|
|
|
 | Simo Jelača | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ALjASKA KAO U SNOVIMA

Jedanaestog maja Vestdžet-ov let od Vindzora do Kalgarija bio je udoban i na vreme. Dalje do Vankuvera leteli smo iznad slikovitih Rocky Mountains pokrivenih snegom. Čist vazduh i plavo nebo bez ijednog oblačka omogućili su pogled na desetinu kilometara udaljenosti. U Vankuverskom aerodromu osoblje Holland America Cruise sačekivalo je pristigle putnike. U pristanišnoj zgradi Canada Place neprijatno su nas iznenadili dugački redovi za sigurnosni pregled putnika. Dvoiposatno čekanje u ''zmijskim redovima'' ispred 14 šaltera, od kojih je najviše radilo pet, a gotovo sve vreme - samo dva. A kontrola se sastojala samo u običnom pregledu dokumenata, čak bez ikakve provere nas i prtljaga.Brod Volendam podigao je sidra sa 50 minuta zakašnjenja i lagano isplovio pored Stanley Parka ispod duginog mosta, uzimajući kurs prema severu. Putnici su se smestili u kabine ili na palubama i opustili uz piće, posmatrajući planinske vrhove Severnih kordiljera na desnoj strani i pučinu Pacifika na levoj. Ubrzo je pao mrak i pojavile se zvezde, a iz broda su dopirali zvuci lagane muzike. Dok se brod lagano kretao, izgledalo je kao da je vreme stalo.Sledećeg jutra plovili smo otvorenim Pacifikom, kada su na brodu počinjale pripreme za dnevne aktivnosti. Restorani su pripremali jela za doručak, prodavnice aranžirale artikle za prodaju, kasino i pozorište spremali za naredno veče i počela je aukcijska prodaja slika. Talasi na otvorenom moru bili su mnogo veći, dajući nam znak gde se nalazimo. A sutradan, plavetnilo Pacifika bilo je daleko izraženije, prve sante leda presijavale su se na jutarnjem suncu, kada su se pojavili i delfini. Volendam je uplovljavao u tesnac Tracy Arm kojim se plovi prema gradu Juneau. Stenovite padine fjordova sa brzim potocima, u vidu vodopada, slivali su se u more sa ogromnih visina. Tesnac je postajao sve uži i sve puniji santi leda. Ocenivši da je prolaz opasan kapetan Wieger van der Zee lagano je okrenuo brod nazad i usmerio se između nekoliko ostrva prema Juneau. Na vrhu jedne stene videla se divlja koza tako visoko da je izgledalo kao da hoda po oblacima.Brod Volendam sa 63.000 tona, 254 m dugačak i 33 m širok, sagrađen 1999. godine u Italiji, za 1440 putnika i 647 članova posade. Pokreću ga dva motora, svaki po 2580 konjskih snaga (HP) i razvija brzinu od 23 čvora. Na brodu postoji sve što je za život potrebno, liči na mali pokretni grad.U luku Juneau uplovili smo u poslepodnevnim satima, ispred nas se prostirao Gastineau Canal premošćen mostom koji povezuje kontinentalni sa ostrvskim delom grada. Gradić Juneau prelivao se u briljantnom zelenilu drveća i cveća. Vegetacija je bila u punom proletnjem cvatu. Džimi (Jimmy) vozač autobusa 234 čekao je grupu putnika za Grand Tour of Juneau City and Glacier Gardens. Informisao nas je da grad ima 35.000 stanovnika, sa 25.000 automobila i samo 42 milje autoputa. Grad je vezan sa ostatkom sveta morem i vazdušno. Ime je dobio po istraživaču Joe Juneau, koji je pronašao zlato u potoku koji se uliva u Gastineau Canal, uz dozvolu poglavice Kowee, plemena Tlingit neposredno pre ''zlatne groznice'' u Aljasci. U gradu još postoji pravoslavna crkva iz vremena pre nego što su Rusi prodali Aljasku Amerikancima za 7,2 miliona dolara 1867. godine. Kakva cena, svega oko 50 centi po kvadratnoj milji. Koja bi joj cena bila danas? Okolne planine sa severne strane i otvoreni okean sa zapadne, štite grad od velikih hladnoća, pa temperature u Juneau zimi ne padaju ispod -10°S.Glacier Gardens Park lociran je na severnoj padini Thunder Mountain, sa čijeg se vrha pruža veličanstven pogled preko Gastineau Canal-a na planine jugoistočne Aljaske u njegovoj pozadini, čiji se vrhovi pokriveni snegom spajaju sa oblacima, obasjanim zalazećim suncem. Jedinstvenost parka Glacier Gardens su naopačke posađeno drveće, sa visećim cvećem posađenim u njegovim žilama, poput gnezda. Ispod tog drveća obavljaju se lokalna venčavanja mladenaca, što je jedinstven primer u svetu, u Juneau i nigde više. U okviru razgledanja glečera Mendelhall Glacier posetioci prvo u opservatoriji gledaju film o stvaranju glečera, a zatim sa terase opservatorije imaju prelep pogled na same glečere sa svom njihovom okolinom. Sa okolnih planinskih vrhova slivaju se vodopadi visine i do 200m, a sam glečer nalazi se između dva susedna planinska lanca. Dugačak je 13, a širok jednu milju. Godišnje padavine snega u predelu ovih glečera su oko 100 stopa (blizo 30 m). Svakih desetak minuta odvaljuju se ogromne sante leda koje se obrušavaju u Gastineau Canal, odakle lagano ploveprema prostranstvima Pacifika. Glečerska masa leda u stalnom je pokretu, uz zvuke pucketanja, sa pukotinama između ogromnih santi, iz kojih izbija svetlo plava boja, kao posledica ogromnog pritiska u ledu. Kada se odvali ogromna santa i surva u kanal, uz zvuk pljuska, među posetiocima se čuje uzdah sa opuštanjem. Ovde na glečeru Mendelhall, na ovom biseru prirode, jasno se primećuje efekat ''globalnog zagrevanja'' zemlje, glečer se skraćuje godišnje za oko 60 stopa (18 m). Zahvaljujući ljudskoj aktivnosti ili bolje reći ''neaktivnosti'', ovaj prirodni biser lagano umire i doći će vreme kada će ga zauvek nestati. Krajnje je vreme za čovečanstvo da se probudi.Sunce je već dodirivalo gornje vrhove glečera, pokazujući nam svu njegovu lepotu, kada nas je vozač Jimmy pozvao u autobus za povratak na brod. Izvesno rastojanje išao sam unazad zadržavajući što duži pogled na glečerima, na toj perfekciji prirode. I kada sam legao uveče, još dugo sam zadržavao u mašti tu lepotu santi leda sa plavom bojom u njegovim pukotinama.Uveče, dosta kasno, po mrklom mraku, naš brod isplovio je iz luke Juneau usmerivši se u pravcu gradića Skagway. U Skagway smo uplovili u osvit zore, dok je većina njegovih stanovnika još spavala, izuzev turističkih vodiča koji su nas sačekali u pristaništu, na uglu ulice Broadway. Sunce je još bilo iza visokih okolnih planina, a samo su crkvena zvona najavljivala novi dan za skagvejevih 800 stanovnika. Ovaj slikoviti gradić vidi se u celini sa palube našega broda. Skagway karakteriše brojka pet: ima pet crkava i pet sveštenika; pet policajaca; pet doktora i pet vatrogasaca. Lociran je na ušću reke Skagway River, koja nastaje od otopljenih snegova i otuda je veoma hladna. Neposredno uz njeno ušće nalazi se poletno-sletna staza za male avione, bez kontrolnog tornja, koji ovde sleću samo u hitnim slučajevima.Prvi stanovnik gradića Skagway bio je izvesni Ben Moor, koji se tu nastanio četrdesetak godina pre čuvene ''Zlatne groznice''. A svoj nagli razvoj grad je doživeo 1898. godine, kada su u njega počeli pristizati istraživači svih mogućih profesija. Otvaraju se prodavnice, banke, restorani, hoteli, ''dancing halloween'' sa ''saloonima'' i drugo. Gradić Skagway postaje najveći grad na Aljasci.Uzvodno uz Skagway River novi put vodi do prevoja White Pass, gde je granica između Sjedinjenih Država i Britiš Kolumbije, sa kog mesta se prostire prekrasan pogled na Klondike Valley. I tu na prevoju, jedan potočić deli se na dva vodena toka, jedan otiče u Skagway River, američki, a drugi u MacKenzie River, kanadski. Na tim planinskim vrhovima zime su veoma hladne i četinarsko drveće, staro i do 150 godina, ne izraste više od jednog metra. Prvo kanadsko mesto tu je Frejzer (Fraser), sa svega tri kuće u kojima živi pet stanovnika, carinski i policijski službenici i eventualno službenik železnice Yukon Route.U Frejzeru još postoji prihvatna stanica, baraka, u kojoj su istraživači za vreme zlatne groznice morali prikazati posedovanje minimalno 2000 funti hrane, da bi im bio dozvoljen put ka severu. Kroz tu baraku prošlo je preko 400.000 ljudi, koji su išli u potragu za zlatom, od kojih je oko 4000 našlo zlato, a svega oko 400 koji su se time obogatili, dok je bezbroj onih koji su bili opljačkani ili su poumirali. Naš autobus, sa vozačem Emily Thompson nastavio je put u Yukon Territory, pored jezera Tushay i Tagish, oba još polovično zaleđena i potpuno ''sterilna''. Desetak kilometara dalje je gradić Caribou Crossing, koji takođe datira iz vremena potrage za zlatom, a ime je dobio po prolazu ''karibu''jelena kroz tu dolinu. Preko puta od gradića je najmanja pustinja na svetu, peskoviti teren na kome su neki Eskimi igrali bezbol i na koji takođe sleću avioni hitne pomoći. U obližnjoj kafani imali smo ručak, a zatim posetili lokalni muzej i slikali se ispred City Hall-a uz poštanske kočije.Krajnja tačka našeg putovanja bilo je jezero Emerald Lake, nesvakidašnji prirodni biser, nastao tokom miliona godina taloženjem fosila na njegovom dnu. Od tih fosila boje jezera se prelivaju u najrazličitijim nijansama od jedne obale ka drugoj i od obala ka njegovoj sredini, a u jezeru se još ogledaju senke planinskih vrhova koji ga okružuju, sa belim snežnim kapama na njihovim vrhovima. I ovo jezero, kao i sva u ovoj okolini, zbog prevelikih zimskih hladnoća potpuno je sterilno, bez života u njima. A eto, stotine hiljada istraživača prolazilo je ovuda u potrazi za zlatom ne obraćajući nikakvu pažnju na Emerald.Vrativši se u Fraser oprostili smo se od Emily i ukrcali u voz na liniji Yukon Route, od White Pass za Skagway. Ova pruga uskog koloseka najstrmija je pruga na svetu – 3,9%, sagrađena između 1897. i 1900. godine, u vreme zlatne groznice Klondike Gold Rush. U to vreme ovde je boravio pisac Jack London i pisao o tadašnjim zbivanjima. Ova pruga prolazi iznad i između strmih litica i ponora dubokih preko jednog kilometra, a dugačka je 22 milje i putovanje u jednom pravcu traje sat i dvadeset minuta. Tokom gradnje pruge nije bilo nikakve mehanizacije, samo ljudske ruke i upotreba konja. Za vreme gradnje oko 6000 konja survalo se u duboke provalije, po čemu se ta dolina nazvala ''Dolinom mrtvih konja'' (Death Horse Valley). Dok smo se vozili vagoni su se ljuljali, uz škripu točkova, pogled u dolinu bio je stravičan. Vrh planine napustili smo sa snegom dubokim do krova vagona, a dole u dolini reke (Skagway River) rascvetalo drveće i cveće svih boja, među kojima iris i nezaboravak. Da, nezaboravak nas je potsećao da nikada ne zaboravimo ovo jedinstveno ''putovanje snova''.Napuštajući Skagway ukrcali smo se u naš brod na doku Broadway Street i isplovili prema jugu ka Sitka Bay. Noć je padala lagano dok je žubor vode iza brodskih propelera delovao poput uspavanke. Protekli dan protkao nam je zaista uzbudljivo i nezaboravno. A kada smo rano ujutro osvanuli ispred glečera Sitka Bay Glacier brod je lagano milio između obrušenih santi leda, koje su se rasipale po mirnoj površini Pacifika, a sunčevi zraci sa njih odbijali kao sa izlomljenih parčadi razbijenog ogledala. Boravili smo ispred samih glečera oko pola sata, uživajući, a zatim se brod usmerio prema gradu Ketchikan. Ispred broda se pojavilo nekoliko kitova, koji su izvodili svoj ''šou'', a među njima i jedna Orca dugačka preko 5 metara.Ketchikan se prostire u zalivu, koji okružuju planina Deer, prolaz Tongass i ostrvo Revillagigedo. Ima oko 15.000 stanovnika i poznat je kao svetski centar salmona. U vreme uplovljavljanja našega broda u luci je bilo još takva četiri broda, sa ukupno oko 7000 turista istovremeno. Ovaj grad pretežno i živi od turizma, a prihodi su im svakako impozantni. Iz luke smo isplovili brodićem za oko stotinak putnika, usput obišli gnezda ''ćelavih orlova'' (Bold Eagle) i nastavili prema (Misty Fjords). I na ovoj relaciji pojavilo se više kitova i delfina, a oni su na ovim relacijama sastavni deo turističke ponude.Misty Fjords su zaista mistični, sa bezbroj vodopada sa okolnih stenovitih brda, visokih preko 200 m i u izmaglici. Tu svakih desetak minuta sleću hidro-avioni, donoseći turiste iz celoga sveta. Kapljice vode sa vodopada sve su nas pokvasile na palubi, ali uživali smo u prirodnom ambijentu kakav se samo ovde doživljava. Imali smo želju da se ovo putovanje nikada ne završi. Od Ketchikena smo se vratili u Vankuver, a odatle u Kalgari, kod naših rođaka. Oni su nas sutradan odvezli na jezera ''Louise'' i ''Moraine'', dva bisera kanadskih ''Rocky Mountains''. Oba jezera obiluju prelepim plavim bojama vode, a okolni planinski vrhovi čine ih draguljima poput vode u šakama. I flora i fauna okoline sastavni su deo kanadskog bisera ovoga kraja.Narednog dana našeg boravka posetili smo Banff, gradić smešten u planinskom tesnacu, sa veličanstvenim hotelom sagrađenim za potrebe kraljice, koja ga nikada nije posetila. Okolni planinski vrhovi uokviruju ambijent grada sa malom rečicom koja protiče kroz sami centar i upotpunjuju njegovu lepotu. Reka Bow River vekovima teče koritom uspavane lepote i sjedinjuje se sa rekom Elbow River u Kalgariju, gde šapuću jedna drugoj tokom zajedičkog toka o lepotama ove nadasve prelepe zemlje, kroz koje su prošle. I da dodam na kraju: Svi oni koji maštaju o raju, ne treba da misle o nebu, dovoljno je da posete Aljasku, jezera Emerald, Louise, Moraine i grad Banff, jer sva ova mesta čine istinski Raj, ali raj na zemlji, u kome treba uživati za života.
Autor: SIMO JELAČA
|