi sve bilo još teže, svaka zlonamjerna budala se danas bavi istorijom i piše knjige, nešto prekraja, nešto pokazuje, upozorava, podučava i proriče... A dobri Niče nam kaže: “Samo pomoću snage da se prošlost upotrebi za život i da se od svršenog ponovo pravi istorija postaje čovek čovekom, ali u nekom preobilju istorije čovek ponovo prestaje, i bez onog omotača neistorijskog on nikada ne bi započeo niti bi se usudio da započne.” Mi smo, dakle, na kraju ovog posljednjeg rata prestali da postojimo i nemamo snage da započnemo novu istoriju. Bez nekog velikog poteza se nećemo izvući iz toga.
Pitanje koje se provlači kroz roman jeste samoubistvo, ali ipak sa druge strane volja za životom je jaka. Šta je ono što Vuka drži u životu?
Moglo bi se reći da Vuka na životu održava odsustvo straha od čina samoubistva, pa tako i od smrti uopšte. On na to “rješenje” gleda bez imalo nelagode, i takav njegov odnos sa smrću (i životom) je oslobađajući. Tu je, naravno, i njegov humor, bez njega bi vjerovatno omča bila korisno upotrijebljena.
Sad si već poznato ime na književnoj sceni, izdaješ za poznati LOM, ali koliko je teško doći do dobrog izdavača, kako se mladi autori snalaze po tom pitanju?
Jednako je teško, čini mi se, izdavačima koliko i piscima: pisac se muči da nađe dobrog izdavača, izdavač se muči da nađe dobrog pisca; treba mnogo nekih slučajnosti, pa i sreće, ali i truda, da se susretnu. Ali mladi autori ne treba previše da brinu oko pronalaska izdavača: najviše truda treba da ulažu u sebe, u čitanje i pisanje, i rad na knjizi - to je najvažnije. Ako se to dobro izvede, onda će se lakše doći do izdavača, pa čak i boljeg; ali svakako da je za mladog autora veoma važno da mu prva knjiga bude objavljena, nevažno kod kog izdavača. Kasnije to ide nekim svojim tokom.
Planiraš li u narednom periodu promociju romana u Banjaluci, vjerujem da bi te mnogi voljeli čuti i vdijeti?
Dogovorio sam se sa Sanelom Babić iz “Imperativa” da radimo promociju, možda nekad u februaru, ali nismo još odredili datum. Doći ću.
Izvor: BUKA