|
|
|
 | Aleksandra Đorđević | |
| |
Životvorni venac
Aleksandra Đorđević Od svega život je neprikosnovena vrednost, najviši izraz ljubavi: Božje, stvaralačke ljubavi prema čoveku.Kad bi mi bilo dato da ga spoznam, definišem, obuhvatim u svojoj sveukupnosti, fragmentarnosti i kompleksnosti, i dalje bih bila preplavljena veličinom i količinom iskustva koje ovaj hram čuva. Iako često prepravljamo (o)sećanja, usmeravamo misli, sve sa željom da se uklopimo u neku od mnogobrojnih slikovnica postojanja i identiteta, retko kad potčinjavanje vodi istinskom Životu. S druge strane, potpuno razuzdavanje i nedostatak cenzure, onog unutrašnjeg, za mene božanskog glasa, možda i privuče svetlost reflektora, ali šta se vidi kad smo zaslepljeni svetlima?Čak ni sva pitanja koja postavljam ne vode nikuda ukoliko se ne krećem. Dakle, zadatak jeu otkrivanju – mukotrpnom svlačenju i razvlačenju sebe. I tu nije kraj, sopstvo se ne može zadržati, zgrabiti za gušu kao zec. Ono beži, skriva se, raste, nadsenjuje i dopadne nam ruku s vremena na vreme. Da li nam se i dopadne zavisi koliko smo iskreni prema Tvorcu, jer „vlast kao i svaka – mora da vlada, pa bira ko će u ime carstva da strada: a izbor mora da bude tvoj, zato pazi šta biraš. Pazi i Njega se boj. Pred ljudima čvrsto stoj – Njega se boj! Od čoveka ne uzmiči – Njega se boj! Ako misliš da vredi krasti – kradi od mene – Njega se boj! Ako ti se ubija – ubij mene – Njega se boj!“[i]Toliko ukradenih života, toliko zakletih smrti pod reflektorima dok Glas cvili iz tame. Ovaj svet bez Boga meni je težak kolikoprevelike gojzerice. Ali nastavljam držeći se za krte vrhove; odozgo su mi detalji mutni, al' pogled jasniji. Drobe se pod prstima nataložene istine, pretače se u prah sve što jeste. Jer sve što jeste, bilo je i biće; odozgo vidim celinu, pa makar samo na tren, dok se opet ne stropoštam. Mrski su mi ljudi bez lica, drveće bez kore, vode bez dubine – simptomi kakistrokratije. Radovaću se ženi koja nosi bӥlo spajanja u sebi, pevaću mužu, nosećoj gredi hrama dokle je života u meni. „Pevajte! Zašto se u glasu pokisli i sneni, / pa dobili ste ono što ste hteli!? / Zbog života psa po vašoj volji, / otišao je čovek, / otišao je bolji.[ii]I neka sam neujednačena, čovek sam, pa se obraćam i jednoj i drugoj prirodi, i jednom i drugom stvaraocu, sa molbom da stvore biće. Jer krivokletstvo o životu zamaskirano je PRO-kletstvo. Kad se skinuo, prvi se čovek postideo. Šta oseća poslednji iza paklenog osmeha? Molim se za živonosno doba, da prebrodimo mit o besmrtnosti, pa da i u smrtnosti spoznamo beskraj. Od svega, dah mi zastaje od reka, pogled mi se muti od planina, grudi šire u ravnici. U tački u kojoj se spajaju nebo i zemlja, majka i čedo, osećam nešto ranjivo poput snova i postojano poput gravitacije – život.
[i] Nikola Trifić, Život pre smrti: Zapitaj se: S kakvom dušom ideš na nebo, Nova poetika, 2022, str. 42 [ii]Id. Slovo za sebe, str. 50
|