detalj slike: KRK Art dizajn

MILADIN M. VASKOVIĆ CAR I NjEGOVO PJESNIŠTVO

Msr Boris Đorem

Pjesnik Miladin M. Vasković, sa nadimkom Car u literaturi neodvojivim od imena, rodio se 1943. godine, u kotlini okruženoj Igmanom i Bjelašnicom, u mjestu Vojkovići, nadomak Sarajeva,koje je u tomstravnom razdoblju bilo u sastavu zločinačke, nacističkomarionetske Nezavisne Države Hrvatske. On je, zasigurno poslije 2011. godine, i umro u Vojkovićima, u današnjem Istočnom (Srpskom) Sarajevu, u Odbrambeno-otadžbinskom ratu odbranjenoj Republici Srpskoj.

S obzirom na to kako i nema toliko prilika da se oM. M.Vaskoviću – Caru kazuje, trebalo bi istaći i ponešto iz njegove biografije, makar i to bilo krajnje nedovoljno, i uz toobavijeno maglom. Ovaj skoro prigodni tekst može se smatrati i prilogom zaproučavanje kulturne i književne istorije sarajevskih i istočnosarajevskih Srba, kao i jednim manjim, nenametljivim, prilogom za kulturnu i književnu istoriju Srba uopšte. Ipak, ne počiva sva nacionalna književnost i njena istorija na odavnokanonskimknjiževnicima – treba, bar koliko-toliko, poznavati i autore koji su skromnijih dometa, a i (kao Car) ambicija.

Miladinov otac Milan takođe je rođen u Vojkovićima. Vaskovićeva majka Mara, rođena Gengo – stočar i zemljoradnik kao i njen muž – bila je porijeklom iz Hadžića kod Sarajeva.[2]Miladin Vasković – Car je iza imena dopisivao i slovo M., po roditeljima.

M. V. Car i njegova sestra Lena – vrlo vjerovatno, punog imena Jelena – ostali su siročad Drugog svjetskog rata; čak ih je odgojila tetka. Nije se ženio i nije imao potomaka, a upućeni smo u to da je sahranjen na seoskom grobljuGrlica, u istoimenoj mjesnoj zajednici, sa desne strane puta od Vojkovića ka Hrasnici, a Hrasnica je danas, pak, u sklopu sarajevske opštine Ilidža, u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sestra mu je udata, negdje u Vojkovićima,[3]te ima djecu i unučad.

Nažalost, što se same godine smrti Miladina Vaskovića, to ipak još nismo uspjeli da utvrdimo.[4]Nije da nismo pokušali. Od onih koji su bili njegovi poznanici, kao što je zemljak i prezimenjak, starina Niko, ili pak profesor Goran Mutabdžija, saznali smo poneku drugu informaciju, ali ne i godinu smrti. Groblje na kome je, koliko smo upoznati, M. V. Car sahranjen – a ne bi trebalo da je greška, jer se tu sahranjuju njegovi prezimenjaci – nije ni baš potpuno uredno raspoređeno, prostor je sada već (pre)natrpan, parcele za grobnice poodavno nisu ravnomjerno postavljane, pojedina grobna mjesta čak su i zapuštena, nedovoljno održavana, pa se, sveukupno gledano, teško prolazi između redova i parcela, te se moglo desiti da se previdi neki od omanjih nadgrobnih natpisa, a i samih spomenika, obraslih šibljem i zaklonjenih prašinom. Potom, pokušali smo nedavno da do tačne godine dođemo i preko crkvenih knjiga umrlih, a one seza naše prostorečuvaju u parohijskom domu Sabornog hrama na Veljinama, u opštini Istočna Ilidža – međutim, u dva navrata jedino nam se nije dalo da prelistamo onu knjigu koja se vodi od početka 2012. godine pa naovamo, posljednju od tri koje i postoje. Prosto je jošaktuelna, i te kako se sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve koristi njom. Rečeno nam je i da priupitamo opštinske organe kako se može, ako nam već i treba to, doći do podataka o umrlima. Miladin Vasković – Car zasigurno nije umro prije 2000. godine, a nema ga ni u onim knjigama umrlih koje su vođene do kraja 2011. S obzirom na to od njega nema traga i glasa u trećoj deceniji 21. vijeka, pri daljoj potrazi za datumom možemo se ograničiti na razdoblje od 2012. do 2019. godine. Ostaje nam, još, da sreću okušamo i sa zvaničnom molbom Matičnoj službi Opštine Istočna Ilidža, da se, ma ko već to i može po zakonu, zaviri i u matične knjige umrlih.

Bilo kako bilo – u Vojkovićimaje, što ipak jeste jasno i sigurno, ovaj književnik,od 1950. do 1954, pohađao prva četiri razreda, dok je od 1954. do 1958. godine na Ilidži (u spomenutoj Hrasnici), završio četiri viša razreda osnovne škole. Nakon toga se, od 1958. do 1962, školovao u Trećoj gimnaziji u Sarajevu. Na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je 1967. godine stekao zvanje mašinskog inženjera, dok je kasnije specijalizaciju iz struke završio u Zagrebu.

Cijeli radni vijek jenašautor proveo u preduzeću „Famos” iz Sarajeva, i kasnije Srpskog Sarajeva, gdje je bio konstruktor, tehnolog, te rukovodilac u nekadašnjem privrednom gigantu. U svojoj struci bio je – kako možemo pročitati u njegovoj sažetijoj biografiji – i jedan od priznatijih inovatora. U nizu naučnih publikacija objavljivao je radove iz mašinstva. Prije rata u BiH, jedno vrijeme je predsjednikSaveza inovatora Sarajeva. O ovom aspektu Vaskovićevog života i pregalaštva, možda ko stručan i pozvan, ako bude materijala, i napiše nešto – mi nećemozalazitiu ovu temu, ne samo stoga što nismo uspjeli da pronađemo više informacija u vezi s tim: i kad bismo pronašli sve, zbog nepoznavanja mašinske struke ne bismo znali protumačiti šta je od svega zapravo relevantno. Pitanje je i da li bi ono što bi se eventualno otkrilo u vezi sa inženjerskom karijerom, ali i uopšte radnim aktivnostima M. V. Cara, možda otkrilo i neki važan dio izistorijatarazvoja industrije, ili uopšte razvoja nauke, u predratnom Sarajevu, a možda i šire.

Prije nego što se potpuno okrenemopregleduVaskovićevog pjesništva, naznačimo kako izgleda dosadašnja bibliografija u vezi sa njegovim životom i djelom:

Bibliografija– Miladin M. Vasković – Car,Sve je to život, poezija, Srpsko Sarajevo:Srpski intelektualni forum, 2000.

Literatura– Vladimir Nastić, „O jednom životu”, u: Miladin M. Vasković – Car,Sve je to život, Srpsko Sarajevo:Srpski intelektualni forum, 2000, 63–64; [Božidar M. Avlijaš], „Bilješka o piscu”, u: Miladin M. Vasković – Car,Sve je to život, Srpsko Sarajevo:Srpski intelektualni forum, 2000, 65; Božidar M. Avlijaš, „[Miladin M. Vasković – Car]”, u: Božidar M. Avlijaš i Danijela Bulajić,Vojkovići: Istočna Ilidža, monografija, Istočno Sarajevo:B[ožidar] A[vlijaš], 2009, 73.

Jedan dio dosadašnjih podataka o Caru potiče iz dvije bibliografske, gotovo istovetne, odrednice autora Božidara M. Avlijaša (1926–2020), doktora ekonomskih nauka, te takođe, poput Cara, ratnog siročeta.

Kako, dalje, pronalazimo u šturim biografskim podacima iz Avlijaševog pera, Miladin M. Vasković Car je i tokom mladosti pisao pjesme, objavljivao ih u književnim časopisima i listovima, a poeziji se vraćao u poznijim,zrelimgodinama. Godine 2010, objavio je – uz pomoć prijateljâ – nekako jednu jedinu pjesničku zbirku, pod naslovomSve je to život, ovu o kojoj i pišemobilješku. Nažalost, što se tiče ranih njegovih pjesama, i pored dobre volje, (još uvijek) nismo uspjeli saznati ni gdje su objavljivane, a kamoli šta više od toga. Tako ova zbirka i jeste sve ono što je prikazano kao pjesništvo M. Vaskovića Cara. Ipak, najbitnije rečenice iz biografije, čija će se suština i prozrjeti iz samih pjesama, jesu sljedeće: „Cijeli život teži ka univerzalnošću. Svijet posmatra metafizički”. Nije ih ni potrebno posebno tumačiti, pa se može samo konstatovati kako je tačno da je u Cara sve okrenuto pronicanju u dubine stvari, u pronicanju u skriveno i prikrivenu, u samu srž onoga što se uzme za predmet književnoumjetničkog predstavljanja.

Već smo izakoračiliupregledanjeVaskovićeve poezije. Pogledajmo, ipak, najprije šta to o njoj, sa tople ljudske i prijateljske strane, ali i sa velikom stručnošću i istom takvom posvećenošću recenzentskomposlu, kazuje pjesnik i jedan od onih malobrojnih koji su zaslužni za objavljivanje knjige, Vladimir Nastić (1934–2010),[5]u kratkom, ali nadahnutom i uz to veoma važnom pogovoru za zbirku. Prije toga treba istaći i kako se Nastić – osim na samom početku, prikomentarisanjuVaskovićevog nadimka, ali i ovo je bilou službistihovanja – nije doticao biografskih podataka autora čije je djelo recenzirao, za razliku od B. Avlijaša, kojem je, kao nedovoljno vičnom književnoj kritici, prikaz Carevog života bio primarniji.

Nastić jesažetoipitko, ali i u velikoj mjeri precizno, tačno, istakao one (naj)bitnijepoetičkeosobenosti Careve. Najprije, uz uzvičnik navodeći njegovo ime – Miladin M. Vasković Car – kritičar lijepo ističe u tom trenutku, a radi se o martu 2000. godine, kada su obojica bili u naponu snage, kako Vaskovićevocarstvojeste „još uvijek zemaljsko”, ali da on ipak „Nebesko osvaja i priklanja mu se”. Slijedi zapažanje kako ima mnogo „bola u tom carstvu”, pa onda su tu riječi da je M. V. Car „nesretniji zbog sudbine ljudi koji ga okružuju, iako [oni], misle da su sretni, nego zbog svoje lično”. Ovo je uspio prikaz karaktera autora, ali i nekih odlika njegovog stvaralaštva. Vladimir Nastić je, nadalje, isticao da je u tomecarstvupreovladavao duh onih koji ne razumiju zahtijevanuplemenitostili nemaju mnogo pažnje za nju, a što drukčijenaučenogivaspitanoggovornika iz pjesamaposebno boli.

Nakon govorenja ocarstvu, daje se zapažanje o Vaskovićevimbolnimnedorečenimstihovima. Okupljene pjesme, njih ukupno 45, prema recenzentovom mišljenju „ne nose sobom grč, kao što bi se očekivalo od čovjeka u poodmaklim godinama. One su prije melem – sjećanje na nesretno djetinjstvo i prohujale ratove. Ovo je poezija bola i zanosa, topla i beskrajno naivna. Poezija koja krijepi i oplemenjuje. Poezija usklika i uzdaha. Poezija o jednom životu i jednoj izgubljenoj ljubavi”. A onda i ovo o piscu: „Čega se god dotakne, napušta ga, a sebe daje svima”! Slijedi, pak, recenzentovakonstatacijada stihovi Miladina M. Vaskovića – Cara ipak„nisu prikladni za govorenje na binama. Njih treba iščitavati u tišini. Razumijevati ih i saosjećati sa njihovim autorom”. Posljednje dvije rečenice možda su isuštinskekada se kazuje o Vaskoviću: „Ovo je zakašnjela knjiga, knjiga – poklon jednog života i jednog čovjeka. Poklon svima onima koji osjećaju i saučestvuju u tuđem bolu”. Završna rečenica recenzije je značajnanastićevskapohvala Carevoj knjizi: „Osvojila me sadržinom, naivnošću, iskrenošću i nedorečenošću!”. Pojmovinedorečenostinaivnostdaju se tu po dva puta – kao poetički značajni, oni se ne ističu sa nipodaštavanjem, no upravo iz blagonaklonosti.

Vaskovićeva jedina pjesnička zbirka objavljena je samo zahvaljujući velikoj volji poete da u životu ne ostane bez knjige, te pažnji njegovih prijateljâ. Prije nego što, makar nakratko, zakoračimo u Carevpoetski svijet, dočekaće nas posveta roditeljima. Ali, tu je i, posebno pozicionirana, rečenica u verzalu, upućena onima koji su mu pokušaliokrenuti svijet naglavačke: „NE DIRAJTE I NE SKIDAJTE KOTAO MOJE SREĆE SA VERIGA MOGA OGNjIŠTA!”[6]. Izuzetno snažna je ovo misao, možda i među najvažnijim i najsnažnijim u zbirci, rečenica koja (i) sumira život jednog malog čovjeka – čovjeka koji želi da proživi mirno i srećno, onoliko koliko mu je od Boga dato, na svom ognjištu, ukorijenjen, bez ičijeg uznemiravanja i bez uznemiravanja bilo koga, sa njegove (naše) strane. Uz to, sve što se desilo – tako je moralo i da se desi. Sve to mora da se zbude. „Zvona su da zvone”, život je da se živi. Šta god da se zbude –Sve je to život– kaže se tako i u naslovu knjige. Nikoga, pritom, ne treba kriviti ako nešto krene po zlu, ako nam ne uspije što smo htjeli i kako smo zamislili.Sve je to život– i dobro, i loše, i lijepo i ružno – a na nama jeste da ostanemo ljudi. Naše rane se i mogu zaliječiti jedino ako ih ne pravimo drugima.

Vaskovićev tematsko-motivski krug kreće odkolektivnog, kao onog koji je Caru ipak bio ispred svega drugog, zatim redom prekoporodično-prijateljskog, pa doličnog. Carevo shvatanje kolektivnog ima dvije podgrupe: jedna je usferiopštečovječanskog, a druga je, kao u pjesmi „Rat”, u sferi nacionalnog, srpskog. Ove dvije cjeline međusobno se ne poništavaju! Kažimo ponešto i o pojedin(ačn)im Vaskovićevim pjesmama, makar nekome ovi redovi zaličili i na prošireni prikaz.

Zbirka počinje pjesmom „Prvom kamenu sa Mjeseca”. „Kad je”, kaže Car, „prvi kamen donesen sa Lune”, njegov „šarov je laj'o, pjevale su strune”, a „čovječanstvo moje nije više s tamom”. Riječčovječanstvodolazi uz riječmoje– dakle, pre(o)vladava osjećaj pripadnosti cijelom svijetu, da jesmo dio svijeta, makar i veoma mali, da smo svi diljem svijeta ujedinjeni u nadi da planetarni događaji donose svjetlo čovječanstvu. U prilog prethodnoj konstataciji, pri kraju pjesme stoji da „Zazvoniše zvona u Vašingtonu – Kremlju”, jer zvona koja zvone simbolišu zajedništvo. U završnome stihu piše – u jednom saglasju aliteracije, asonance i onomatopeje – da „zvono zvonu zvoni”, a „zvona” i jesu tu upravo „da zvone”. Vašington i Kremlj metonimijski sudatipojmovi za dvije najveće sile, koje su se ujedinile u jednom velikom zbivanju, zajedno isprativši slijetanje na Mjesec, te je tako ova pjesma i poziv na jedinstvo svih,uvijek.

Tehnološka revolucija je sve izraženija, poručuje se u pjesmi „Sreća”, narednoj u knjizi. Odmah se kaže: „slušajte ljudi ovo atomsko vrijeme”. U drugoj strofi, recimo, iskazuje se kako nema straha od „nuklearne sile / niti gejzira”. Ipak, u doba kada se očekuje sveopšti napredak društva, I ovdje se podcrtava želja da se ne zaborave međuljudski odnosi, ljudskost, poštovanje među ljudima, život u slozi, a ne da potpomažemo vlastito uništenje, jer je ionako otpočelo izazovno vrijeme, opterećeno progresom i tehnologijom, ALI teško na emocijama. U takvo vrijeme, evo, pogotovo danas živimo.Govornikiz pjesme obraća se prijatelju riječima da treba dijeliti i radost i tugu, te da bi pjesma trebalo da „bude dah svih pokoljenja”.

Naslovnapjesma, mada naslov uistinu pokriva širok raspon tema i asocijacija, ipak je ljubavno-elegična, a u njoj muškarac tuguje jer je ostavljen, ali i oprašta to zato što su se voljeli, i zato štoonjošnjuvoli, te se uz čašicu pita da li bivša draga ikada pomisli na njega, da li se sjeća ljubavi njihove. Raspoloženja se brzo smjenjuju, ali se voljena nikada ne krivi zbog rastanka, iakoonviše nema nikoga – kako sam kaže već u drugom stihu,nema više kome da se da. Tako u pjesmi nalazimo i stihove: „Može li ona uopšte znati / kako je noću plakati sam”, pa onda „Neka ti budu proste godine, / što su me kroz život vodile / sve moje suze isplakane / i noći neprospavane”, a zatim, prije nego što uzme već spomenutu čašu, lirski subjekat kazuje: „Slutio nisam da u tvom srcu / postoji nešto za mene skrito”. Posebno je lijep onaj jedini opis prirode, pejzaža, u pjesmi: „Ako je veče kao u bajci, / na nebu mjesec, iza nas žito”.

Izgleda da je pjesma posvećena porodici Smit, koja je ratnim siročićima – pa tako i lirskom subjektu koji tih godina, prerano, ostaje bez oca – slala pomoć u paketima, kao i prateće razglednice sa znamenitostima Njujorka, prvobitno napisana latinicom, jer je prezime doneseno u izvornom obliku SMITH, pa poslije nekako nemarno preneseno u srpski jezik. Siroče, onomad još premaleno da razumije šta se zbilo, „sada” zahvaljuje pjesmom, pa i nakon toliko godina, ali ne vidi koji je razlog da dobija slike Njujorka. Šta će njemu slika tog dalekog grada? Otac, otac, on neće doći...

U pjesmi „Rat”, ovdje već spomenutoj, kazuje se o tome kako je rat, koji je „Zaurlao (...) Evropom”, „potekao od Germana”, te da je „jednog lijepog majskog dana” prolomio i na Balkanu. Drugi i završni katren ove pjesme – a Car je neizmjerno volio katrene, većina zbirke je u tim vrstama, sem nekoliko u slobodnom stihu datih astrofičnih pjesama – kazuje o tome kako lirski subjekat ne gubi vjeru u Boga, ali ni u Srpstvo i pravoslavlje, tu po prvi put istaknute, ne gubi vjeru da će sve dobro završiti po njega, a i po njegov rod. Baš zbog toga, „žižak u kandilu stalno tinja” i „obasjava sve ikone”.

Srbin je kao ponosit istaknut u pjesmi „Domovini”. Nismo sigurni na koju se domovinu tačno misli, ali nije sada toliko ni važno. Pjeva se tu i: „granitni su temelji mog roda”. A onda i stihovi u kolektivnom duhu, o ponosu zbog zastave, kao jedne od spoljnjih naznaka postojanja jednog naroda: „Zastava je naše more / naša polja naše gore”. Preostali stihovi poručuju da su Srbi zvijezda na Balkanu, i da ona, takva postojana i u svom prirodnom okruženju i na prirodnom položaju, sjaji i noću i danju.

Životje Car „skicirao” u istoimenoj pjesmi. Sav subjektov život jeste ufržavim ćutucima, raznim neravninama, preprekama, teškim putevima i odlukama, izgubljenoj mladosti, prošlim ljubavima. Ali, on o ljubavi isadapjeva, čak iu magli.

„Čovjek”, tako se naredna pjesma zove, a M. V. Car i njegovglas iz pjesmeporučuju da su ljudi „oduvijek, zauvijek”. Nisu kamen, kažu i to, kliknuli bi „što jače mogu”, te bi vrisnuli „nek' se prsa tresu”. I povrh svih nedaća, „pjesma je lijek”, i to je ono što spasava, što izbavlja, što daje razlog čovjeku da živi, iako bi inače kriknuo i vrištao.

Pjesma „Metalcima” jeste jedno kratko, prigodno poetsko obraćanje radnicima na vrlo teškom poslu, koji donosi hljeb sa sedam kora, a ni danas, kada tehnologija napreduje vrtoglavo, nije mnogo jednostavnije. „Lijete čelik i mnoge metale / u kalupe svoga života” – oni liju i oblikuju metal, ali i oblikuju svoj život, a i hrane „djecu i žene”, te i njihove živote oblikuju, „plamenom života sa mašicama”, i sve su „zdušno rješavali”. Zato, neka ih, želi to Car punog srca, „sreća prati” i neka su im „sve tri smjene srećne”. Razumjeti i poštovati drugoga – to je među najvažnijim stvarima, a Miladina M. Vaskovića – Cara to je i te kako krasilo, te može biti za uzor.

Sedam katrena posvećenih „Malom Igoru” razigrano je i raspjevano, te puno života, baš kao i opjevani novopečeni prvačić, koji pak mora ostaviti bicikl i igračke, te se u školskim danima i obavezama pridružiti seki Sanji. Pjesma o Igoru ima ponešto od duše i srca, a kakve su pružali Zmaj, Ćopić, a možda i Tartalja i Vitez. Stihovi pjesme mogu i izdržati zub vremena, te mlađima i danas biti zanimljivi.

U narednoj pjesmi sačuvana je, od svih naslaga prašine i zaborava, „Uspomena” na livade Vaskovića, protegnute „Od Ilinjače do Igmana / preko sela Vojkovića”, gdje je Car „nekad kao dječak / s djedom Jovom čuv'o ovce”, drugovao sa jagnjićima i posmatrao lovce. Razvijaju se, same – makar one uspjelije – slike iz djetinjstva: „Sunce grane, prose zrake. / Jutrom Igman sav bliješti. / Ja gamižem kroz čaire” (livade), pa onda i: „Jagode su zarudjele / ko smaragdi rosa zjapi. / Đeda Jovo travu kosi, / ladan znoj mu čelo rosi”.

Sarajevo u subotnje večeje naslov naredne pjesme, a ona kazuje o nekom davnom vremenu, za koje sada svi znamo da je privid, ali je ipak kao bajkovito urezano u pamćenje onih koji su prije rata devedesetih godina proveli mladost u njemu, tu sticali ljubavi, poznanstva, prijateljstva, zapošljavali se... Ono pjesnikovo Sarajevo se proteže „Od Igmana sve do Baščaršije, / Jahorine, Ravne Romanije”. Sarajevom te mladosti „prosuše se zraci” ranih ljubavi, a i „Svud se pjesma ori niz sokake”, od momaka i od djevojaka koji idu na igranke. Sva je pjesma u takvom tonu i raspoloženju, svud je pjesma, i Sarajevo poetine mladosti jedna je posebna pjesma, a odjeci su joj se morali zapisati.

Eh, kad bi „Spomenik na Vracama” progovorio „kako se ginulo i borilo”! To je pjesnik čak morao i dvaput zaredom istaći. „Evropa bi bolno plakala”, uvjeren je pjesnik, premda, istina, bez mnogo pokrića, jer je u stvarnosti Evropa to ili učinila, ili je zatvarala oči pred tim zbivanjima. I tako se slične poruke o bratstvu i slobodi ređaju kroz devet strofa. „Nek vam je vječna slava, junaci”, uzvikuje pri kraju poetinglas, beskrajno uvjeren (u zabludu!) da će svi biti odani idealima slobode i toj žrtvi.

Beskrajno optimistična, parolisana, a i suviše idealistički postavljena, jeste pjesma „Čovječanstvu”, sva od nanizanih poruka suživota, opštečovječanskog milosrđa, ljubavi, bratimljenja, mira, poziva na kolo bratsko. Jedna je od manje uspjelih u zbirci.

U pjesmi „Apolo beba” poeta se prisjeća na to da je iste godine kada je bio let do Lune rođen njegov sestrić, Lenin sin. Istovremeno, razvijaju se tehnološka i tehnička dostignuća, i to je još jedna od opsesija pjesnika. Razumljivo, jer je on uz to i mašinski inženjer. Ne zna se više gdje je vasioni ni početak ni kraj, „Mjesec posta vikendica”, uza sve to, i više nema ni tabu-tema, jer se sve ono što je nekad bilo skriveno i nejasno postepeno pruža na dlanu. I u ovoj pjesmi imamo spominjanje čovječanstva koje je cjelokupno ponosno zbog leta na Mjesec, kao i još jedan poziv da se svi zajedno raduju, svi ljudi bez izuzetka, budući da je upravo to i naznaka jedinstva svijeta.

Pjesma „Bijeg” sva je protkana riječjuBJEŽIM. Za razliku od onih prethodnih, u ovoj pjesmi nema mnogo optimizma. Lirski subjekat tamo bježi od „zmija i guštera”, „od oblaka koji prosipa kišu”, bježi „u aleju života da” ga „divlji kesten ne udari u glavu”, bježi od zvijeri i neprijatelja, ali i od prijatelja, bježi od snajpera i od očerupanih ptica, bježi od granata koje padaju u njive pradjedova, bježi od blještavila, prolaznosti, pa i od smrti same. Bježi, na dno okeana – U SMRT.

I pjesma „Nemoj kovat sreću” unekoliko je didaktična, sa porukama da se sreća ne može izgraditi nasilu, kao ni nasilnim putem, ne može na tuđoj nesreći, preko osvete, preko mržnje, preko trovanja ičije duše. Možemo biti srećni jedino ako negdje duboko u sebi istinski znamo da smo nešto ostvarili bez narušavanja bilo čijeg života. Što bi rekao Miladin M. Vasković – Car: „Sreća je sreća / samo kad je srećna”.

Tamase i jeste umnogome nadvila u istoimenoj pjesmi, onoj koja sada slijedi, i koja je optimističnija od nekoliko prethodnih. Ali, ipak, ni sunce ni mjesečina ne dozvoljavaju da tama preuzme potpuno, ni onda kad već nadire zima. A i potočić i dalje svjetluca, u njemu se ogledaju nebeska tijela, i raduje se životu, veseli se u inat tmini.

Naredna pjesma nema naslov. U njoj se opet javlja motiv zvona, i zvonjave, ali sa drukčijim razlogom. Sada, pak, kako tu stoji, „Zvoni zvono moje rake. / Mjerim tiho svoje stope”. Lirski subjekat postepeno svodi račune, mjeri visinu, dužinu. A i plitkoću rake. Moglo ga je sunce i više grijati, mogle su mu ptice češće pjevati. On se, ipak, ne boji tame, koja najednom dolazi. Zvon je simbolzajedništva, asadje tosavezsa zemljom.

Prijatelju Dejanu Gutalju, bratu po peru, po nesanici, a i po čaši, posvećena je, već i naslovom, naredna pjesma. Lirski subjekat piše pjesničko pismo sa tuđeg praga, i to još iz češkog Praga, tamošnje prestonice, gdje se odnekud našao. „Gutam prstenove viskija, / ispijam Plzensko pivo”, kaže dalje, pa ističe da je išao i do tamošnje banje. Gutalju (čuvenom pjesniku iz Mokrog, iznad Pala, rođenom 1954, a odškolovanom u Sarajevu) poručuje, potom, iz daljine: „Vidim tvoj lik sa vatrenim / očima tvojim. / Zovem te Dejo!”. Završetak pjesme je pomalo komičan, sve sa ispovijedanjem jednog uživaoca alkohola, te sa nekako prikrivenim sujevjerjem, ali nosi i svoju tragiku: „Izgleda da sam na sugreb alkohola / ograisao”. Zanimljivo je kako Vaskovićeva pjesma o Gutalju nije poetička, iako se radi o dijalogu sa jednim sjajnim pjesnikom, već je više u prijateljskom tonu, sa aluzijama u vezi sa drugovanjem, izgleda i u kafanskom životu.

Još jednom pjesniku je Vasković posvetio stihove, a to je hrvatski autor Jakov Jurišić, koji je 1993. godine, u ratu, stradao na sarajevskoj Grbavici. Ne znamo, niti je ovako moguće dokučiti, da li je pjesma, inače i ne toliko umjetnički izuzetna koliko je duboko osjećajna i sa snažnom porukom, napisana prije rata, tokom njega, ili ipak nešto poslije rata. Izgleda da su se prije rata ova dva književnika susretala, pa i družila. Izgleda da je i Jurišić bio ratno siroče, kao i Car. Pjesma je duboko antiratna, osuđujuća, protestna, nekako napisana sa mišlju da se kritikuje svako ubijanje, svako uništavanje i degradiranje, ali i svako uništavanje imovine, radilo se to namjerno ili ne. Nije ni važno da li je Car mislio na to kada su obojica ostali bez roditelja, ili ipak misli na zbivanja iz rata u BiH – pjesma ostaje i univerzalnog karaktera, jer vaskovićevska „neman”, rat, svakom kome zakuca na vrata mijenja živote iz temelja, ostavljajući katkad i bez tih života; bez slobode već svakako.

Pjesma-poslanica sa naslovom „Pjesniku”nije nikome posvećena, pa je i još univerzalnija. Za razliku od prethodne, ova je čisto poetički orijentisana, programska – ako unekoliko, kao što i hoćemo, izuzmemo prvi od tri katrena koji je tipski pozdrav pjesniku. Poruke su joj izrazito snažne, mada nisu sve riječi ni najsrećnije izabrane. Prije nego što citiramo drugu i treću strofu, dovoljno je reći da je ovo obraćanje neshvaćenima, pomalo ukletima, umjetnicima koji jesu to čitavim bićem, onima koji prenose ono što mnogi drugi i ne smiju, a opet ih ti u čije ime govore nekako nerijetko nipodaštavaju. Dakle, pak, druga i treća strofa glase ovako: „Ispisuješ spisatelju / muku moju a i svoju. / Danju noću pišeš pjesme / vučeš niti, sanjaš prelju. // Neka tvoja silueta / živi dugo, dugo ljeta. / To ti želim mili brate / da te jednom ljudi shvate”.

Pjesma „Mojoj Trećoj gimnaziji u Sarajevu” u neku ruku je datirana, s obzirom na to da je tu školu američki predsjednik, spomenut u jednom od stihova, pohodio krajem devedesetih godina prošlog vijeka. Ima u ovoj pjesmi nešto važnije od toga da je zbog političkih igrarija jedna gimnazija postala, kako napisa M. V. Car, „centar svijeta”. To je, „nakon dugo, dugo ljeta”, vraćanjelirskoga subjektau dječačke i mladalačke dane, kad je i sam bio đak ove institucije. Ostatak pjesme dovoljno je jasan, čak i u potonjem pokušaju da se prikrije još jedna neostvarena rana ljubav, čak i u tome prethodećem prizivanju Sarajeva kakvo je, barem prividno, prije rata bilo –ostalo je ćutanje, rekao bi Šekspir (a to ponovio Bora Đorđević). Trećoj gimnaziji upućene su ove riječi, ali je ovo i jedan monolog, veoma duboko ličan: „Probudila si moju mladost / koja je već davno prošla. / Preko rijeke ja te gledam / k'o da mi je opet došla. // Eh da mi je samo jednom / sjest u klupu bit' na času, / doživjeti (...) staru ljubav / s rumenilom na obrazu”.

U pjesmi „Rodnom Sarajevu” za nas gotovo da nema ništa novo. Opet je voljeni grad tu, sada i našgovornikkorača njime, nekud pokraj Miljacke. Opet se tu razlistava svojevrsni geografski atlas Sarajeva, prebiraju se predjeli ponijeti u srcu, koje bolno pati za svojim milim gradom. Uz to, još, kao jedino što ne nalazimo u prethodnim pjesmama, nailazimo na obraćanje gradu s pitanjem ko zavadi lirskog subjekta i Sarajevo.

U potpuno istom tonu i sa istim mislima jeste, pak, „sarajevska” pjesma pod naslovom „Sjetite se”.

Pjesma „Drugari” je djelo satkano od izjava vječnog prijateljstva. Jedna manja grupa izdržala je sve prepreke, ostavši nerazdvojna. Toplima i drugarstvo sve su jače u srcugovornika, a i potomci će znati za to drugovanje, koje bi trebalo da im je za uzor.Govornikovživot je ispunjen sa društvom, jer sam nije imao „mladost srećnu i veselu”.

„Crkva Svetog Ilije” dio je zavičaja, te je i pjesma takva. Ranije je crkva bila porušena, bez zvona i oltara, bez popa i klisara. Zvono svako, kao znak zajedništva, mora zazvoniti, kao nekad, kada je svetac grmio, a Božje riječi se čule. I kad su ruševine, poručuje Car, „nebo nad oltarom / i dalje će biti moje”. Zvona će zazvoniti, i muka će nestati sa govornikovog čela. Nada je tu, i sve bude dobro akoli je Bogu milo.

O Skadarliji, staroj ljepotici, kako kaže Vasković, spjevana je i jedna pjesma iz ove zbirke. Stihovi su puni opštih mjesta, popisuju se tu čuvene kafane, doziva se u neku rukuduhĐure Jakšića, ali – ova pjesma tu nije jedna od inovativnijih, ni boljih.

Pjesma „Zorici” je stihovani pozdrav Zorici i njenoj kćeri, za dug i zdrav život. Stari prijatelj nada se da maloj djevojčici ipak život neće proći u olujama, kao njemu.

Ćopić je, čini se, unekolikonadahnuopjesmu „Detinjstvo”, sve sa psom Šarovom kao vjernim pratiocem ranih dana, gotovo živom igračkom, ali zasigurno velikim prijateljem – a sada, evo: „ode pusta mladost, ostah u samoći”. Odavno nema Šarovu ni glasa. Nema više ni života djetinjeg, ni mladosti, ni onih ambara. Na kraju krajeva, nema više ni samih roditelja: „Mjesec mi prekriše oblaci nemoći, / gdje si sada majk, gdje si sada tata?”... Duboko je ovo potresna pjesma, a uz to i možda među boljim Carevim.

Ono što se poželjelo Zoričinoj kćerkici, to isto se, „sa radosnim srcem”, želi i malom kumčetu, Meli, u petokatrenskoj pjesmici upravo sa naslovom „Kumčetu”. Ovdje nema mnogo čega što bi privuklo posebnu pažnju, već je pjesma data gotovopo matrici.

U „Mladosti” je opet riječ o djetinjim danima provedenim kod đeda Jova, u igmanskom cvijeću, i među ovčicama i jagnjićima. Zanimljivo je, recimo, da se posljednja dva stiha („Janjci bleje, janjci pasu / čini mi se moji da su”), uz spominjanje Igmana, manje modifikovani pjevaju danas u novokomponovanoj muzici ovih krajeva: „Pod Igmanom ovce pasu / čini mi se moje da su”. Nije nam, za sada, poznato da li je ovo dio neke narodne pjesme, ili je potonja muzička „industrija” preoblikovala Careve stihove.

O ocu kojeg nema toliko decenija, i čija je ruka njegovom sinu „neznana”, napisana je pjesma „Tebi oče”. I riječ „otac” je sama po sebi odveć strana lirskom subjektu, ali je on ne da zaboravu. Od boli bi i ječao, jer nije kamen, već čovjek. Ovdje se ponavljaju stihovi iz ranije Vaskovićeve pjesme „Čovjek”, alisadaipak sa snažnijom svrhom.

„Pamtiće nebesa” da je, prije pogibije u ratu, devedesetih, postojao i Jovo Mičić, a ostaće upamćene i sve njegove radosti, te svu njegovu ljubav prema cijelom svijetu – poručivao je i to Miladin Vasković. Jovo je, kako se navodi, volio svoju porodicu, prijatelje, svoje Vojkoviće, stoji tako u stihovima, orao, brazdao, radio, privređivao, te, ono najbitnije,tkao osnovu ljudstva.

„Strini Cviji” takođe se na neki način pjesnik odužio, i to veoma dirljivo, a sa željom da je otrgne od zaborava, kako to i stoji na samom kraju pjesme, u završna tri stiha. Citirajmo potom, nekoliko redova sa početka: „Meni i sestri bila si druga majka. / Plemenitost je sijala iz tvojih očiju. // Bili smo maleni. / Rasli smo kraj tebe / i tobom se ponosili” – jer je ona, Cvija, bila ona koja je bdjela nad djecom koja su odrasla bez roditelja, i ona ih je majčinski dozivala, a i, na kraju, izvela na pravi put.

Pjesma „Visovima moga grada”, osim opšte, poetski tako uobičajene, zadivljenosti višestoljetnim vrhuncima kao čuvarima rodnoga grada, donosi, pri kraju, i jednu tužnu konstatacijugovornikakako od tih visova i nema boljega društva.

Kao i u istoimenoj pjesmi, „Srce kuca jače”, i baš samo u tome trenutku, onome koji se sjeća kako je njegova draga onomad dolazila na sijela i na igranke. Mladost mila, ipak, neće se povratiti. Samo nadiru sjećanja. Sunce se u proljeće razbija o brdo iznad kuće muškarčeve nesuđene drage. Srce reaguje na sjećanja...

U narednih nekoliko pjesama („Ka lipi”, „Biki”, „Sudba”, „Ivanki”, „Prvoj ljubavi S. T. I.”, „Oprosti”, „Djevojci K. I.”, te „Igra”, kao završna u zbirci) „vrtio se” isti motivsko-tematski kompleks, samo što je obrada togmaterijalanegdje malo čistija, a negdje grublja. Sve ove pjesme, još jedanput, u znaku su prohujale mladosti, kao i nesuđenih i neprežaljenih ljubavi. One i ne donose ništa poeziji Miladina M. Vaskovića – Cara; čak je i usporavaju, budući da su neki raniji stihovi na slične teme bili uspjeliji. Jedino još da dodamo kako je tu iskazana beskrajna srećagovornikašto je neke ljude makar imao u svom životu. Nema ljutnje na bivše ljubavi, nema mržnje, nema iznošenja „prljavog veša” oko prošlosti, već je čast (i) tu iznad svega.

Makar i ne bile sve c(ij)ele l(ij)epe, pa čak neke bile i više hrapave nego svedene, ako bi, recimo, trebalo izdvajati neke pjesme koje bi mogle preživjeti i za buduće, to bi bile sljedeće: „Prvom kamenu sa Mjeseca”, „Sve je to život”, „Život”, „Čovjek”, „Malom Igoru”, „Uspomena”, „Bijeg”, „XYZ”, „Prijatelju Dejanu Gutalju”, „Pjesniku”, „Crkva Svetog Ilije”, „Djetinjstvo”, „Tebi oče”, „Strini Cviji”, „Srce kuca jače”. Bezmalo jedna trećina pjesama, u odnosu na obimom relativno manju zbirku, može da se izvuče iz Vaskovićevog opusa, makar i u njima bilo stihova koji nisu potpuno „uspjeli”.

Rezimirajmo. Ime Miladina M. Vaskovića – Cara, i kao pjesnika, i uopšte uzevši, gotovo da se danas i ne spominje, čak ni na lokalnijem nivou kakav jeste sarajevsko-romanijski plato. Nije se tu, istina, radilo niti o jednom od pjesnika koji makar i na užem prostoru oblikuju svijest o književnosti ili postavljaju standarde neke vrste. Ali, ipak, u svom neporecivom čovjekoljublju, uprkos svim ratovima i svim ljubavima koje se nisu ostvarile, i u svojoj istoj takvoj ljubavi prema zavičaju i pastoralnim tonovima, a na koje je najviše pažnje usmjerio, i zbog čega je, takođe, zaslužio da sa njegovog imena skidamo koprenu – M. Vasković sa nadimkom Car u svom stvaralaštvu nije zapostavio ni onu umjetničku stranu. Kod njega, u nemalom dijelu ovoga opusa, možemo pronaći izrazito nadahnute poetske „listiće zlata”, snažnog izraza – ma koliko se u cijeloj zbirci ispoljavala skoro bolećivo nekritička i podražavačka vezanost za narodnu književnost. Djelca Miladina Vaskovića Cara prosijavaju, i dušu umivaju, i uprkosneravninama, uprkos određenom melodramisanju, bolećivostima, sitnijim nejasnoćama pri nekim završecima pjesama, a na pojedinim mjestima i brzini i nestrpljivosti da se određena pjesma što prije završi. Ona spominjana „naivnost”, koja je isključivo odsjaj jedne neposrednosti u kazivanju, a ne nekakva nevještost, sasvim je i iskrena u ovom slučaju. Naš, podigmanski Car je, tako,carskii iskreno pristupao životu, i upravo tako ga, carski i iskreno, ioslikavao.

---

[1]davorje1i2@gmail.com

[2]Podatak o rodu i uopšte porijeklu Vaskovićeve majke dao nam je, u jednom razgovoru, prof. dr Goran Mutabdžija (1962), redovni profesor Studijskog programa za geografiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a nekada, u svojim mlađim (i magistarskim) danima, urednik pjesnikove (tj. Careve) jedine zbirke stihova. To je jedan od rijetkih podataka koji smo dobili, a da jepotekaoizvan same bilješke o autoru, tevannekoliko Vaskovićevihočiglednoautobiografskih stihova, premda se, istina, iz potonjeg teško kada mogu dobiti relevantni istorijsko-biografski podaci.

[3]Ovo smo, takođe u jednom neformalnom i usputnom razgovoru, saznali od pjesnikovog prezimenjaka i zemljaka, penzionera Nika Vaskovića, koji nije u srodstvu sa književnikom. Starina Niko, pritom, nije ni nešto detaljisao u vezi sa informacijama o autoru za kojeg smo se zainteresovali.

[4]Ipak, ni od Nika Vaskovića ni od prof. Mutabdžije nismo (još) saznali koje je godine Car umro.

Dodajmo i to da postoji nešto postariji i sada vrlo maloaktivniportal posvećen selu Vojkovići, na linkuhttp://www.vojkovici.com/[pristupljeno: 13. 6. 2025. godine], ali i to da je, iz nama nepoznatih razloga, iz menija sajta potpuno uklonjena opcija zaforum, na kojem je ranije, još dok smo bilizelenijih godina, bilo mnogo podataka o poznatim mještanima, pa više ne možemo utvrditi da li je neko zapisao i kakvu anegdotu o poeti Vaskoviću. Na sajtu su, na naslovnoj stranici, od njega navedene tri pjesme: „Čovječanstvu”, „Crkva Sv. Ilije” i „Bijeg” – naravno, sve tri iz zbirkeSve je to život.

[5]Radi se o već spominjanima, Nastiću, Avlijašu i Mutabdžiji.

[6]Ove riječi je odmah na početku spomenutog razgovora o Caru citirao, sa ushićenjem, prof. Mutabdžija. Dakle, on ih i dalje posebno ističe, i nakon toliko vremena otkako je priredio zbirku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: