|
|
|
 | Milena Stanojević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Od sveta do doma(NAKRAJ SVETA KUĆA - Aleksandra Đorđvić - pripovetke - Književni ESNAF - Beograd, 2025)
Milena Stanojević Kada iznova čitam priče Aleksandre Đorđević u štampanom formatu, razmišljam o tome koliko je drugačija perspektiva na svet koji sam već jednom zamislila čitajući iste priče onlajn. Misao je jasnija, pogled oštriji, koherentnost izraženija. Da ne pričam o nama analognima više nego digitalnima kojima je papir i dalje draži nego skrolovanje. I pored jasne savremenosti, nije Aleksandra Đorđević mogla da ne prožme svoje priče upravo onim svetom koji je bio deo nje pre eksplozije društvenih mreža i pre nego što nam je svet stao na dlan. Nemalo je priča u kojima se autorka bavi baš ovom temom. Glava je teška od uspomenaBilo da junakinja u ruci nosi dvesta grama kafe prelazeći put od roditeljske do ujakove kuće („Počivaj u miru, ujko“), bilo da je ušla u roditeljsku kuću nakon trideset godina („Nakraj sveta kuća“), bilo da se posle godina boravka u inostranstvu vraća sestri koja je na samrtničkoj postelji da se suoči sa njenim gorkim rečima: „Ne znam ni šta ćeš ti tamo. Dete nam oca nema, majku jedva viđa, a sad si i korene rešila da mu presečeš!“ („Tu sam rođena, tu će me i sahraniti“), ona je sva u prelazu. U prelazu je i kada komunicira mejlom sa Svetozarom u jezički verovatno najuspelijoj priči “Kuća bez broja” gde se majstorstvo pripovedanja vidi u naglom preokretu u završnici. Kontrapunkt se ostvaruje jezički - Svetozar i Tanja pišu jedno drugom pokušavajući da ugovore sastanak; čitalac prisustvuje vrcavoj igri duha između Tanje, junakinje iz Srbije, i Svetozara, koji je poreklom iz Srbije a koji je odrastao u Nemačkoj, te je tako malo ili nimalo koristio srpski jezik odakle proizlaze simpatične jezičke padežne greške. Sve što hoće da nam kaže o svetu negdašnjem i svetu sadašnjem staje u onaj trenutak između. Taj raspon se teško prelazi, a jaz mučno savladava. Junakinje priča se vraćaju u zavičaj i pronalaze sebe u zgarištima, ne želeći da ih se odreknu niti da ih zanemare. Govorili su joj da zaboraviČovek u pričama Aleksandre Đorđević je čovek porodice. U priči “Tu sam rođena, tu će me i sahraniti” dve sestre, različite temperamentom, nalaze uporište u istom - porodičnoj kući, istim životnim vrednostima i poreklu. Slika muža i žene koji se sa odmora avionom vraćaju iz Andaluzije u priči “Marš po oblacima” sa bebom koja svojim plačom nadjačava i motor aviona, slika je savremene porodice koja se suočava sa aktuelnim pitanjima opstanka bračne zajednice i porodičnim izazovima u okolnostima gde su i jednom i drugom nadohvat ruke putem “pametnih telefona” najraznovrsniji saveti o odgajanju deteta, dok u stvarnosti sve izgleda potpuno drugačije. Na raspolaganju su im i najraznovrsniji kontakti u kojima bračna zajednica postaje krhka pred iskušenjima digitalnog sveta. U gradaciji koju vešto gradi, smenjuju se plač bebe, prekorni pogledi putnika sa slušalicama u ušima, turbulencija i poskakivanje aviona; ipak, buka koja zaglušuje je ona unutar junaka proizašla iz optužujućih reči supružnika. Od turbulencije koja stvara pritisak svima u avionu možda je snažnija samo turbulencija unutar muža i žene. Ipak, čelo o čelo na kraju priče i paralela koju autorka stvara - avion je napokon sleteo na čvrsto tlo - govore u prilog uporišta koje je postojano. Junak priča Aleksandre Đorđević, iako raspolućen, ostaje čvrsto vezan za svoj zavičaj i porodicu. Govorili su mu da zaboravi, ali on nije zaboravljao niti je odustajao od svog identiteta nastojeći da sačuva svoj jezik i svoju porodicu.Kroz sudbine svojih junaka, autorka otvara važna pitanja o jeziku, identitetu, životu u dijaspori, podeljenosti, vezanosti za zavičaj. Autorka nije samo znalac značaja jezika. Ona akcenat stavlja na psihološku iznijansiranost likova, no podjedako i na pripovedanje, stil i jezik. Utoliko zbirka priča “Nakraj sveta kuća” traži još jedno čitanje u kom ćete iznova otkrivate nove nijanse i slojeve.
|