|
|
|
 | Simo Jelača | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NA ANDIMA KOD INKA

Kada je avion kompanije KLM uzleteo sa aerodroma Dr Albert Plesman Luchthaven sa Holandskih Antila, usmerio se u pravcu Venecuele i dalje preko Kolumbije i Ekvadora prema Peruu. U avionu nas je bilo svega četrnaest putnika i približno toliko članova posade. Iznad Venecuele smo nadleteli reku Orinoco, grad Caracas i jezero Maracaibo, a zatim iznad planinskih vrhova Kolumbije. Nebo je bilo potpuno vedro, bez ijednog oblačka ispod nas, a ja netremice posmatram oštre planinske vrhove i sećam se slavnog Prima Karnere, proslavljenog boksera i hrvača, koji se smrtno bojao leteći iznad Kordiljera. U tom času prilazi mi stjuardesa i daje nalepnicu KLM na kojoj je pisalo “I crossed the equator with KLM” (Preleteli smo Ekvator sa KLM). Avion kao da stoji na mestu, čuje se samo ujednačeni zvuk motora, prilazi mi pilot i seda pored mene. Pogledah ga začuđeno i upitah:Ko sada pilotira? On mi odgovori:Automatski pilot!
Videvši da ga ja gledam sa čuđenjem, on mi predloži da pođem sa njime u pilotsku kabinu. I kada smo ušli, pilotsko mesto bilo je prazno, a sa njegove desne strane sedeo je samo avio-mehaničar. Pilot mi pokaza zadane elemente automatskog letenja u kabini prepunoj instrumenata koje sam ja posmatrao sa divljenjem. Kada me je uverio da avion leti bez pilota, vratili smo se na naša mesta. Pilot je imao informaciju da sam ja iz Jugoslavije, pa me upita:Šta će biti kada Tito umre?
Bez razmišljanja unapred, ja mu odgovorih:Sahranićemo ga o državnom trošku!
Radio sam u CONAPS- u u okviru tehničke pomoći Republici Peru, na razvoju pekarske industrije. CONAPS je bio pod vojnom upravom, a direktor im je bio aktivni general. Za pomoć su mi dali divno osoblje, Luis (španske krvi); Nely (Indijanka) i Rocio (mešavina tate Indijanca i mame Španjolke). Radili smo kod njih u ustanovi i na univerzitetu, a po podne svakoga dana ja sam provodio sate na plaži. Uživao sam posmatrajući majstore ''serfa'' na talasima Humboltove struje visokih do pet metara, a još više graciozne lepotice u ''tanga'' kostimima. Svi moji dani bili su sunčani i nikada u životu nisam imao bolji ten od onoga koji sam doneo iz Perua. Trebalo mi je poprilično vremena da naučim ulaziti i izlaziti iz vode Pacifika, koji je svojim ogromnim talasima valjao kamenje veliko i kao fudbalska lopta.Smeštaj kod Senjore Noye bio je izvanredan, imala je šest članova posade u kući koji su nas posluživali. Najdraži nam je ostao Pasqual, koji je senjoru Noyu mrzeo, jer ga je često kažnjavala i slabo plaćala. Kada smo ga naučili neke pogrdne reči na srpskom tačno je znao kada da ih upotrebi prema senjori Noyi, na što mu je ona uvek potvrdno odgovarala sa ''Si Seniore''. Jednoga dana zamolila me je senjora Noya da ja kuvam neko srpsko jelo i šta sam drugo znao nego pasulj. Upitam je na koliko osoba treba računati, ona reče 20, a imala je 144 živih u svojoj lozi. Pronašli smo u gradu pasulj i suvo meso, a kada je ručak bio gotov bilo ih je svega petnaestoro. General je bio najoprezniji u jelu, bojao se verovatno početka ''ratnih operacija''.Jedne subote dođe mi u goste moj poznanik iz Amerike, a inače rodom naš Bosanac, gospodin Mijo Rašić, sa svojom suprugom Amerikankom. Odvezli su Mirka i mene na plažu udaljenu oko 20 km od Lime. Mijo, iako u poodmaklim godinama, plivao je izvanredno, obučen u gumiranom kostimu, koji ga čuva od hladnoće u ogromnim talasima. On je otplivao tako daleko da ga nismo mogli ni videti, a njegova gospođa se često propinjala da ga vidi i mahala mu rukama. Mirko i ja smo posmatrali brzu akciju peruanskih lopova. Jedan mladi Amerikanac, svega oko dvadeset godina, ležao je na pesku i ljubio se sa Peruankom, koja se nadvila iznad njega. Svoje odelo Amerikanac je ostavio iza njenih leđa. Dok je uživao u zagrljaju lepotice prišla su dvojica mladića, zgrabili sve iza njenih leđa i u vidu magle nestali između brojnih kupača. Kada se mladić osvestio, pridigao se i video da mu je sve nestalo. Skočio je, oboje su počeli da trče, a on je urnebesno vikao, ali kasno. Ona ga je ubrzo napustila, bila je organizator krađe. Amerikanac je ostao na plaži udaljenoj 20 km od grada, bez novčanika, hotelskog ključa, pasoša i kompletne odeće. Sam u belom svetu samo u kupaćim gaćama. Kada nam je CONAPS organizovao posetu u pustinji krenuli smo džipom sa vozačem koji nije govorio engleski, a mi nismo dovoljno znali španski. Put Pan-Americana prema Baranki vodio je kroz pustinju i bio prav svojh 300 km. Vozač je sve vreme ćutao i zaspao, sletevši u pesak. Mirko je sa zadnjeg sedišta preleteo na prednje i povredio se, a mi zaboravili da ponesemo zavoje, kalijumpermanganat i sve što smo inače doneli iz Jugoslavije za hitne slučajeve. U Baranki smo imali veoma prljav hotelski smeštaj, pa sam ja navukao svoj džemper preko jastuka. Za sva tri obroka jeli smo samo piletinu sa žara, a na svu sreću to im je izvanredno ukusno jelo. Moje predavanje Indijancima, poreklom Inca, bilo je nazaboravno. Šteta što ga nismo mogli snimiti da ga i sam posle pogledam, utisak mi je bio da su slušaoci mislili da sam ja ''pao s marsa''. Niko od njih 12 nije znao Engleski i nisu me mogli ništa razumeti. Pred naš povratak posmatrali smo kako vozač taksija nogama ugurava Indijance u kola, da ih više stane, a kako je njima kroz toplu pustinju o tome on ne brine. CONAPS nam je organizovao posetu gradu Cusco i čuvenom Machu Picchu. Pred polazak naš ambasador Luka Soldić preporučio nam je da posetimo Miroslava Marinkovića, našeg zemljaka, koji ima restoran Koricancha u Cusco-u. Leteli smo avionom domaće kompanije Aero Peru i sleteli na aerodrom u Cusco-u na nadmorskoj visini 3450 m. Sam grad je u udolini, dok su okolni bregovi svi preko 4000 m. Čim smo izašli iz aviona, osetili smo nedostatak kiseonika i veoma teško smo disali. Koračali smo usporeno do prvog taksija, koji nas je odvezao do hotela. A u hotelu smo odmah dobili svako po dve litre čaja od koke. Ukus mu je malo neprijatan, ali olakšava disanje. Kada smo krenuli prema restoranu Korikanči, koji je bio dosta blizu, jedva smo koračali. U restoranu smo se sreli sa Miroslavom, koji je ličio 100% na Miroslava Čkalju. Preneli smo mu pozdrave ambasadora, nakon čega nam je Miroslav otpočeo svoju životnu priču. Rodom je iz Uba, a u Beogradu je radio kao graver. U Peru su došli da pronađu ženinog oca, dok je još živ, a život ga je ovde doveo slučajno gde je zauvek ostao. Miroslavova supruga bila mu je jedino dete, pa je i ona poželela da vidi oca. Stigli su brodom u luku Callao sa trogodišnjom kćerkicom. Tu su ih snašle prve nevolje, nisu govorili španski, a za adresu oca nisu imali pojma. I nakon mnogobrojnih muka nađeno je da joj otac živi u prašumi reke Urubamba. I krenuli su u potragu. Put ih je vodio preko Kordiljera, prešavši preko na svetu najvišeg pružnog prevoja, a zatim su se spustili u grad Cusco. Daljom potragom, nakon nebrojenih dana, stigli su u prašumu i pronašli živoga oca. Za njega je to bio dar od Boga, najsrećniji dan kada je zagrlio svoju jedinicu, da bi nakon kraćeg vremena ispustio dušu, ali otišao na nebo srećan. I dok su brinuli o ocu dok je još bio živ i nešto nakon njegove sahrane, istekla im je važnost povratnih karata pa su morali početi život u džungli sa Indijancima. Sklonište su napravili od grana i bananinog lišća, ali su noću slušali zavijanje zveri i pisak zmija. Plakali su sve troje svake noći. Miroslav je počeo trgovati sa lamama, zajedno sa Indijancima. Dosetio se da počne gajiti paradajz, pošto je prašuma obilovala kišom i toplim suncem, što se Indijancima dopalo. Kada su dobili plodove težine do 900 grama, Indijanci su ga izabrali za poglavicu. Tada su im se uslovi života znatno popravili. Prestali su da plaču, a devojčica se naučila igrati sa indijanskom decom. Nakon nekoliko godina Miroslav je stekao dovoljno imetka pa su se preselili u grad, gde su kupili kuću, a zatim otvorili restoran Korikancha, što na jeziku Kechua ima značenje ''poklon Boga sunca''. Svi su naučili Kečua jezik i kćerka im se školovala, a njih dvoje vredno radili. Stekli su nove prijatelje među advokatima i lekarima. A kada smo mi boravili kod njih, kćerka im je bila na trećoj godini medicine. Miroslav je izražavao žarku želju da još jednom vidi Beograd i svoj Ub. Ne znam da li su im se te želje ikada ostvarile. On nas je jednoga vikenda vozio u selo Pisac, na seosku pijacu, gde su Inka Indijanci prodavali svoje proizvode i suvenire ručne izrade. Delovali su mi veoma umiljato, sa blagim osmesima prema svakome. Iz Kuskoa smo vozom uskog koloseka putovali za Machu Picchu, dolinom reke Urubamba, koja čini gornji sliv Amazonke. Do podnožja Machu Picchu, na visini oko 2500 m, delom smo prolazili kroz džunglu. Do gore smo se popeli pešice, veoma strmim stazama. Machu Picchu je otkrio američki profesor univerziteta Yale dr Hiram Bingham 1911. godine. Grad su sagradile Inke, krijući se od španskih osvajača pod voćstvom Pisara, koji su ih nemilosrdno pljačkali, zlostavljali i ubijali. Mirko, Luis i ja smo se popeli na sam vrh Huayna Picchu, za što nam je trebalo podosta vremena i po nekoliko pilula glukoze. Stravičan je bio pogled nadole, niz litice visoke 900 metara, na reku Urubambu, koja je hučala i valjala ''drvlje i kamenje''. Uživali smo gledajući sa vrha na koji su se samo Inke penjale, a povratak nam je činio još veći strah, jer su se kamenčići šljunka osipali ispod nogu i pretila je opasnost nesmotrenog skliznuća u ponor. Vraćajući se vozom za Cusco kiša je padala u džungli, odakle su do nas dopirali urlici divljih životinja. Kada se voz popeo na okolne bregove, u daljini ispod planinskih vrhova nazirale su se svetiljke indijanskih kuća poput noćnih svitaca. Tada se voz zaustavio da izađu lokalni putnici i dok smo čekali da krene dalje, posmatrao sam jednoga Indijanca, koji je čučao pored mravinjaka i sladokusno jeo žive džinovske mrave.U blizini grada Kuskoa obišli smo zidine koje su Inke sagradile od ogromnih kamenih blokova teških, kažu, i do 30 tona. Zagonetno je odakle su ih tolike dovlačili kada nema kamenoloma ni na 100 km udaljenosti, kako su ih prevozili kada tada još nisu znali za točak i kako su ih podizali kada nigde nisu nađene nikakve dizalice. A stranice su im tako obrađene da se apsolutno uklapaju jedna u drugu i to bez ikakvog vezivnog maltera. Ti zidovi građeni su pod izvesnim nagibom da bi izdržali česte zemljotrese, kojih je u ovom delu sveta oduvek bilo. O Inkama je najbolje opise ostavio Švajcarac Erich von Daniken, koga sam oduvek sa zadovoljstvom čitao.Na jednoj uzvišici iznad grada Kuskoa postoji pećina za koju Peruanci pričaju da su Inke u njoj gajile zlatni kukuruz. Oni nas upozoravaju, ukoliko uđemo u nju, niko ne garantuje da ćemo se i vratiti. Ja sam, slušajući tu priču od taksiste koji nas je tu dovezao, rekao neka oni i dalje veruju u to, a ako je još preostalo neko zlato od Inka to treba da ostane njima, jer su ih Španci ionako premnogo opljačkali.U gradu Kuskou postoji manastir Custodia de la Merced, u kome se nalazi zlatna statua visoka 130 cm od 22,20 kg 22-karatnog zlata, rađena od 1720. do 1804. godine u stilu francuskog neoklasicizma i u baroku. Statua sadrži 1518 dijamanata i brilijanata i 615 bisera sastavljenih od rubina, smaragda i topaza. Poznato je da su Inke voleli zlato i oni su ga postupkom kovanja jedini u svoje vreme sastavljali sa srebrom. Otuda su ostavili iza svoga postojanja tekovine svoje ''zlatne civilizacije''.Doček Nove godine imao sam sa društvom iz instituta i njihovim prijateljima, bilo nas je blizu stotinu u privatnoj kući, a odmah ujutro nakon izlaska sunca, ja sam otišao na plažu. U vreme moga boravka u Peruu, od oktobra do januara, u južnoj hemisferi bilo je leto. Tako sam te godine imao dva leta u godini.Pred moj povratak za Jugoslaviju senjora Noya i njen suprug general priredili su mi oproštajni ručak u njihovim privatnim prostorijama. Noya mi je sa uživanjem pokazala svoju privatnu riznicu narukvica, prstenja, dijadema, ogrlica i zlatnog nakita svih vrsta, u kovčegu oko 600 litara zapremine. Mešala ih je sa uživanjem. Meni je prodala jednu narukvicu, koju sam kupio za suprugu. Kćerkama sam kupio Poncho ogrtače sa motivima Inka.Ambasador Luka Soldić, koji me je često pozivao u kancelariju da pričamo, zamolio me je da ponesem diplomatsku poštu, što sam sa zadovoljstvom učinio i predao ju je u beogradskom aerodromu. Na aerodrom u Limi odvezli su me Velizar Savić i Ilija Paunov, a sa aerodromske terase poslednja mi je mahala Rosio dok sam se peo uz stepenice aviona DC-10. U avionu me je vraćala lepim sećanjima muzika ''Kondorov let''. Peru mi je udahnuo lepotu kulture Inka civilizacije, koju nosim i prenosim mojim mlađima i, sve dok budem hodao po zemlji, neću zaboraviti zemlju koja mi je pružila toliko uživanja.Nakon tromesečnog boravka u zemlji Inka, od Lime smo sletali u Panama sitiju, Kjurasau, Karakasu, Madridu, Cirihu i Amsterdamu, a od Amsterdama za Beograd leteo sam avionm JAT-a. Putovanje i boravak su ostali nezaboravni.
SIMO JELAČA
|