|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art
BERUĆI GLjIVE
Te, 1996 - e godine, juni je bio topao i umjereno kišovit. U brojnim šumarcima u kojima je bilo dovoljno sunčeve svjetlosti, oduvijek je u to vrijeme i tačno se znalo na kojim mjestima bilo bijelih gljiva koje je narod nazivao mliječnicama, a između njih bi se našlo i onih sitnih gljiva, obično u paru, izrazito žute boje i njima bi se berači posebno obradovali.U branje gljiva odlazili su i odrasli ali najčešće su to činila djeca, valjda što je već bio raspust, ali i zbog velikog zadovoljstva koje osjete kad ih ponesu kući znajući da će im se majke obradovati i da će se ubrzo kuhinjom širiti zanosan miris pečenih gljiva.Jednog prijepodneva, dva drugara krenuše u prilično udaljenu šumicu s istom željom i već su osjećali taj omiljeni miris ne sluteći da će se brzo vratiti kući i mimo svoje volje. -Hej, Dugački! Dođi da vidiš nešto!-Ama, šta je sad?! Dosadan si k'o šuga! Baš sam naišao na nekoliko krupnih bijelih, a evo vidim i poneku žutu. Samo da ih vidiš!-Ma, pusti sad gljive! Dođi, molim te! Ukočio sam se od straha. Ne smijem se pomjeriti ni za prst.-Kad si toliko navalio, evo dolazim! Baš me zanima kakvu si to alu ugledao?Kad Dugački priđe, pogleda u druga, zatim u mjesto na kome je stajao, pa reče:-Au, Smotani! Ti si baš neki baksuz. Dok ja berem gljive, ti... Kako ja vidim, ovdje će brale biti posla za mnoge... Požurimo! ***-I, momci, šta je dalje bilo? - ozbiljnim tonom obrati se isljednik dječacima ispred sebe koji su sjedili jedan pored drugog i povremeno se pomjerali na stolicama, kao da su jedva čekali da kažu šta imaju, pa da idu za svojim poslom.-Ja, gospodine, ostavim gljive gdje su i bile i krenem prema Smotanom...-A ko ti je taj Smotani? - opet će isljednik.-Pa, ovaj ovdje. Tako ga zovemo jer nekako, nikad ne zna šta i kako treba nešto uraditi...-A kako tebe zovu?-Svi me zovu Dugački. Vidite koliki sam! Moja baba Petra kaže, da je to zato što je bila kišna godina kad sam se rodio.-Gle, gle! Pa, ti si i neki šaljivdžija, ali sad nemamo vremena za šalu, nego, da čujemo! Sve po redu.-Velim, ostavim gljive i priđem Smotanom, kad imam šta i vidjeti...-Šta?-On stoji, k'o kip. Ukočio sesav u strahu k'o malo dijete, pa ne mrda, a gleda ispred sebe. Pogledam i ja, a pred njegovom desnom nogom k'o da smo u biološkom kabinetu.-Kakvom sad biološkom kabinetu?-U onom gdje nam nastavnik predaje nauku o građi čovjeka. I meni su malo klecala koljena kad sam prvi put tamo ušao.-Hoćeš li ti humoristo već jednom reći ono što te pitam?-Na zemlji, baš pred njegovom nogom, nema ni lišća ni trave, a ni gljiva...-A šta ima, pobogu brate?!-Ma, gospodine, iz zemlje vire kosti šake s dugim prstima, samo što nisu onako bijeli kao na našem „mršavku“.-Jel' to misliš na čovječiji skelet?-Mislim, al' ga mi u školi tako zovemo.-Da li se sjećate mjesta gdje ste to vidjeli?-Kako se ne bi sjećali? Valjda je i Smotani nešto zapamtio, a ja i sad žalim što sam tu u blizini morao ostaviti neobrane gljive. A usadio sam u zemlju i moj omiljeni štap. Za svaki slučaj, ako zatreba...-Bravo momče! - reče isljednik ustajući iza stola. - Samo, ja bih tebe nazvao Zamotani. Dok ti odmotaš sve što misliš da trebaš reći, čovjek se baš načeka. Ima nas vala, što bi sigurno rekla tvoja baba Petra, od svake fele - zaključi gledajući u dječaka, pa pogledavši u svoje saradnike ozbiljnim glasom reče:-Krenimo kolege! Ko zna čija sudbina treba da izađe na vidjelo? Ko god da je, ima pravo na to.
***
Krajem avgusta iste godine, jednog ranog popodneva, na glavnoj ulici male varoši začu se glasno dozivanje:-Gospodine! Gospodine! Stanite!Čovjek se okrenu, pogleda u dva dječaka pored kojih je upravo prošao, pa iznenađeno reče:-O, to ste vi! Smotani i Dugački.-Jesmo. Glavom i bradom, kao što vidite - odgovori Dugački.-Kako ste momci, i kojim dobrom ste tu? Škole još ne rade, koliko znam.-Ma, rade. Za ovakve kao što sam ja. Bio sam na popravnom.-Ko bi rekao? A djeluješ mi kao bistar momak.-Ma, bistar sam ja, ali to nije dovoljno. Mora se malo i učiti.-A iz čega si imao popravni?-Iz biologije.-I, jesi li položio?-Jesam. Dobio sam četvorku. Izvuk'o me „mršavko“.-Mršavko? A, da! Sad se sjetih odakle mi je to poznato. A kako baš on da te izvuče?-Pa, lijepo brate. Poslije onog događaja u šumi kad smo brali gljive, dok sam učio biologiju za popravni, odlučim da „mršavka“ totalno savladam.-Kako misliš, savladaš? Nisi se valjda s njim rvao?-Ma nisam, Bože sačuvaj, nego sam naučio sve dijelove čovječijeg skeleta, do zadnje koščice, a baš to danas izvučem, i sve sam znao.- Čestitam. Kao što vidiš Dugački, nikad ne znaš šta ti kad može biti od koristi.-Kad smo kod toga, gospodine...-Nemoj to, gospodine... Ja sam Gojko. Tako me zovi.-Dobro, čika Gojko. Vi onda niste dozvolili meni i Smotanom da gledamo ono iskopavanje u šumici. Rekli ste: - „Idite kući. Ovo nije za djecu“. Šta ste tada našli?-E, moj Dugački. Strpi se malo. Otada su prošla samo dva mjeseca, pa ću ponoviti: Bolje je da ne znate, jer vi ste ipak još djeca, ali ću vam rado reći, šta bi trebalo da znate.-Recite! Recite, čika Gojko! - prvi put progovori Smotani. - Dugački misli da sve zna, kao i onog dana...-Šta je to znao, onog dana?-Pa, govorio ja njemu da ne idemo u onu šumicu, pa makar nas tamo čekala čitava tona gljiva. A on navalio...-Bravo, Smotani! Baš sam to želio reći. Ne idite daleko od svojih kuća, i ne lutajte po šumama. Rat se tek nedavno završio. Djeca, a ni mnogi odrasli, ne znaju gdje su bile, a, i ostale linije razdvajanja teritorija. Na njima se, na nesreću mnogih svašta događalo, što nikako nije za dječije oči i uši. Znači, momci, ne idite tamo, već čuvajte noge i glave, jer ima terena gdje umjesto gljiva mnogi pronađu mine, a onda im gljive nikad više ne zamirišu.
|
