O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Kolumna


RAT KAO PRIRODNO STANJE

Ognjen Pudar
detalj slike: KRK Art dizajn


Rat kao prirodno stanje


Ognjen Pudar

Zapis pisca koji ne pretenduje na nauku, nego na razumijevanje Kada god razmišljam o ratu i miru, nameće mi se isto pitanje: da li mi samo umišljamo da je mir prirodno stanje, a rat neka ružna iznimka? Što više gledam oko sebe, sve mi više izgleda obrnuto. Priroda je najbolji dokaz.
Biljke se bore jedna s drugom tako što brže rastu i šire krošnje. Ona koja zasjeni drugu uzme joj životnu snagu, a ona niža lagano nestaje. Paraziti vode svoj tihi rat: žive na tuđoj hrani, iscrpljuju domaćina dok ga ne dovedu do propasti.
Životinje, naravno, svoju borbu vode otvoreno. Teritorija, hrana, ženke, pravo na opstanak — sve je to povod za sukob od kojeg zavisi život. Predator ne ubija iz hira, nego zato što bi bez toga sam uginuo. Mi to zovemo lancem ishrane, ali za onoga ko je u tom trenutku plijen — to je jednostavno kraj.
U prirodi postoji i drugi vid sukoba: borba za ženke. Kod mnogih vrsta alfa-mužjak ubija i pojede mladunče koje nije njegovo, da bi se ženka ponovo parila — ovaj put s njim. Surovo jeste, ali tako se održava sopstveni gen.
Predatori uklanjaju bolesne i slabe jedinke iz svog prirodnog plijena i time održavaju zdravu populaciju. To nije ni dobro ni loše. To je zakon prirode.
Isto nalazimo i u praistorijskom čovjeku. Prvobitne zajednice imale su svoje teritorije, ograničene plodovima, vodom i mogućnošću lova. Žene su čuvale ognjište i okupljale porodicu, muškarci su lovili i branili prostor. Ali priroda je nemilosrdna: kad se potroši hrana, kad nestane vode ili se lovište prorijedi, pleme mora da se pomjeri. A gdje god da su došli — tu je već neko bio. Jedni brane svoje, drugi traže prostor za opstanak. Sukob je bio podjednako logičan kao i danas. Postojala je i druga vrsta razloga za ratovanje, o kojoj se rjeđe govori, a jednako je stara: otimanje žena. Ako se u jednom plemenu rodi mnogo više muškaraca nego žena, taj nesrazmjer dovodi do borbe za parenje. A šta kaže priroda? Ako nema dovoljno žena — ukrasti će se od drugog plemena. To je bila prva primitivna demografija, ali i prvi razlog za organizovani napad. Onaj ko izgubi žene gubi mogućnost da se nastavi. I eto opet rata, opet borbe za opstanak.
Kada sve to stavimo jedno pored drugog, teško je ostati slijep pred očiglednim: rat nije izuzetak, nego stalno stanje, a mir je samo kraća ili duža pauza dok se ne ispune uslovi za novi sukob. Nije potrebno da nam se to sviđa. Dovoljno je da ga prepoznamo.
Ono što ipak razlikuje čovjeka od bilja i životinja jeste mogućnost razgovora. Možemo da odlučimo da ne idemo uvijek putem sukoba. Zato vjerujem da treba razvijati ono u čemu se slažemo, jer kad nađemo makar malo zajedničkog — lakše ćemo rješavati i ono u čemu se ne slažemo.






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"