|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
BESEDA ŠUMI
PLUĆA SVETLOSTI
Zavetan pozdrav plućima svetlosti, čuvaru ritma univerzuma.
Ne govorim sa visine, i ne dolazim sa titulom. Stojim ovde, na tlu koje diše i trpi, kao jedan od vas – kao drvo koje je nekada hodalo. Šuma nije pozornica. Šuma je svet. Ona ne čeka aplauz, ona pamti tišinu. Danas govorim ne da bih se čuo, već da biste vi – stabla, granje, korenje, lišće, osetili da ste viđeni. Jer predugo su vam ljudi govorili bez razumevanja, kao da ste mrtvi dekor, sirovina, resurs. A vi ste dom. Zavet. Tišina koja hrani vetar. Ova govornica, pred kojom stojim, nije moja. Ona pripada vama. Ja sam samo glas koji se usudio da vas upita: „Da li nam opraštate?* I da, glasno, pred svetom, kažem: „Nećemo više govoriti u vaše ime. Govorićemo vama, kao braći i sestrama.“Kažu: napredak. A šta znači napredak ako gazimo po humusu starijem od jezika? Ako sečeš stablo, koje je svedok vekovima, da bi podigao parking? Ekocid nije nepoznat pojam, on je svakodnevna praksa. To više nije metafora: to je sistematski zločin protiv bića koje ne zna da tuži, ali zna da nestane. U srcu Amazonije, mašine grme kao da proglašavaju rat. Ali taj rat se vodi protiv sveta koji ne zna da odgovori vatrom, već ćutanjem, umiranjem, povlačenjem. U ime profita, šume se krče da bi se uzgajalo ono što ne treba da jedemo, prodaje se drvo kao da nema dušu, a tlo ostaje ogoljena rana, bez senke, bez ptica, bez šapata. A mi? Mi sve to pratimo kroz slike i statistike. Učimo decu da poštuju prirodu, ali šaljemo kamione i mašine da je melju. Nazivajmo stvari pravim imenom: Zločin! Teror nad tišinom! Ekološki genocid! Jer kad nestanu šume, neće nestati samo kiseonik. Nestajaće glasovi. Nestajaće vreme. Šuma ne zna da se brani. Ona samo nestane. A s njom i mi.Draga šumo, Ne obraćam ti se kao osvajač, već kao onaj koji je konačno progovorio iz tišine. Ne kao pesnik tražeći metaforu, već kao sin tražeći majku koju je zaboravio. Predugo smo te gledali kao resurs. Predugo smo zaboravljali da tvoj dah jeste naš dah, da svaka tvoja krošnja jeste nebeska liturgija, da svaki tvoj list jeste molitva za opstanak. Znam da ne znaš za mržnju. Ali znaš za bol. Jer svako posečeno stablo pamti ruku koja je držala sekiru i testeru, a ne uplakane oči. Znam da si bila dom. Za ptice, za jelene, za vetrove, za naše pretke. A sada si svetilište koje niko ne štiti. Ostavljena, krčena, brisana sa karte kao fusnota istorije. Šumo, ako si još tu, čuj me. Jer tu sam da ti kažem da nisu svi ljudi zaboravili. Tu sam da ti se zahvalim. Za mir koji si mi dala kad sam bežao od sveta. Za poklonjeno disanje. Za mudrost sporosti. Za muziku senke. Neću ti obećati zakone. Obećavam ti prisustvo. Neću ti nuditi fondove. Nudim ti srce. Šumo, ako me još prepoznaješ, dozvoli da budem tvoj glas među ljudima. Ne glas ekologa, niti glas nauke, već glas onog koji je nekada s tobom ćutao. Od danas, ja se ne borim za tebe. Ja se vraćam tebi. Jer tamo gde si ti, čovek još može postati ono što je zaboravio da jeste. Tišinu šume osetio sam kao molitvu. Bešumnim glasom prisustva. U njenoj krošnji, tihoj i nepomičnoj, čuo sam najstariju jevanđeljsku poruku planete: „Postojiš - to je dovoljno da budem zahvalan.“ Ova beseda nije završena. Završiće se… kada poslednji čovek, hodajući kroz šumu, oseti težinu svojih koraka… kada ruka, pre nego što posegne za sekirom, upita: „Zar ovo zaista treba da bude kraj nečega što oduvek traje“? Ne nudim rešenje. Nudim zavet. Da tišina neće biti zaboravljena. Da šuma neće postati mit. Da lane neće umirati zatrovano mlekom svoje majke. Nudim tišinu koju sam čuo kroz molitvu. I neka ona odzvanja u svakom kutku sveta.
|