|
|
|
TAMO GDJE VJEČNOST DANE NE BROJI  | Radmila Đurđević Vukana | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
TAMO GDJE VJEČNOST DANE NE BROJI
Radmila Đurđević Vukana
~ poezija ~
JASENOVAČKA ŽICA
Mama, želim da idem na drugu stranu,
iza žice,
tamo gdje lete slobode ptice.
Noću se ovdje plašim,
čujem samo zloslutne grabljivice.
Strpi se kćeri,
i iza žice opasnost vreba,
dođi pod skut radosti moja.
Strah hara,
iza ugla crna smrt vreba.
Ali mama, ja bih da se igram,
gdje su se skrili Miloš i Jana
da nisu i oni na put vječni otišli.
Zašto se svjetlost krije
i vlada zloslutna tama?
Usni moje nesrećno čedo,
moje su grudi postelja meka,
čitav svijet radosti moja;
put za vječnost,
tvoja posljednja čuturica mlijeka.
Zašto me majko kriješ,
od koga?
I sama si rekla da nas čuva milostivi Bog,
on puteve naše kroji,
zašto iza žice nijem stoji?
I Bog ponekad zaćuti kćeri
kada nas k sebi silno zove.
Sa jasenovačke poljane put nam kroji,
tamo gdje vječnost dane ne broji.
Ja bih da krenem majko na taj put,
onaj čika nas zove, strašno je ljut.
Da li i njemu Bog milost daje
kada nas jedno za drugim u raj šalje?
Ne znadem kćeri, ali slušaj majku
poj molitvu svevišnjem Bogu.
Poj i kada te iz moje otrgnu ruke
kada čuješ jauk i stradalničke muke,
poj čedo, jer te čekaju iza žice
i Miloš i Jana i sve jasenovačke nebeske ptice.
EVO NAŠE DJECE
Prepuniše se bezdani srpskom čeljadi,
bezdani, od straha djece sazdani,
od straha dok im krvave kaplje kvase lice,
nadvila se avet nad stradalničke Pribilovce.
Selo mučenika proguta jama Golubinka,
niz ždrelo klize zagrljene majke sa nejači,
dok krvnik nad jamom bezdušno kundači,
nad mučeničkom smrću se junači.
Sve do jednog u zagrljaju združeni leže,
luč života se gasi, duše ka Bogu teže.
'Mjesto uspavanke krici opelo drže,
dok krvavi obljesci noža očinje gnjezdo prže.
Zadrhti kam hercegovačkog krasa,
zadrhtalo tle od vapaja dječijeg glasa;
vadi nas tata iz mraka, otišle su zle horde
kosti naše osveštaj, spasi nas sudbine gorde.
Rane su naše napukle brazde,
sprženo sijeme na nebesima klija.
Pepeo sivi bura Hercegovinom raznosi,
preklani, u jame bačeni pa spaljeni,
dva puta se ka nebu vazdignuli.
KRVAVA GLINSKA BAJKA
Ne nariče više mila mi seja,
ne čuje se ni slomljena srpska majka,
posječena je noćas zadnja glinska molitva
još jedna u nizu krvava bajka.
Preko crkvenog praga teče rijeka
crvena od krvi što se pretače,
majčin mi đerdan pod grlom zlotvor nače,
nemam glasa sejo, samo ikona na zidu nijemo plače.
Po ikonostasu padaju krvave iskre,
crkvene dvjeri raskrilile nebesna vrata,
nemamo kuda sem ka milom Bogu poći;
pomiluj nas Bože, zla kob i mene za ruku hvata.
Pod crkvenim svodom Bogorodičinog skuta
smrt hara, bjesomučno po oltaru luta:
jedno za drugim brat brata na pragu vječnosti dočekuje,
krvnici sjeku klasje roda moga, zlo britko piruje.
A ja te prizivam Presveta Bogorodice
rukom svojom pomiluj istine krvavo lice.
Zakrili i spasi svoju djecu besmrtnosti,
na kapiji raja upiši u knjigu vječnosti.
RANE
Što vidjeste oči moje ne vidjele nikad više
Zaboravu istinu ne dam istorija još se piše
Krvavim perom slike užasa se same ređaju
Lažima se brane zlotvori sjećanja nam vređaju.
Kap po kap krvi što sa preklanog vrata kapa
Da li sa majčinog sestrinog ili moga brata
Bolni su đerdani našeg srpskog roda
Pravda nam je teško dostižna kao i sloboda.
Što ste čule uši moje ne čule nikad više
Progutaj tišino krike usni krvava noći tiho i tiše
Još odzvanja huk smrtnog ropca
Palih duša djece žena logoraša Jasenovca.
Drhti srce raspuklo se ubilo te vreme nije
Teci suzo dok iz oka ima šta da lije
Hoćemo li opstati i za ovog vijeka
Ili nam se opet sprema nova krvava rijeka?
Sklopiću oči dok me Dara gleda
Pogledom straha ispod sivog neba
Drhtavu ruku staviću na svježu ranu
Večeras mi iz oka mjesto suze kap krvi kanu.
|
