|
|
|
 | Vidosav Vico Đurđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art
RASTANAK
Godine ratne 1993. u sparno julsko jutro, stajao je komandir Braco na vratima vojničkog autobusa i nervoznim glasom prozivao: “Cvijo, Radan, Žarko, Jović, Stevo, Milan, Radojica, gdje je taj Radojica, vidje li ga neko?“ „Eno ga oprašta se sa ženom“, povikaše. „Zovite ga, kasnimo“, izdera se Braco. „Lijepa mu žena, ko gorska vila, a sinčić ko anđeo nebeski“, dobaci neko. „Pustite čovjeka da se sa ženom pozdravi, u rat nećemo zakasniti“, blago reče Cvijo. U hladu rascvale lipe, dvadesetak metara dalje, Radojica se opraštao sa svojom ženom i sinčićem. Grlio je uplakanu ženu, pa ljubio sina, dizao je dječaka od tri godine, stiskao ga nešto mu šaputao, ljubio mu ko more plave okice. Dječaka je predao ženi, grlio ih obadvoje, stiskao na grudi, jecao, pa opet ih grlio. Rukavom vojničke košulje, brisao svoje suze, a prstom nježno sinove suzice, što mu plavo oko zamutiše. Riječi mu se u grlu zapekle, samo se poneki teški uzdah iz grudi otme. Ko olovo teška ruka spusti mu se na rame.. “Ajde idemo, moramo, kasnimo, samo tebe čekamo“, gotovo šapćući prostenja stariji vojnik kojem je tuga glas uzela, pokušavao je Radojicu odvojiti od sina.. “Evo me sada ću“, prošapta Radojica, nesvjestan svojih riječi. Novom snagom opet poče da grli sina, da mu se u uplakane očice zagleda. Misli mu se crne po glavi roje. Vidje sebe razmrskane glave i isčupane ruke, kako ga sin ali već kao odrastao muškarac otima iz čeličnih ruku nekog ogromnog orlušine. Pa mu se prikaza majka koja kleči kraj mrtvačkog sanduka iz kojeg ključa tamno mrka krv, koja prekriva ulice i aleje i upravo do ovog mjesta stiže bujica krvi, raste, jača i nosi sve pred sobom u duboke jame bezdanice. Pa ukazaše mu se jata crnih gavrana što tek rođenu djecu nose pa ih na oštra koplja ispuštaju, a ona ožive i u nebo polete. Trže se, dođe sebi. Žena je bezglasno jecala, ramena su joj se tresla, a suze oblivale lijepo lice.. “Hajde bolan Radojice“, vikao je Braco sa vrata punog autobusa. Čuje ga Radojica, čuje al´ ne reaguje. Šta je riječ komandira, nevažna i laka ko perce, a sinova suza teška, ko kamen na srcu. Ne može krenuti, a u sinovu oko suzu ostaviti, i dalje je grlio sina, stezao ga ljubio, mazio mu zlatnu kosicu. Zagledao mu se u suzne okice, pa opet ljubio. “Hajde, više Radojice, jesi normalan, povedite ga ljudi“, viče Braco a iz glasa mu kipti ljutnja. “Ne mogu, i nisam normalan, ne mogu dok se sina ne nasitim i dok mu suzicu iz oka ne obrišem”, naumio je viknuti, ali riječi ostaše u grlu. I opet mu se razum raspolovi, pa mu se prikaza mnogo grobova, svježih humki u nepožnjevenom polju zrele pšenice. Oko tih grobova igra kolo djevojaka i pjesmom momke dozivaju, tišina ječi, a niko se ne odziva. Nebom leti sin njegov, pa se u led pretvori i prosu po onim djevojkama, one se u jato golubova pretvoriše i odletješe na zapad. “Hajde, čekaju te“ do uma mu dospije ženin plačan glas. On je uze u zagrljaj, obadvoje stisnu, jauknu, pa zamuknu. Po drugi put ona teška ruka mu se spusti na rame. “Ajmo, ajmo“, šaputao je prosijedi vojnik i pokušavao ga urazumiti i povesti prema autobusu. Otrže ga i povede prema autobusu. “Gdje ti je puška, ranac?“, siktao je Braco. “Vidi vojničine, sve stvari zaboravio“, posprdno dobaci mlad vojničić koga tuga rastanka još nije zaboljela. “Možda pušku i nije zaboravio, dobro bi bilo da je ženi ostavi da se njome brani od ovih što za rat nisu sposobni, al za ratnikove žene jesu i te kako“, deklamovao je vojnik sa debelim naočarima, iz njegovih riječi kuljala je mržnja prema onim što im sa ženama ostaju. “Kosta, ponesi de njegovu pušku i ranac“, oštro naredi Braco kuriru. Kosta priskoči ženi koja je stajala skamenjena i stiskala dječakovu ruku. Kraj njenih nogu stajao je veliki ranac, a na njemu puška i mali plišani medo. Zbunjen kurir uze medu, nježno, kao da svetinju uzima, ugura ga u dječakove ručice, iz oka mu suza kanu. Poljubi dijete, obrisa mu suzicu, zgrabi ranac i potrča prema autobusu, pa stade okrenu se i mahnu djetetu. U autobusu muk, svima rastanak oduzeo riječi, svi se sa svojom tugom bore. Kažu da ne valja plakati kada se ratnik u rat ispraća, ali niko ne kaže kako ne plakati kada suze teku ko kiše neprestanice. Grlo se stisne, pa glas puta ne nađe, pa boli, reže, guši na kapiji grla. Udaljava se autobus, u njemu muk, da bi tugu odagnao neko pokuša da zapjeva “Zbogom majko, sestro i nevjesto“, niko mu pjesmu ne prihvati i ona se u tugu utopi.
|