detalj slike: KRK Art dizajn

MILION UPALjENIH NEBESKIH SVJETILjKI

(Jovanka Stojčinović Nikolić: Sunce pod jezikom, Srpska književna zadruga, Beograd, 2021.)

Milena Drpa

I prije nego što je Sunce pod jezikom stiglo pod moj krov, ja sam, po saznanju o putu tog rukopisa od ideje do konačnog uobličavanja u knjigu, slutila, čini mi se sa razlogom, da će i sama knjiga imati izvjesnu ulogu krova, još jednog krova Jovanke Stojčinović Nikolić, za njene ozarene pjesme. Kada sam, nakon što je knjiga odležala u tišini kraj  mog uzglavlja, s pažnjom otvorila korice i pregledala pomno sve ono što na taj način u novoj knjizi uvijek činim, vratila sam se početku i pravi susret sa Jovankinim cvjetanjem riječi je počeo. Veoma kratko vrijeme je prošlo do prvih zaključaka. Upućena već godinama u senzibilitet izraza i specifičnu poetiku poetese, lako sam mogla zaključiti da je i ovaj rukopis svjedočio o istoj stvaralačkoj radionici, ali sad i uz nešto naglašenije inovativne stilske postupke. Pomislila sam: ovdje je na djelu bilo i do izražaja došlo jedno suptilno vajanje pjesme! Do vajanja pjesme dolazi se zrelošću stečenom  kroz duge godine posvećenog, promišljenog, temeljitog i pronicljivog bavljenja pjesmovanjem. Vaja se kad se ovlada poetikom, figurativnošću u pjesmi, poretkom stvari, stilom čiste poetike, kad se sa sigurnošću prevaziđe strah od bilo kakvog ispraznog verbalizma. Tad se usplamtjele misli izvorišne inspiracije vajanjem uvode u siguran oblik željene lirske posebnosti.

Šta je sve zapazilo moje skromno čitalačko oko (a vezano je za vajanje pjesme) već poslije čitanja manjeg broja pjesama?

Metrici je dato da se razmaše kako bi se osnažio i oneobičio lirski izraz! Oneobičavanje je i u potpunom izostanku interpunkcije:Tiho sam prozborila / Gospode Pomozi Onom ko je već pao; u počinjanju  ili završavanju misli na najneobičnijim mjestima u stihovima: Pa smo ostali još više sljubljeni čekajućigoniče / Tik za petama su A mi bez moći i strpljenja; u smjenjivanju veoma dugih stihova, često po ugledu na narativno modeliranje, sa ponekim izrazito kratkim, poentom obojenim, stihom:Onda siđe u grlo i davi me bez ruku i glasa / Zida bol; u upotrebi potpuno atipičnog korištenja velikih slova: Pa izgledaju Nove Te sobe među pedesetogodišnjim ormanima; u zagradama na najčudnijim mjestima: Otvori vanjskavrata (Jana); u naslovljavanju većeg broja pjesama (i naslova prva tri ciklusa) sa dva naslova: Kao polja raži (Ogledala) ili naslov ciklusa: Kalemljenje sunca (Osvjetljenja)...

A sad ponovo o tome kako je ova knjiga planirala da bude krov za 43 Jovankine posebno vajane pjesme, krov za građevinu važnu i znamenitu po motivskoj preokupaciji i stvaralačkoj građi, po snazi emocija i snazi misaonosti, ali i po prvom objavljivanju u velikoj i prestižnoj izdavačkoj kući pod čijim krovom je lirska krovna pokrivenost pjesničke građevine našla svijetlo i trajno mjesto za život u društvu najboljih. Tu će, dvaput pokrivena i zaštićena, darovati pjesmama i pjesnikinji istinsku toplinu i istinsku zaštitu od svega budućeg što bi moglo da se pojavi, a ne nosi pod jezikom sunce, već maglu ili oblak siv. Možda bi se uz ovu finu lirsku građevinu, pozdravljenu afirmativnom, sveljubavnom dobojskom promocijom i cjelovečernjom razmjenom emocija sa brojnom i blagorodnom zavičajnom publikom, moglo samo nastaviti pozdravljanjem stihovanih misli i stvaralačkih odbljesaka na nekim takođe dragim mjestima i tako zaokruživati punoća jednog pjevanja, ali ne, bolje je ipak da se nastavi... cigla duše, pa cigla srca, pa nadstrešnica s dlana... pa sve pod novi krov, proziran, da se  nebeske svjetiljke opet prospu... I da ponovo dolaze oni kojima je dato da se s razlogom okupljaju pod zvjezdane krovove i napajaju onim što im je potrebno, što ih okrepljuje i iscjeljuje.

Biće to novi domašaji, novi iskoraci, nova prosvjetljenja... Besjedićemo i tad o stihovima slutnji i misli koje brane od besmisla... Do budućih iščitavanja novorođenih pjesmozbirki, željenog otkrivanja dubina i poruka, mora se, uz ovu zbirku, o mnogo čemu prozboriti! Ko zna da li su metafore u ovoj pjesničkoj građevini nebo njeno! Ili zvijezde na nebu, daleke! Pa im se mali dive, ali im nedohvatne. Ili su metafore zidovi! Pa čvrsto drže građevinu posebnom za svako oko. Ili su temelj (svemu gornjem, na čemu sve ostalo počiva, stameno i trajno). One, te rijetko viđane metafore, ipak, osjećam tako, i temelj su, i međa, i zidovi, i krov Jovankinoj čudesnoj građevini. I nebo su iznad nje, tek nebo!

Prvi ciklus, (u kome je dvanaest pjesama) naslovljen: Nasukani na sprudove (Između zemlje i svemira), otvara refleksivna minijatura Malo od pet stihova. Ona je tu sa ciljem da nagovijesti motivsku preokupaciju pjesnikinje u ovoj knjizi, a to je jedno vrlo ozbiljno promišljanje o životu. Zato tu pjesmu, to petostišje koncentrovane misaonosti, treba čitati pažljivo i dugo, kako bi se pronašlo ono zrno bitnosti kojom jedan život može biti uobličen u svom postojanju. (Koliko maloSvjetlosti treba za život)!

U nastavku ciklusa, u narednih jedanaest pjesama, otvara se čovjekov svemir ljubavi kao najvažnije unutrašnje ''destinacije'' kojom svako biće prolazi na svoj način. Prvo u pedest stihova, najviše dugih, sa samo ponekim kraćim stihom, u jedanaest strofa koje se kreću od samo jednog, do deset stihova: (Od neba i zemlje , preoteto), odmotava se klupko zajedničkog života u kojem se sve uzburkano polako stišava: Kad tijelo polako počinje iz naših dodira / Trnce da odbacuje, a misao se sve češće zaputi u duge godine u kojima je ljubav obitavala i pokazala da uz sve čega bješe i što se tek željom nazivaše, ipak ostaje istina da je Ljubav (...) ono što sija međunama. A ljubavi su tako različite, i svakoj drugačije dio srca poklanjamo. Drugačije našim životom damaraju, drugačije ih i u pjesme unosimo (Grumen zlata), drugačijim bojama i naš život i riječ našu uznose (Nikad nismo prestali umirati/ Svako nasvoj način... Svako za sebe...). Iako pjesnikinja tananog ženskog senzibiliteta, Jovanka Stojčinović Nikolić nije često svoj lirski zvuk poklanjala ljubavnoj poeziji. Njenoj inspiraciji nudili su se najčešće zavičajni i porodični motivi, motivi realistične misaonosti, metafizički, sa dubokim pogledima u lični unutrašnji život, kao i  život uopšte, sa svim onim što on donosi, svim onim vidljivim, ali i onim nenadanim.

Ipak, prvi ciklus u knjizi: Sunce pod jezikom, iznjedrio je čitav jedan buket pjesama ljubavi. Metafizike ljubavi, nadljubavi, moglo bi se reći. Svaki stih pjesama iz ovog ciklusa metaforama unizanim u rukopis uzdiže ljubav na jednu višu ravan. Takvo stihoglasje čita se i čita, dublje i drugačije, osvjetljava se okom čitaoca više ili manje, onoliko koliko je Bog dao čitaocu da dokuči višu ravan, tražeći u snovitim porukama i njihovoj (na prvi pogled) nevidljivosti ono što se može dotaknuti i spoznati tek snagom čitaočevog bića. Grumenje je tu sunca što traje duže, jer srce zna: To si Ti sve do neba Iznad svega. Čuvana dugo, misao o ljubavi, kad se u spoznaju i motivsku snagu rascvjetala, progovorila je svetilištem zavjetnih, lirski molitvenih riječi. Rasuli su se njeni odbljesci na bezbroj načina.  Prolazak kroz ljubav (Minut iza ponoći (San)) kao da se desio u trenu! Ljubav, „kao prvi put“, ljubav od koje se može umirati. I nadživjeti sve. Pobjeći „od sigurne smrti iz ruku“. Prolaziti kroz ljubav, stići... i tu se zaustaviti! Bljesne i rađanje ljubavi (Božanska vatra), pa „ruke suncu pripadaju“... u ekstazi radosti! Privuče se tihošću i presječena svjetlost među nama zbog trenutaka udaljavanja.  Sve postane kao mrtva zvijezda, nastupi sjećanje s bolom, na kraju, ipak, nada. U našim vlažnim tijelimaSvemir će / Započeti stogodišnju ljubav.

 Kad je, negdje čuvana i najednom probuđena, Jovankino pero osunčala nadahnutost da se i stihom saživi sa motivima ljubavi i da doživljeno stihom prospe na svoj način, zrelošću žene i pjesnikinje kojoj je u svakoj veni kroz život opstajala ljubav, umjetničke istine su autentično zaplovile uravnoteženim mislima. Čitali smo kako je ljubav svijest o postojanju i snazi, važnosti međusobnosti, kako se može ''spustiti'' u svakodnevicu da bi odatle oslikala upravo ono nesvakidašnje, ono negdje tamo gore, ono sveopšte, i imaginativno, i realno u isto vrijeme (U susjednoj sobi). Pjesme o ljubavi u Jovankinoj knjizi dišu metaforama kao izrazom i nagovještajem. Tek ono što nije doslovno i ogoljeno, umjetnošću čistom zbori. Zna to pjesnikinja i probranom leksikom i nesvakidašnjim putevima senzibilnosti korača ispisanim stranicama.  Dokučiće i trajanje i prolaznost. I prolaznost sebe u nekom trenutku. (Kad ti saopšte tvrde riječi  i bace pravo u lice vatru godina... (Kao polja raži (Ogledala)). I tako... Ogledalo i ja (...) A vijesti pristižu Mimo nas. Važna je riječ! Svakako mnogi, i oni koji se riječima oskudnije koriste, znaju koliko nam je važna riječ. Sunce (je ona, ta riječ) između nas. Mene prenosi Od zvijezde do zvijezde; kad se umiri, ili zagubi, nađem novu. I njegujem budućnost na sigurnom“. (Riječi).

Prvi ciklus završava, kako je i počeo, lirskom minijaturom od pet stihova (Zapitanost). Bit potrebnog svemira ljubavi između nje i njega uramljuje ciklus. Kao ram za najvažniju boju postojanja. Na početku bješe zrno svjetla (čitaj: ljubavi) potrebno za život, a na kraju: bješe li više bola ili više radosti (Da li si (...) me stavio / Na Vrh mača / Ili (me) sa njega Skinuo).

Drugi ciklus u knjizi Sunce pod jezikom naslovljen je takođe sa dva naslova:Kalemljenje sunca (Osvjetljenja). Iako je drugi po redu, ovaj ciklus je, rekla bih, paradigma svega što se rađalo iz pera Jovanke Stojčinović Nikolić. Porodične, zavičajne pjesme! Emanacija svega višeg od života samog. Nadživota. Uvod u sve ostalo. U dolazak i ostanak, u korake bezbrojne, u dane i dane, sve dane dolazeće... Najzad, možda i u sve napisane pjesme, i sve ukoričene knjige... U glasove, svjetiljke, ali i padove, a naročito uzdizanja... Ovakve pjesme bilo bi prava šteta trudom vajati i dizati do univerzalnog. Sa istinskim otkucajima života, pod rođenim krovom, stvarne od života koji se dušama najbližih zlati uz vatre porodične, sve je u njima unaprijed, i samo, univerzalno... I ništa ne bi bilo ni veće, ni ljepše, ni više pjesničko, ni posebnije... od flaše rakije na stolu, majčinih šoljica za kafu Natacni dobijenoj od tetke iz Novog Sada (čijoj se djeci i dana današnjih redovno odlazi bar jednom godišnje), od oca namirisanog kolonjskom vodom, dolaska kumova s upakovanim kruškama zimnicama...

Stišala sam radio u sobi

I podigla sunce ispod jezika

Kojim i danas grijem sjećanja iz mladosti.

(„Porodična (Pretprazničko veče)“)

I svi smo stali u to podignuto sunce! Prinijeli kao svetinju svoj žal za danima djetinjstva, za kruškama, čašicama rakije na stolu, kišama koje i sad dobuju isto kao i prije nekoliko decenija , cegeru koji je pun kumovskih milošta. Uramili se sjetom i nostalgijom, sjećanjima najtoplijim. Tome služe pjesnici! Da pokrenu, da vrate, da zaustave sve na tren! I da živimo, živimo dvostruko, trostruko, hiljadustruko... Sve je to, da li se može bolje reći: Kalemljenje sunca!!! Teško da bi se u čovjeku uspio i rascvjetati pjesnik da nije tog kalemljenja sunca i tog korijenja iz rođene zemlje zavičajne, tih grana, trešanja i ptica iz avlije  u kojoj se prvi put zakorači (da bi se jednom na put novi iskoračalo). Na te prve grane nakalemi se sunce od kojeg se vidi dovijeka. (Svakako držim se onoga čemu najviše i pripadam). I onda:

Iz mojih pjesama život se oglašava

I ne prestaje

Svijetom da putuje.

            („Kalemljenje sunca“)

Svi koji pišu zato što nose u sebi glasove koji bi se brzo premorili od ćutanja, napišu za života i svoje najvažnije i najbolje pjesme.

Jovankinu pjesmu Svemirska rijeka(posvećenu majci Mileni), svakako uvrštavam u takve pjesme. Znam da će mi autorka, čak i ako nije o takvim proglašavanjima nikad ni razmišljala, priznati ovaj izbor. Pored ove pjesme, ne tražeći po pamćenju ine njene pjesme, iz drugih knjiga, „na prvu“ bih upisala, uz Svemirsku rijeku, i pjesme: Ništa ponijela nisam, Oglas i Kroz očevo srce (Šuma).

Ali majka, majka... Kao da je moja, tvoja, nečija još, i još nečija, i još nečija... Zar se ne pogledaju „zračkom živim“ i kad im je već decenijama „tijelo u Svemiru“? Zar i vaša, kao Jovankina, kao moja, nije prva pričest u bašti  Među ljubičicama? Zar i vaša, kao Jovankina, kao moja, nije Prvi izvor iz kojeg ključa rijeka? Zar i vas, kao Jovanku, kao mene, ne prati za života? Volim što se zvala Milena...

Svakako drugačije nego majka, ali snažno, višeslojno,  sudbonosno, bjelinom pjesme oživljava i otac. Samosvojan, izvan pripremljenih kalupa, kao sušta, opšta istina, postojanošću brda Stojčinovića oblikuje čeljad u kući. Čeljad je još u ranim koracima, i kad odu,  klikću izdaleka: Svoj izraz lica podešavali prema očevom (Otac).  Danas, tih rijeka kao da više nema... Presušuju, poniru, isparavaju (možda od zagrijavanja planete, ili od hlađenja važnosti učenja od roditelja). Ostaje tiho sjećanje na vremena ona: Takvi smo kako si nas naučio / Kakav si i ti bio Oče.

Uz sve ono upijanje i slaganje na važna unutrašnja mjesta ljepote pjesme kojom pjesnikinja u stihove plete svoj život (a ja čitam), nadvlada ponekad samo pogled na njenu poetiku, leksiku, stilske odjeke kazanog, i sva se pažnja k tome usmjeri. Tako je meni prva strofa pjesme Blještavilo i rđa nametnula razmišljanje kako je to esencija jednog netipičnog pjesničkog izraza, metrike sasvim nespecifične, pomjerene na ličnu, sasvim posebnu, autentičnu upotrebu jezika i versifikacije. Dešava se to kod Jovanke ustvari iz knjige u knjigu, pa kroz stranice i stranice sazrijeva, uobličava se u ličnu, sasvim individualnu, prepoznatljivu upotrebu jezika i jezičke figurativnosti.

Kakvo blještavilo očeve sjekire kad je odmotao iz

Vreće od stočnog brašna došavši kući

Pravo iz kovačnice

Kao da se od sunčeve zrake izbistrila.

(„Blještavilo i rđa“)

Otkrivalačkim efektima stila pjesnikinja je u pjesmi Blještavilo i rđa  blagoslovom riječi autobiografskog tkiva ispričala priču o ocu, sjekiri i srni, ali u isto vrijeme, dublje, i o ljepoti, bolu ljubavi, imanju i gubljenju oslonca, muzici dušinih struna koje po bolu liče. U krajnjem, priča je to o dobru i zlu. A otac i majčin život? Kako o tome, o toj opštoj istini ondašnjeg života, ne ostaviti odjek saznanja, doživljaja i dušinih struna?

Prosuše se Crne Domine po stolu

Miješa majka svoje razgovore

Uvlačeći one s kraja u sredinu

One iz sredine na drugi kraj

Pa opet Ponovo i Ponovo...

(„Večernja pjesma“)

I nisu to domine! Strune na kojima život svira svoju najvažniju (tihu) elegiju! Igra života između šestica u oba polja i ruku (...) kao u Pomirljivoj praznini. Otac i majčin život: Opet si se o moju dušu ogriješio...

Pokretanjem unutrašnjeg ozarenja i pakujući jedno vrijeme, kao da ga u neba plavet pakuje, moja draga pjesnikinja Jovanka razmotava dane djetinjstva i mirisa roditeljskog doma iz pjesme u pjesmu, sve do jedanaeste pjesme ovog ciklusa. I drago mi je što pišem o tim pjesmama, o cijeloj knjizi, načinom koji sam odabrala bez nastojanja da gradim prikaz kao ocjenu pročitanog, nego da svojim unutrašnjim „putnim pravcima“, kao da idem u potragu za tajnama zlatnih broševa, sakupljam do mene provučen sjaj kakav ovog januara, usamljeničkog i pandemijskog, može ispuniti ona najvažnija mjesta u meni. Ovako pratiti viđenja života i pronalaziti zlatne žice za svoju dušu, želja je ovog slovoglasja. Biće još nekom drag baš ovakav prikazivački osvrt, sigurna sam, ugleda li samo riječ moja svjetlo dana i put do nekih meni sličnih ljudi. Znala sam da ću lako, bez zadanih ili postavljenih prepreka, jezditi tkanjima pjesama ove izuzetne knjige, čim sam je, drugačije nego sve ostale Jovankine knjige, počela izlistavati (prvo više mislima nego rukama).   

Kao uporan čitač, premetala sam metafore, ponavljala dijaloge, prozirnošću prelazila ponovo i ponovo preko originalno vizuelizovanih mjesta, istrajavala na praćenju dugih (često naratinim nitima tkanih) stihova, zatim hvatala odbljeske onih kratkih, eliptičnih poetskih iskaza. Upečatljiva je atmosfera rodnog doma i života u njemu. U sobi su zelene štokrle, djeca sa knjigama u rukama, lavor s vodom, očeva (namreškana od umora) stopala, njegovo prilijeganje poslije dvadeset četiri sata provedena u lokomotivi, u toploj vodi lavora očeve noge i majčine spretne ruke, brižnost upakovana u ubrus kojim mu prelazi preko stopala. Tako se, očevim teškim radom, i majčinom bezgraničnom nježnošću, sačuvalo cijelo njihovo „Carstvo zemaljsko“. Onovremeno carstvo koje nas ovovremene još obasjava...

Kad se određuje pjesnički izraz, pjesme poput ovih u Jovankinoj knjizi, svrstavaju se u pjesme slobodnog stiha. Smatraju se poezijom modernog pjesničkog izraza, savremenom poezijom. Da li je to kao odrednica bitno za suštinski glas iznutra, iz pjesničke dubine, ili sa pjesničke visine? Ne kakav je pravac pjevanja, ne koja je forma, da li je u šablonu ili razlivena, pjesma je Pjesma ako je slobodna, slobodnija od ptice, od neba, od slobode zemlje! Skoro svaka Jovankina pjesma svjedoči o istinitosti napisanog. Mogu čitaoci da odgonetaju kako je pjesma stvarana (uz ovu knjigu i sama sam odgonetala), je li građena s planom, ili su to bile plime koje su u času nekom preplavljale um, i srce, i ruku, pa pero onda samo hvatalo talasiće i tajni svijet vodenih dubina... Kako od naizgled običnih događaja iz svakodnevice nastaju metafizička svjedočenja o univerzalnim temama čovjekovog postojanja na planeti zemlji? Ali pjesnik zna da je i šuma carstvo kroz čije se grlo do domaćina i njegove čeljadi provlače zvijezde. Katkad i ugašene, potamnjele. Ali zvijezde!!!

Na svoje tajnovite načine pjesnikinja stvarnosne slike života prevodi u kosmos poezije...  Prevodi trajanje, i kraj, i sjećanje, i gledanje sa bližnjima, i sve novo u starom životu... I pitanje u kome se izljubiše sve tuge: O Majko zar tako brzoprotutnji Vijek. Pa se sve završi suzama nevjerice: Nema više ničega! (A mi smo tek stigli).

Prije dvadeset dvije godine (29. jun 1998), pretposljednja je pjesma u ciklusu Kalemljenje sunca i važna pjesma u životu pjesnikinje. Nakon cijelog ciklusa, u kome, kao i u brojnim pjesmama, teče vječna nježnost kćerke koja u toj nježnosti nije odrasla do zaborava, i nikad i neće, sudara se pogled  sa prazninom umjesto oca na postelji. Postoje ljudi, otac i majka, iz čijeg se krila nikada i nikuda ne želi, sve do sopstvenog gašenja i isparavanja svih rijeka kojima je tijelo premreženo i kojima u vječnost otiče. Otac! Kad odlazi, Kao rijeka kad prolazi kroz tamu (...) grkljana. Tako i dvije hiljade i neke. A ispod naslova pjesme datum: 29. jun 1998. Okamenio se u trajanju!

Ciklus zatvara naslov Životna slova. Nekad su naslovi figure simbolike kazanog, nekad čudesne, a nekad i nedokučive metafore, a nekad jasna, čista ogledala redova ispod sebe. Ovaj naslov je ogledalo. Zrcali se u njemu čitava Jovankina poetika. I njen hod kroz cio njen pjesnički, ali i životni vijek. Sve što ona jeste, što u mislima kao na dlanu nosi, sve što je čovjeku, nebu i zemlji željela.   Pjesma Životna slova je suštastvena pojava pjesnikinje koja je u dubinama života nekad tražila, nekad ostavljala svjetla! Slova životna, rekla bih, i moja, a i svih onih koji ne prave pjesme, nego srž života i svijeta u njih prevode... Pedeset i neku godinu /  Putujem i pišem Sijem i svjedočim...

Kao svjedok vremena, ili kao autor svjedočenja o vremenu i ljudima, i o vremenu svom, i sebi samoj, uranja Jovanka u svoj treći ciklus Kao iz dubine (Ponavljanje prizora).  U deset motivski raznovrsnih pjesama, kao ponavljanje prizora, izrastaju pred našim očima u tkanje pjesme mnogi prizori bez kojih ova knjiga ne bi mogla zato što su pjesnikinji važni kao dah po dah života.  Prvo, njeno srce, u SRCU, kao život sam... Kroz dijalog srce ispriča svoju priču: Evo u venama stihova koji će me odvesti / Pravo do srca (...) Bez sanjarenja i romantike molim vas / Pjesnikinjo / Još ga nisam pronašao / Kao u Kuprijanovoj Evoluciji / Previše je udaljeno od tijela(Srce). Tu je i njena poezija, i ljekar će to lako otkriti... S poezijom, kako bi bez ljudi, bez sličnih? Zato pjesnikinje, kao dvije slobode, kao dva života proživljena van krletki (Krletka ispred vile Obrenovića u Smederevu) sa rukama kao ptice krila, sa malimcrkvama u nama, sjaje i ljeskaju (...) Poput Slovenskog zagrljaja.

Rijeka o smislu postojanja, kao jedan od motiva prisutnih u ovom dijelu pjesnikinjine motivske preokupacije, teče kroz stihove kao kroz „kanjone i sumaglice“, teče „kroz patnje“, do „središta zemlje“, do „kraja krajeva“, a uvijek „U sred srca...“  Sa tim smislom, u svojoj rijeci, pjesnikinja je: Iznad Svijeta / Ponad svega. Jovanka Stojčinović Nikolić dugo je u umornoj duši nosila tragove talasa teške poplave koju je u njenom gradu prouzrokovala rijeka Bosna i nije neobično što je, poslije značajnog pristupa ovoj temi u jednoj od svojih ranijih knjiga, i među korice ove knjige pustila poneki talas, ne mogavši se strašnog osjećaja nikad osloboditi. Svako je tugovao (Poplava Voda; 15. maja 2014. godine, u Doboju, izlila se rijeka Bosna i ostavila nezapamćenu pustoš u istoriji i duši ovog grada), brinuo, bolovao... A pjesnik? Pjesnici znaju da to ovako biva:

Tog  jutra

podigla  dvanaest ljudskih tijela iz

Porodičnog gnijezda Zakasnjela spavanja i zagrljaje

Ikone Bogorodice Trojeručice Svetog Save

Simeuna i Nikole sa crkvenih zidova

Klupe i drveće u parkovima Oranice i livade

Slike iz Galerije Duge razgovore Smrti iz istorije

Sudske presude Knjige i tapije

Albume sa starim i novim fotografijama

neotvorena pisma Ključeve iz brava

Stranu kreveta na kojoj mi dijte spava

Šta još pjesniku nikako ne može promaći?

Podigli se Noževi iz korica Sjekire

Sa mesarskog panja Ljudi ispod srčanih maramica

Da brane četrdeset pet hiljada na smrt pretučenih

Knjiga iz Gradske biblioteke...

(„Poplava Voda“)

U buketu najrazličitijih životnih motiva, kojim je posvećen ovaj, treći ciklus knjige Sunce pod jezikom, svoje važno mjesto našao je i jedan „Mali graditelj“ u istoimenoj pjesmi, čije je razmišljanje, pri slučajnom susretu, duboko zaokupilo pjesnikinju zato što je mala umna glava umjela da kaže da tuguje nad „pregaženim koracima“ koji su se našli Na cestama od kojih smo pobijeđeni i kako će sigurno, da toga ne bude, jednom sagraditi pruge! Kroz situaciju slučajnog susreta još jednom se u pjesmu izvila i izdigla jedna velika tema. Uvijek je tako ako se unutrašnjim okom gleda na situacije i stvari u svakodnevlju. Rode se misli o onom mnogo važnijem za čovjeka. Soba ne biva samo prostor, nego sjećanje na prošle događaje, odjeća tek prestaje da se doživljava kao skupina usklađenih odjevnih predmeta i izrasta u minule snove, nesanice, mladost odbjeglu. Prosipa se bivši život iz rukava i džepova, a svemu svjedoči naše lično ogledalo (Pravo stanje).

U cijelom trećem ciklusu Jovanka svojim unutrašnjim okom prolazi kroz sebe i kroz sve oko sebe – kroz ljude, događaje, situacije, prostore... Prolazi, nekad bljeskom, nekad tamninom, kroz sve vidljivo, mnogo više kroz ono manje vidljivo ili skroz nevidljivo (Planine u tijelu). U njoj su planine i „hiljadu prozora“. Planine bi poravnavala, tamnije, koje su joj slične, svjetlije, i one visoke, jer ih voli zato što su joj one posebno bliske, najbliže, iako im se vrha teže domoći. Odavde, odande, dolazi vjetar i donosi tragove. Nije to vjetar, nisu to tragovi. To je samo put vjetra, to su samo odlasci i povraci. Na tim putevima rađaju se pjesme  i mi se danas (i poslije ćemo tako) susrećemo u galaksijama rascvjetalih riječi. Da nije odlazila na izložbenu postavku slika Miodraga Ćirovića Ćire u Valjevo, da nije utemeljivala Koloniju na Krčmarici, ne bi se u izvorišta inspiracija prepleli stihovi koji su mnogo više od svjedočenja (Kosmos u kosi žene i Krčmarica usred Okolišta).

Jovankini odlasci među slike su uvijek bili više od posmatranja. Život na slikama ona osjeća i promišlja tananim damarima duše i sve to pokreće  čitav kosmos  utisaka koje pretače u svoja naglašena metaforska pjevanja. A i kad ćute oko nje, kada se samo gledaju i ćute, slike su Jovanki važne, nekad mislim, isto koliko i pjesme. Ona i slika uranjaju jedna u drugu, to je jedan njihov davno stvoren svijet i meni se svidjelo to njihovo, koje je odavno, još prije našeg potpunog sureta i ostanka zajedno,  i moje, pa smo to počele dijeliti (tog jednog davnog dana), i nastavile u tome zadovoljne još jednom zbog ravni kojom zajedno koračamo (među slikama, među knjigama, među ljudima, na putevima, u daljinama...). U Njene pjesme, kad se nasele slike, one postanu lično ostrvo, preliju se u misao (koliko u emociju, isto toliko i u misao), i počnu da žive još jedan svoj život, nataložen svijetli prah za jednu postojanu građu (kao odbljesak, kao odjek sveopšte ljepote i novog smisla). Pjevajući o tome, te slike, kako bi to i sam Bog učinio, stvore za sebe nevidljiv vjetar života kako bi postale njegova duhovna hrana (Koja se Posljednja i najteže pronalazi).

Koliko u riječima, toliko i u slikama (među slikama velikih slikara u svojoj kući živi decenijama, njenim životom plove velika ostrva na koja Sve ljubavi svijeta / mogu da stanu). Stojčinovićeva je „na noge“ postavljala Likovnu koloniju „Krčmarica“ i o tome progovorila u pjesmi od dva dijela. Prvi dio slika ozrenskog čovjeka koji „maše toplinom slobodne lijeve ruke“  i gleda kako ga „Svjetlost duž puta (...) odvodi Usred vasione“. U drugom dijelu  Krčmarica (brdo), kao „novi Dobro vidljivi Sjaj“, useljen u nebesko vrijeme na „Dan (koji) (...)nikada više neće biti sam“ jer je tu sad počelo da se ugrađuje vrijeme: Kao ozrenska plamteća kota u predvečerje.

Kao sumiranje svega što je prosijavalo ovim ciklusom široko razasijanih motiva, završna pjesma u ciklusu, Jesenji javorov list (Smrt jezika), podvlači da nema toga što pripada ovom svijetu, ličilo to takozvanom običnom čovjeku na sitno i beznačajno, može i na ništavno ličiti, a da mu neko oko, može ono biti pjesničko, slikarsko, muzičko... ne doda čudesa nove suštine i važnosti i ne izvede ga pred našu spoznaju  kao nadznačajno, nadpojavno, kosmičkim napojeno. Zato uvenuo javorov list, ako dospije u dobru pjesmu, pod tragalačku ruku, može oslikati filozofiju povezanosti i suprotnosti postojećih pojava. List „Među riječima ... Slijedeći njihove misli“, a onda, Ne znam kako će se naviknuti na mrak (...) Jer cijeli život visio je na grani I slobodi.

Od četrdeset tri pjesme specifične lirske misaonosti, koliko ih je u knjigu, kao sloj po sloj smisla, nizala pjesnikinja do visine, gore prema nebu, deset ih je smješteno u četvrti ciklus S druge strane svijeta. Kao da je u nekom trenu rekla: „Ja nečemu moram pripadati“, pa odlučila da to čemu bi pripadala bude svjetlo, prvoj pjesmi ciklusa, koji ga najljepše otvara, darovala je svoj motiv svjetla, veoma čest u njenoj poeziji. Zajedno, pjesnikinja i sunčev zračak! Svi koji su iščitavali Jovankine stranice, idući kroz njene stihove iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu, dobro znaju da u njima vazda svoje mjesto ima Pozdravni govor sunčevih strijela (Prelamanjesvjetlosti).

Jovanka je pjesnikinja koja svjedoči o tome kako se velike teme ne dešavaju na ulici, u kući, u liftu možda, velike teme se dešavaju u čovjeku. Pisci to znaju i ne treba im zvjezdano nebo ili beskraj horizonta da bi osvijetlili takve teme. One su tu, na naizgled najobičnijim mjestima, pod sjenkom saputnika na nižem spratu, pored Zgrada obilježenih za rušenje, na mjestu dodira „života s kamenom“. I na takvim mjestima zakuca „srce žene čiju je kćerku more (...) odnijelo (...) I ne vraća ga“. To se samo otkrije, propusti kroz svjetlo, kroz ruku, pravo u pjesmu... (Prividna svjetlost (Partija šaha)). U pjesmi treperi sve lično!!!

Znam da je Jovanka bila na oporavku u Slatini. Znam i šta je tome prethodilo. Nisam bila u prevelikom strahu. Znala sam da će i u banji „savladati hod u visine“ (Jedan u Slatini dan (S druge strane svijeta)). Te visine su njene. Nema im ni ''maski preko lica''. Ona prepreke tek ovlaš spomene. Da odmah zatim stigne do priče o pomenutim visinama.  Ne mogu zato da odustanem od toga da povremeno napišem da je Jovanka nevjerovatna žena (moja nevjerovatna drugarica, tako obično napišem). Inače, Njena pjesma, tako najčešće biva, krene, i teče, ponekad stvarnosni narativni impuls prateći, a onda, od nekog trenutka, penje se u misaono, metaforično, metafizičko... I stane na najvišoj tački pjesme. Tu bljesne bistar (kao izvor čiste vode) misaoni tren. Poenta.

Onda će mi ćutke mahati odozdo moji najmiliji

Iznikli iz svečeve molitve i ne znajući

Da ih štitim kao Svemirska majka

Preseljena iz svoje u Nebesku pjesmu.

(„Jedan u Slatini dan(S druge strane svijeta)“)

Kad kažem da su pjesme četvrtog ciklusa značajnije natopljene ličnim, da u    njima, stih po stih, sloj po sloj, treperi sve lično, onda se svjesno izmičem od istine. Sve napisano, svih pjesnika, svih ljudi, autobiografski je iskaz, uvijek najličniji, o čemu god da zbore. Ipak... Pjesnik hoće da nekad baš tako djeluje. Da je, više neko ikad, slušao svoje srce, pa u pjesmu  upleo najtananije damare sopstva. Običan dan. Putovanje kroz sebe. I smijeh kao promjenitelj svega: bola, koraka, srca, praznine... Samo neka smijeh zvoni neprestano, smijeh treba pjesnikinji koja od dana sa smijehom gradi ovakve pjesme (Uprkos svima i koroni). Smijeh je dar i ljudi koji ga unose u dan, moraju u pjesmu (posveta: Estini).

Ovaj ciklus, četvrti, zadnji u ovoj knjizi, baš onako kako to čini  i pjesma: Šezdeset pet plus, sublimira sve najvažnije, najozbiljnije, univerzalne misli o životu. Jedna sveopšta istina, da Smrt ostaje živima Kad svjetlost padne pomrtvima, dovodi do čovjekovog preispitivanja svega postojećeg. Jovanka je, inače, još dok je bila veoma mlada, sa posebnom pažnjom odabrala svoj životni ram i krenula veoma svjesno, znalački i nepokolebljivo, da u njega postavlja one slike koje sama želi i pažljivo bira. Tako popunjavan ram života trajno obasjava aktera takvog, aktivnog i promišljenog učešća u sopstvenom životu, ali ne rijetko, tragove obasjanosti širi i na druge, ako nisu sujetni i malodušni.  Ostane, i djeluje, „sunce pod jezikom“, baš onako kako je s početka i planirano. Tako do četvrtog ciklusa sedamnaeste knjige u kojoj pomalo provjerava tren sadašnji. Pita se i pokušava da zaključi je li željen i taj tren sadašnji, baš takav kakav se ovaplotio u riječima i koracima.

Kad se premjeri život mjerom dana koji je netom osvanuo (počeo), biva i tako da Priznajem / Nadolazi noć / I mrak osvaja lice moje od straha (Strah (Unutrašnja noć)). Ne treba tražiti nemoć, razočarenje, slutnju sivila. Ne! Da nije i nešto mraka, i nešto straha povremeno, kako bi blaženstvo unutrašnjih svjetiljki dijelilo svoje darove svima koji te svjetiljke traže? Najzad, pjeva pjesnikinja: Bojim se jutra / Ukojem ničeg novog / Sem sunca nema. Pjeva pjesnikinja, i sve nam se time objasni, jer Kuća je sigurno zaključana / Samo joj čelo nebo dodiruje. U takvoj kući (juče, danas, i dalje... i dalje...) živi u svojim stihovima Jovanka Stojčinović Nikolić, sa njom i mi koji smo se odavno za takve kuće odlučili. (Srećom!).

U pjesmi Prozor na kraju hodnika sve je prirodno. Treba li tako? Je li bolje tako? Da, ta prirodnost jeste ljepota koja više prijanja uz  svakog čovjeka,  mnogo više nego bilo šta sagrađeno da fascinira posebnošću. I ta klackalica koja se najednom nenadano pojavi, na njoj i susret, i „skrivena svjetlost“, i „Sva cvjetanja sunca“, ali i olujni oblak / Što danima muči nebo, i „zaostale grudve snijega“ koje „podsjećaju na zimu usred ljeta“, i pseće noge / Koje u zadnji čas gube korake / Približavajući senašoj budućnosti . Istinsku sreću (znamo mi), ne bismo ni njihali u sebi s toliko topline i važnosti, da na drugu stranu klackalice ne padne ponekad mutno nebo i ne podsjeti nas na potrebu odsustva neprirodnosti i oholosti. Dođe jednom dan za hod čovjeka samog (S druge strane ulice).  Tad iz pjesme (možda samo za taj dan... ali nisam sigurna...) ode svjetlost, dođe sjenka. Gazimo mi sjenku, ona nas. A onda „hiljadu očiju“ gleda Na usamljenog čovjeka. Baš je dobro što pjesma nikne iz žive duše! Što nije skrojena (od štofa biranog u poznatoj prodavnici) i ukrašavana ukrasima sa najprestižnijih prodajnih mjesta; Sunca i Svjetla takvoj pjesmi uvijek ćemo (lako) dodati... Znaju to istinski pjesnici. Zna to Jovanka.

U lancu pristiglih misli o svojih „šezdeset pet plus“ svoje mjesto nalaze i one misli o drugim i drugačijim ljudima (Kišno oko). Je li neobično što su to ljudi sa manjkom svjetla u sebi i iznad sebe? Nije, jer i između takvih ljudi valja nam koračati, svejedno što su naše cipele i naši kaputi od svjetlosti, a oko njih zategnuta siva krzna koja kisnu na kiši koja ne može (...) / Ni grešne misli da (im) spere. Umije pjesnikinja da se ponekad riječju i svjetlom obračuna sa nedoličnošću pojedinih ljudi... I tako, slovo po slovo, prođoh u jednoj studenoj modričkoj večeri sva plahovita mjesta ove bitno drugačije pjesničke knjige.

Odlazak (Riječi)...Tako je Jovanka Stojčinović Nikolić naslovila pjesmu kojom je, poslije pjevanja za čitav svijet, kazujući i neizrecivo, odlučila da tiho ostavi plamen svojih istina da odjekuju i da pomjeraju i dalje nešto u nama, dok ona nenametljivo spušta zadnju koricu i kreće u neko svoje novo pjesničko vjerovanje. Završna pjesma, iako na kraju, i temelji i nadkrovljava zbirku (kao ljubav sama). Odlazak... biće možda jednom! Ili sigurno jednom! Ali riječ nikada otići neće! Vazda, u svakom dobu, na svakom mjestu, riječ! Na svakoj stepenici, kao klupko čudesno i nezaustavljivo, Riječ! Na kraju krajeva, pjesnikinji njene riječi (Sada već od meneodbjegle) na zadnjoj stihovanoj stranici knjige Javljaju (...) / Da se čuvaju poput zjenice oka / I da jedna drugu spasavaju.

Dok „u jednom lepetu“ nadlijeće stihove kojima svoju knjigu ispraća u brojno čitalište, pjesnikinja sigurno već traži novu svjetiljku  da još jedno svjetlo upali... Mislim da će uskoro da razmjesti svoju postelju boje i visine neba među novim koricama. Tako to čini pjesnikinja sunca i svjetla Jovanka Stojčinović Nikolić. Mi ćemo to čekati. Čekati Poeziju Vjerovanja. Zaštitu i zaklon od zaludnih sati.

Modriča, početkom hladnog februara 2022.

PODELITE OVAJ TEKST NA: