detalj slike: KRK Art dizajn

DA SE MI RAZUMIJEMO

Monolog, nakon razgovora Rade i Milorada

... Stalno čujem – neprijatelj ovaj, neprijatelj onaj... Ljudi moji, neprijatelja će vazdan biti, kao i prijatelja, i o čemu tu već toliko ima razglabati.

Logično je i vrijedno najviše brinuti o tome kako ćeš živjeti i preživjeti. To ti je osnovni zadatak. Ako okreneš glavu tamo za nečim drugim, trećim, desetim, tvoje te brige i ne interesuju, ili ih čak ne znaš ni posložiti.

Prije neki dan žali se meni moj komšija Rade, sve se jada kako imamo mnogo neprijatelja. Te ovdje nam neprijateljstvo učinio ovaj, te tamo onaj, a ja njemu na to sve velim: - ako krenemo razglabati malo dublje, crni neprijatelj ti je i onaj tvoj, što neće da se ženi. On će ti prvi ugasiti ognjište i to zauvijek, surovo i brutalno, baš kao i najcrnji neprijatelj.

Pa ti meni vjerovꞌo, ili ne.

Tako drugi, treći, deseti. Znam ih stotine, koji neće da se žene. Neće da se žrtvuju čak ni za svoje dijete rođeno, ni za svoje potomstvo, a krv nam popiše busajuć se u patriotizam. Koliko znam, patriota se ne busa ni u šta, ne smeta i ne prkosi nikom, već ćuti, radi, kući svoju kuću i voli svoju porodicu. Nema on vremena da mrzi ikog. Zabavio se on o sebi, kao i svaki drugi normalan čovjek.

Kada se samo sjetim koliko sam puta po noći ostajao u radionici. Po cijelu noć rmbam, kujem, udaram čekićem po gvožđu, i u glavi mi već odzvanja kao da samog sebe udaram, a sve zbog onog mog sina, da bi imao knjige, patike, ekskurziju, odjeću, hranu, da bi imao život.

A, vidi njega danas... Neće ni da se oženi.

 Patriotizam ti je, bajo moj, kada stvoriš više jedinki nego što ih nevolja može uništiti, kada stvoriš više čeljadi nego što ih neprijatelj može pomlatiti. Neko će uvijek ostati živ, i opstati.

Patriotizam ti je kada se sva sela napune novim krovovima, kućama i u njima porodicama, novim školama i djecom, njihovom grajom i veseljem, kada na sve strane stižu nova radna mjesta, a uz to i osmijesi na lice naroda.

E, to ti je patriotizam, bajo moj, a ako hoćeš i svetinja najveća.

Sve ostalo izvan toga, može se dovesti u vezu s pukim laganjem samog sebe, a to opet kad gledaš sa strane, mnogo nervira. Pa ti mene shvatio ovako, ili onako. Do tebe je. Nijedan nasrtljivac nije se razbio o kepeca, već samo o ljudinu. Tako ti je i s narodom. E, tako ti je to, moj komšija Rade, tako je, ili se ja ne zvao Milorad.

Sjećam se još i toga da su pojedini stariji komšije imali i po šest kćeri, sve dok ne dobiju sina, samo da bi imao ko ostati na kućištu i održati ga. Tako su činili dok su mislili svojom glavom i osjećali da bez jakog sela nema teritorije, a bez teritorije nema  države, pa ni slobode, koja ti je sve.

Znao sam ih na desetine, ovdje po rodnom kraju.

A ovi naši današnji momci za njih kažu da su budale.

Ovi što trčeći za tuđom modom zaboraviše na svoju tradiciju i svoje vitalne interese, a trčeći za tuđom brigom, zaboraviše na svoju... Ovi što sebi dozvole da umjesto njih brine internet i svako drugi i tuđi, više nego li oni sami o sebi, čast pojedincima. Ovi što radije vodaju psa na lancu, nego svoje dijete za ruku.

Molim te...

Možeš misliti...

I baš se nađe ko će nešto pametno da kaže, da nas malo pouči. Nađoše se upravo ovi što do podne spavaju, a po podne od ćaće traže džeparac, da bi uveče mogli ići u kafanu i tamo piti, bolje reći lokati. Tamo ostaju do u sitne sate, a u jutro opet spavaju do podne.

I kud će ti veća propast.

I još na to sve kažu kako nemaju uslova za porodicu, kako nemaju vremena za ženidbu.

Možeš misliti...

Boje se oni zakasniće u kafanu, eto to je to. To im je jedina briga i strah.

Odu tamo, pa bleje u onu čašu, lažu jedan drugog i samog sebe. Dangube.

Srećni su kad mogu da kažu - crveno je slovo, jer tad imaju opravdanje za svoju dangubu. Crveno slovo im može biti svakog dana, kad i onako ništa neće da rade. Kako će takvi i imati uslove za ženidbu, kad će ih steći? 

Misle oni da cure ništa ne znaju, da ništa ne vide.

Neki dan naiđe grupa momaka ispred moje kovačke radnje i ja ih gledam. Sedam ih je zajedno, a ni jedan se nije oženio.  I onaj moj je s njima. Svi zabili preko 30, 40 godina, ponekog već i sijede probijaju, a oni hodaju putem, nose zastavu, digli tri prsta uvis i iz sveg glasa pjevaju patriotske pjesme.

Molim te ...

Iziđem ja na vrata, onako sav prašnjav i garav, s čekićem u ruci i pomalo šaljivo, ali glasno ih pitam:

    - Je li momci, a koga vi to toliko volite?

Stadoše oni i tek će ti jedan, onako odvažno, kao da ja ne znam šta će on reći:

    - Pa, volimo svoj narod, svoju domovinu.

    - Ma, je li?! Vidi, boga ti. Blago nama, kad je to tako!

Koliko ja vidim ne volite vi nikoga, druškane moj.

Ni porodice svoje vi ne volite. Dok nećete da je imate, ne želite je i ne volite je.

Pa, nije li tako? 

Možda ste namjerili ubjediti u suprotno i sebe i nas, jer mi i onako ništa ne znamo. Po vašem mišljenju vi ste na ovaj svijet došli sasvim slučajno i s razlogom da unesete novu modu pod nazivom „niko ni s kim“... Ili možda svako sam sa sobom.

Ne možete vi ni sa ženom svojom ni sa djecom svojom rođenom, a iz sve snage nam poturate, kako ste prisni sa svim i svačim okolo, lažovi jedni dokoni! Od užasne sebičnosti ne možete ni djetetu svom podariti život, uzvratiti dug prema životu i postojanju. Umjesto da plačete, jer ste skrivili što nema još 14 novih života u selu, vi pjevate.

Čemu?!

Marš, vucibatine jedne bezobrazne! 

Iskipi, brate, sve iz mene.

Iskipi najednom i neobuzdano, samo se od sebe izli i prosu. Ne htjedoh se ja više ni suzdržavati, dosta je bilo. Što bismo se stalno suzdržavali, kada nas uporno nagone da im to kažemo. Vrijeme je da im se već jednom skreše sve u brk, pa kud puklo da puklo.

Bogami, onaj se jedan povrati, ne bijaše mi baš svejedno, umalo me ne umlati. Iako je tu iz prve kuće i često navraća družeći se s mojim sinom, bez imalo srama nasrnu, jedva se suzdrža.

I na kraju, Rade moj, prijatelju moj, da se mi razumijemo, da ne lagimo sami sebe.

Navikli smo mi i previše da sve naše nevolje pripisujemo samo ratovima, kao da periodi mira nisu ni postojali. Godi nam da sve svoje nevolje i greške pripisujemo samo drugima, sebi malo kad, gotovo nikad, jer sebe smatramo idealnim. Godi nam samo kada nam neko laska i tetoši. Za kritiku nećemo ni da čujemo, a u mnogim slučajevima kritičara smatramo neprijateljem. Čim krene kritika, krenula je i svađa. To ti je ovdje svakodnevno, kao naručeno i obajano, jer bez toga ne može.

Sve stvarnosti posmatramo prvo kroz prizmu problema, što u startu daje neprihvatljivu dimenziju i sputava. Tad sve izgleda zamršeno, surovo i divlje, na ovoj našoj planeti čudnovatoj.  Ali kada stvar pogledamo malo bolje, malo iskosa i s druge strane, vidimo da i nije baš sve tako divlje, već mnogo pitomije. Divljina je uglavnom sadržana u mislima ljudskim i našim, u glavama onih što se prave najpametnijim, u šikari strašne neukosti.

Ustvari, sve je veoma jednostavno, samo ako se želi priznati samom sebi, ako se umije i razumije.

Nego, Rade moj, da se i mi razumijemo, nadam se da umijemo. Da li je tu negdje suština problema ili problem suštine, mnogima više ni to nije bitno. Sve im je svejedno, baš kao da su odozgo sa nebesa nečim zaprašeni. Možda...

Možda su među najvećim protivnicima našeg postojanja i oni koji ne žele da ga produže, koji ne žele da zasnuju porodice i stvore potomstvo. Značajan broj je i onih što neće potrčati ni za školom, ni za motikom, a potrčaće da se čim prije udalje, da ostali ne vide kako oni žive i na kakvim poslovima rade. Takmičili su se ko će prije da odbaci rodni kraj, a sad jauču za njim toliko da ne možeš slušati. Trebao im je cio život vremena da shvate gdje se nalaze prave vrijednosti. Nevolji doprinose još i oni koji su plaćeni da o takvim stvarima brinu. Umjesto da brinu da se ne desi nikad, oni svojim stavovima raspiruju da se dešava još i više, jer kroz mito imaju lični interes. Osjećaju se sasvim slobodno, jer može im se, jer nije do njih, već do nas. Mito im turamo u ruke da bi nam što brže i efikasnije napravili problem.

Vjerovao ti meni, ili ne, istina je.

U mnogim našim krajevima činjenica je npr. da svaka treća-četvrta osoba ulazi u starosnu dob bez potomstva, ali i na to većina ne reaguje, neće čak ni da primijeti. Oni koji su formirali porodicu trebali bi imati u prosjeku po četvoro djece da bi se održao život na prostoru za koji su nam sinovi neženje uvijek spremni reći da je naš. Na kraju krajeva, čovjek će kad-tad shvatiti da ništa nije njegovo lično, već je samo to što on koristi za vrijeme svog postojanja.

Pojedini statistički i činjenični podaci djeluju toliko poražavajuće da svakom razumu udaraju šamar. Prema nekim dosadašnjim podacima, prvaci smo Evrope po nasilnim prekidima trudnoće, što je za ovo nekoliko poratnih godina brojčano premašilo jedan nesretni rat. Sami sebi. Baš smo našli u čemu ćemo biti prvi. A onda se čudimo otkud Engleza deset puta više, kad nas je 1936. godine bilo  podjednako. Čudimo se kako oni stalno idu prema gore, a mi stalno prema dolje. Dok oni brinu o sebi i uzdižu se, mi i ne primjećujemo da smo udarili svako na svoju stranu, u neku svoju ličnu i otuđnu politiku, gložimo se i štetimo sami sebi.

Da li je do Engleza, ili do nas?

Rade moj, kada u svom mjestu boravka osjetiš da više nemaš kome prodati, niti od koga kupiti, obuzme te strah za sopstveni opstanak, osjećaš potrebu da se primakneš grupi. Tako ti mnogi krajevi opuste.

I još jedno da ti kažem, - ne zaboravi nikad da su nebrojene kancelarije krcate ljudima debelo plaćenim da o takvim stvarima brinu da se nikad ne dese, a one se dešavaju neprekidno i to toliko da sagledati ne možeš. Desetine, stotine, hiljade kvadratnih kilometara su opustjeli, a u mnogim krajevima pustoš se širi brže u miru, nego u ratu.

Činjenica je još da svaka peta porodica iseljava u inostranstvo, i to najobrazovanija, najsposobnija. Pri svom odlasku uvijek nam daꞌ do znanja da su tamo neki stranci stvarali uslove za život i stvorili ih viška, čak i za došljake, a ovdje ih ne stvara niko. Mnogi su još potrčali da poruše i ono malo uslova što je bilo, kao u posljednjem ratu. A da ne pričamo o tome koliko bi bilo bolje da smo u inostranstvo „poslali“ stvarne krivce, prije nego li sebe. To nam samo potvrđuje da se niko ne spasi svojom popustljivošću niti dobrotom, već samo korisnim radom.

Kad samo pomislim, koliko su nam puta preci izginuli, da bi nam se održalo i produžilo postojanje, a danas najbliži po toj žrtvi gaze li gaze, rasipaju sve što je u najtežim mukama sakupljano.

A mi krivimo samo strance, sebe nikad. Još se tješimo i tetošimo sami sebi, hranimo svoj ego, svoju ravnodušnost do posljednjeg daha, ali i do posljednjeg čovjeka...

Eto, Rade moj, dok su ljudi htjeli da rade u njivi, i ja sam u kovačnici imao posla, a sada mi osta samo još da se sjećam i o tome sve manje pričam.

Još ponekad u mislima mi se javi ona naša stara dobra narodna, omiljena među nama kovačima:

„Što ne skuješ sebi sam, skovaće ti neko drugi“.

Ali ne po tvojoj, već po svojoj mjeri.

PODELITE OVAJ TEKST NA: