|
|
|
 | Gordana Pešaković | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
PODVARAK
Ne pamtim grad tako siv i hladan. Jutra su dolazila, ali se nisu videla. Ljudi su, moguće je kao i uvek, koračali, skrivali se, trčali za autobusom, kasnili ili stizali na neko vreme i neko mesto. Ali sve i svako se samo naslućivao u sivilu koje je obavijalo svaki deo grada, svako drvo i dete, svaku zgradu i misao!
Koračam stazama detinjstva. I jesu i nisu moje. Promenio se asfalt na ulicama. Pazim kuda koračam, ne toliko zbog neravnina i rupa, koliko zbog ostataka kučećeg metabolizma. Nove zgrade zamenjuju stare. Neke stare zgrade, napuštene i ostavljene, urušavaju se u čekanju zakonskih naslednika. Podsećaju nas i opominju!
Restorani i kafići na svakom koraku su. Mali, srednji, obični i moderni, sa hranom kojamiriše detinjstvom, ili onom sa kojom se susrećem na svakoj strani zemljine kugle. Sa kelnerima, koji umeju ili ne umeju da osete kako sa kim. Ali iz kojih se oseća umor, nezadovoljstvo, nezainteresovanost. Ponekad, ipak, zablista prepoznatljiva sposobnost za šalom i zaboravljenom lakoćom postojanja.
Duvanski dim je svuda, i kada ga ne vidite, on je tu. Učestalo kašljanje vas na njega podseća. Reči se kotrljaju nekad brže, nekad sporije od udisaja nikotina. Čini se da je svako u stanju hipnoze. Ali ko će i da li će nas neko, vratiti u stanje svesnosti, postojanja sada i ovde?
Tragači i čuvari tajni uprkos sivilu i zimi, pronalaze nova značenja i upotrebu odbačenih delova nečijeg postojanja, starih cipela, kaputa, plastičnih flaša, papira i novina, upakovanoj, a ne pojedenoj hrani.
Školsko zvono se možda ne čuje zbog buke automobila i motora. Ali đaci izlaze na odmore. Na kraju školskoga dana, nastave u društvu ili pojedinačno, uz priču koju čujete i mnogo glasniju, koja dopire sa mobilnih telefona. Bolnički hodnici su puni ljudi. Svako sa svojom tajnom, strepnjom i bolom. Stoje i čekaju. Izbledela lica, onih koji pružaju pomoć i onih kojima se ista pruža, stapaju se u jedno. Na čudan način odgonetke, bez vidnoga odsjaja, nada, ipak, dodiruje svakoga.
Organizuju se i pozorišne predstave i predstavljanja knjiga. I jedne i druga se čine nestvarnim, a opet mogućim i postojećim. Na trenutke koji traju, doseže se dodir treperenja i svetlosti nečega izvan, a toliko duboko u nama prisutnog.
U susretima sa prijateljima, reč po reč, polako ali izvesno, dosežu se bliskosti dekadama negovane. Oči nam sijaju poznatim sjajem. Celim bićem razliva se prijatnost prepoznatljivosti jedinstva.
U parkovima, deca često govore na stranom jeziku. Njihovi osmesi i igre, razumeju se na svakom jeziku. Daleko od sukoba u njihovim zemljama, u prisustvu roditelja, svako mesto postaje dom i pruža sigurnost.
U domu ušuškanom knjigama i umetnošću, a najviše ljubavlju, rastu i raduju se deca. Petogodišnja nežna i topla devojčica. Do nje, malena dvogodišnja sestrica puna života u pokretu tela i olovke koja crta. Najmlađi član radosti života je petomesečni dečkić. Njegove oči blistaju razumevanjem i radoznalošću, ali i sigurnošću iznedrene ljubavi svih ukućana.
Vreme je svetih dana. Palim sveće. Stavljam ih blizu jednu drugoj. Pratim njihov plamen. Dodiruju se u razgovoru! U tajni i sigurnosti molitve, uz bogosluženje, oseti se spokoj, koji se širi sa svakim zalogajem nafore. U jedinstvu i ljubavi sjedinjeni! ...Hiljadama i hiljadama kilometrima daleko, u jutro suncem obasjano, čitam poruku dragih prijatelja. „Uvek nam ostaviš nešto pred odlazak. To nam je tako blisko i lepo, kao da smo porodica. Napravila sam podvarak...Čuvaj se!“
|