|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art
Akhtar
Otišla je tiho, bas onako kako je živjela, nečujno, spokojno . Crte lica su joj bile blage poput rađanja jutarnjeg sunca, prvog mjesečevog zraka, molitve. Ja sam bio ona i ona je bila ja. Sjećam se dana kad bi je naljutili moji nestašluci koje bi uvijek opraštala moleći samog Boga da me sačuva. A Bog ko Bog, sačuvao me je od svega samo ne od bola. Bola koji me je trgao na čestice, spajao i rasipao u beznađu prolaznog života. Učio me je šta znači voleti, voleti dušom, voleti toliko da ti nikad nije dosta, baš te ljubavi koja poput krvi struji venama, tijelom, srcem, mozgom . Kao vir u rijeci, talas u moru bez početka i kraja. Gutao sam suze i bol zajedno utapajući se u tuzi koja je bila sve dublja i hladnija. U vrtlogu života iz kog se ne izlazi imao sam pitanja bez odgovora. Sjetih se oktobra jedne jeseni kad mi je iz akvarijuma nestala najljepša i najveća crna riba od koje nije ostalo ni traga, da riba, u vrtlogu riječi čujem glas Uzela sam je da spasim jedan život, nemoj da ti bude žao”! Kako sam samo mogao to da zaboravim, da je došla u moj život da zaštiti ono od čega sam napravljen. Oči moje slijepe, kako to nisam video prepoznao. Život koji je spasavao onu zjenicu mog oka, ja sam svojim rukama sjekao. “Znaš , duša mi je povezana sa tvojom majkom, osjećam je .”Gdje je dno bola, ovog bola što me sad siječe sopstvenim rukama, kao zvijer trga zubima, spaljuje u devetom krugu pakla. Pričao sam majci o njoj, kao da je znala koliko je ima u meni i da je na putu mog života da ga promjeni. Rahmetli mati jednom mi reče, - Drago mi je što imaš nekog poput nje . Znala je da me niko nikad toliko nije mogao voleti. Poput rose na paukovoj mreži mir je odmarao na majčinom licu, dok je skidala ukrasni papir sa kutije minjona koje joj poslala ona. Blag osmijeh joj pređe preko usana – ona je sretna sine. Jedne noći ispod punog mjeseca dok me je poput dijeteta čvrsto držala za ruku mi je rekla,- Znaš ja više nemam dva krila, desno krilo sam dala tebi, lijevo je moje. Ti više ne možeš da letiš bez mene niti se ja mogu vratiti u Anđele. Ako odeš, do kraja života duša će ti krvariti iz tog krila koje nemaš. Sad počinjem da vjerujem u tu priču o duši i Anđelima, zar bi još neko imao toliko ljubavi da mi oprosti, a ona, volela je toliko , čujem riječi ,Ne možeš ti mene mrzeti koliko ja tebe mogu voleti.Vrijeme je , gledam u grob u kom će me cijeli moj život čekati, da me vidi, zagrli kao da grli svijet koji ne želi da ispusti, a ja sam bio njen svijet, svijet kojeg su oči ostale željne. Kad bih samo mogao da vratim dan, sat, mjesec, godinu, pa da još jednom ostanem u tom zagrljaju dok me prati na let i čeka ponovo da joj sletim. U krilu da joj se isplačem i kažem …Al’ neda mi ovaj krik zaglavljen u grlu, velik kao nebo, dubok kao noć, Srce mi probodeno, nosim kubur četrdeset koraka, Četrdest koraka mojih nečujnih, četrdeset godina mojih sahranjenih, četrdeset moji molitvi, kome me ostavljaš - Mati. Pade tama po danu, ugasi svjetlost životu da obasja nebeske poljane i pokaže put zalutalim dušama svjetlošću zvijezde koju je nosila u srcu - Akhtar -. Da je lakše pronađem u ovoj pustinji života. Četrdeset dana je dolazila, osjetio sam je po mirisu, mirisala je na onog anđela čije krilo je ostalo kod mene, četrdeset dana je dolazila u san , da mi razum rasani , da me podsjeti na tišinu koja ne prolazi, na bol u kojoj mrtav živim, da tražim odgovore a ne znam pitanje.Mirisala je na uvojke njene crne kose koji su mi padali po ramenu dok sam je držao u zagrljaju.Slijepe su oči, nijemo srce, duša prazna u olupini tijela koje ostaje pepelu.
|
