|
|
|
NEVIDLJIVO, SVEDOK PRISUTNOSTI DUŠE  | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NEVIDLjIVO, SVEDOK PRISUTNOSTI DUŠE
Ilija Šaula
Nevidljivo, a prisutno, to nije oksimoron, već srž postojanja. Sve ono što ne dodirujemo rukom, ne vidimo okom, a ipak osećamo, mislimo, verujemo, sanjamo, to je prostor u kojem stvarnost prestaje da bude zbir podataka, a postaje uslov mogućnosti da se svet prepozna trećim okom.U tom nevidljivom sloju bitka žive ideje pre nego što dobiju oblik, emocije pre nego što ih prizovemo, slutnje koje nas drže budnim, snovi koji hoće da nas uče. To je prostor između onog što jeste i što bi moglo biti, između onog što opažamo i onog što nas oblikuje.U savremenom svetu, gde se digitalno i realno prepliću, nevidljivo je i dalje prisutno poprimajući svojstvo transformacije. Algoritmi su u stanju da upravljaju našim svakodnevnim izborima, ali šta upravlja našim tišinama, mekšim delom bića? Dok klikovi na društvenim mrežama beleže prisutnost, odsustvo često progovara kao kritika površnog mišljenja. To su one tišine između dva odgovora, trenuci u kojima neizgovoreno odzvanja glasnije od rečenog. Praznina nije puko odsustvo, ona je prostor potencijala, susret s nevidljivim. Stanka pre izgovorene reči nosi težinu promišljanja, unutrašnje borbe, možda čak i poziv na iskrenost. Kao i pogled koji nije uhvaćen kamerom? To je iskra autentičnosti, koja izmiče algoritmu, nevidljivo, svedočenje prisutnosti duše. U eri instant komunikacije, neuhvaćeni trenuci postaju najautentičniji znakovi postojanja. Odsustvo je često otpor ili tiho odbijanje da se bude zabeležen, klasifikovan, preveden u metapodatke. U toj tišini, čovek se ne meri po učestalosti svojih klikova, već po snazi posedovanja vlastite ličnosti. Filozofija nas uči da stvarnost nije ono što jeste, već ono što može biti. U tom smislu, mogućnost nije slabija od činjenice, ona nas poziva. Dakle, nevidljivo je poziv ka unutrašnjem, ka dijalogu s onim što ne možemo definisati, ali možemo osećati.Kao kada u detinjstvu zamišljamo svet iza vrata koja nikada nismo otvorili. Ta vrata vode ka svetovima koje stvara imaginacija, a ne opažanje. U tom činu, čovek postaje više od posmatrača, postaje saučesnik stvaranja.Nevidljivo nas prati kao senka smisla, bez mogućnosti da ga otkrijemo, ali u prilici da ga oživimo. Mogućnost je u tom slučaju otvorena božja ruka, spremna da primi našu priču.
|