detalj slike: KRK Art dizajn

100. intervju Nede Gavrić, urednice informativnog programa Književnog ESNAFA. Sa zahvalnošću i poštovanjem gledamo na njen rad i želimo da nastavimo našu uspešnu i bogatu saradnju. Sve čestitke za ovaj divni mali jubilej!

Redakcija Književnog ESNAFA

Bojan Vegara: Djeca koju će čuti svijet

Rudarenje po ranama

Nedavno je objavljena knjiga „Djeca koju nije volio svijet“ Bojana Vegare. Bojan Vegara nije običan pisac, i ovo nije obična knjiga. Zašto? Mnogo je razloga. Jedan od najvažnijih je da će svet, voleo ili ne ovu decu, čuti priče te iste dece koja su bila kriva i nevoljena samo zato što su to srpska deca. Književni ESNAF vam sa zadovoljstvom predstavlja i knjigu, i autora knjige, sa kojim smo imali prilike razgovarati nakon Banjalučke promocije u Kući Milanovića.

Bojan Vegara rođen je u Sarajevu, živeo u Hadžićima, a poslije rata preselio se u Bratunac gde i danas živi. Sve glasnije svedoči o jednom vremenu čiju istinu, sve glasnije, želi da iskrivi propaganda. Bojan to neće dozvoliti. Ni Bojan, niti jedno dete koje nije volio svet.

Književni ESNAF – 06.06.2025.

Razgovarala: Neda Gavrić

Tehnički uredio: ILija Šaula

Naslov "Djeca koju nije volio svijet" je vrlo snažan i emotivan i nosi sa sabom jednu priču koja je i bila razlog da knjiga dobije baš ovaj naslov. Možete li je podeliti sa našim čitaocima?

Nekada u ratu u Hadžiće je došla jedna američka novinarka. U Opštini ili komandi su joj rekli da, ako misli da preživi, prati kako se i kuda kreću djeca. Postala je prijatelj sa nama i snimala nas je i intervjuisala. Često je s nama pričala. Kad je otišla, nakon dva mjeseca, u Poštu je stigao paket za nas djecu. Čokolade, slike i pismo. Pisala nam je da niko u Americi neće da objavi te priče o nama. Interesovale su ih samo priče o djeci sa druge strane fronta. Napisala nam je na kraju da smo mi djeca koju ne voli svijet. Takođe, slika djece sa naslovne strane je njena. Tako da je ovaj naslov knjige rođen neke 1993 godine, i čekao je da neko napiše nešto o životu djece u duplom obruču Srpskog Sarajeva.

Koliko je za vas bilo važno da prikažete i svakodnevne aspekte života u ratnom okruženju, pored samih strahota?

Bilo mi je značajno da pokažem sve aspekte života u ratu da bi se to vrijeme bolje razumjelo i da ljudi danas vide da je sve moguće, te kakve je napore to ratno društvo istrpilo da bi obezbjedilo današnji mir.

Smatrate li da je vaša knjiga doprinos razumevanju iskustava srpske dece tokom rata u Sarajevu, s obzirom na često jednostranu percepciju tih događaja?

Propaganda naših neprijatelja, ali i čitavog svijeta me podstakla da napišem ovu knjigu. U ovoj knjizi je gola istina i nema laži kakve plasira druga strana, i međunarodna zajednica. Ovo je prikaz rata onakav kakvav je bio u očima djeteta od dvanaest godina. Jednostavno, rat je isti na obje strane fronta , posebno za civile, samo za nas svijet nije htio da čuje. Isti svijet je pucao na nas i ubijao nas, tako da mi, Srbi iz Sarajeva, dobro znamo da laž vlada ovom planetom.

Koliko je vremena trebalo da se sećanja "slegnu" pre nego što ste bili spremni da ih pretočite u reči?

Prošlo je više od 25 godina od rata kada sam odlučio da napišem seriju ovih priča. Sjećanja su još uvijek svježa, jer taj period se ne zaboravlja, a pomalo se sve sleglo tek kada sam napisao ovu knjigu.

S obzirom na težinu tema i ličnu involviranost, kako ste se nosili sa emotivnim teretom dok ste pisali o tim strahotama?

Reći ću samo da sam 80% priča napisao sa suzama, i da je ovo bilo rudarenje po ranama.

Kakve emocije vam budi sećanje na taj period? Da li se bol smanjio s vremenom ili se menjao njegov intenzitet?

Zavisi od perioda kojeg se sjećam, jer u ratu nije sve crno. Ljudi su humaniji i Srbi su, generalno kao narod, u ratovima bez premca. Sabranje je jedna od najljepših uspomena na rat. Naravno, tu su i komične situacije izazvane strahom i panikom. Ali, iskren da budem, poslije nekih priča koje sam napisao danima sam ćutao i omakla bi mi se i poneka suza.

Da li je pisanje ove knjige imalo terapeutski efekat na vas? Ako jeste, na koji način?

Kad sam završio ovu knjigu plakao sam dugo, ali sam skinuo veliki teret i osjetio ogromno olakšanje. Mislim da je čitava generacija te traume potiskivala i pokušavala da se uklopi u normalan tok života. Ova knjiga je zaista bila razgovor sa samim sobom iz tog doba, te svojevrsna ispovjest i imala je terapeutsko dejstvo na mene.

Da li biste preporučili pisanje o traumatičnim iskustvima drugim ljudima kao način suočavanja?

Preporučio bih uz nadzor duhovnika, jer nismo svi od istog materijala.

Šta biste poručili današnjoj deci i mladima koji možda nemaju svest o tome šta je rat i kakve posledice ostavlja?

Djeci bih poručio da čitaju o prošlim vremenima, jer je to stvar ličnog uzrastanja i za dobrobit je zajednice. Jedan pribran u zlu dobu koji zna šta je nevolja, pa makar i iz knjiga, spašava stotine života.

Da li planirate da pišete još knjiga inspirisanih vašim životnim iskustvom?

Pišem stalno ratne priče, jer rat u Sarajevu je neispričana priča i malo ljudi, čak i kod nas, zna o tom podvigu jedne generacije. Doduše, sve više razmišljam i o romanu iz mirnodopskog perioda, jer život se nije mazio sa mnom. Imam jednu, skoro pa filmsku priču, koju moram ispričati i ispisati.

PODELITE OVAJ TEKST NA: