|
|
|
 | Ognjen Pudar | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Rat kao prirodno stanje
Ognjen Pudar
Zapis pisca koji ne pretenduje na nauku, nego na razumijevanje Kada god razmišljam o ratu i miru, nameće mi se isto pitanje: da li mi samo umišljamo da je mir prirodno stanje, a rat neka ružna iznimka? Što više gledam oko sebe, sve mi više izgleda obrnuto. Priroda je najbolji dokaz. Biljke se bore jedna s drugom tako što brže rastu i šire krošnje. Ona koja zasjeni drugu uzme joj životnu snagu, a ona niža lagano nestaje. Paraziti vode svoj tihi rat: žive na tuđoj hrani, iscrpljuju domaćina dok ga ne dovedu do propasti. Životinje, naravno, svoju borbu vode otvoreno. Teritorija, hrana, ženke, pravo na opstanak — sve je to povod za sukob od kojeg zavisi život. Predator ne ubija iz hira, nego zato što bi bez toga sam uginuo. Mi to zovemo lancem ishrane, ali za onoga ko je u tom trenutku plijen — to je jednostavno kraj. U prirodi postoji i drugi vid sukoba: borba za ženke. Kod mnogih vrsta alfa-mužjak ubija i pojede mladunče koje nije njegovo, da bi se ženka ponovo parila — ovaj put s njim. Surovo jeste, ali tako se održava sopstveni gen. Predatori uklanjaju bolesne i slabe jedinke iz svog prirodnog plijena i time održavaju zdravu populaciju. To nije ni dobro ni loše. To je zakon prirode. Isto nalazimo i u praistorijskom čovjeku. Prvobitne zajednice imale su svoje teritorije, ograničene plodovima, vodom i mogućnošću lova. Žene su čuvale ognjište i okupljale porodicu, muškarci su lovili i branili prostor. Ali priroda je nemilosrdna: kad se potroši hrana, kad nestane vode ili se lovište prorijedi, pleme mora da se pomjeri. A gdje god da su došli — tu je već neko bio. Jedni brane svoje, drugi traže prostor za opstanak. Sukob je bio podjednako logičan kao i danas. Postojala je i druga vrsta razloga za ratovanje, o kojoj se rjeđe govori, a jednako je stara: otimanje žena. Ako se u jednom plemenu rodi mnogo više muškaraca nego žena, taj nesrazmjer dovodi do borbe za parenje. A šta kaže priroda? Ako nema dovoljno žena — ukrasti će se od drugog plemena. To je bila prva primitivna demografija, ali i prvi razlog za organizovani napad. Onaj ko izgubi žene gubi mogućnost da se nastavi. I eto opet rata, opet borbe za opstanak. Kada sve to stavimo jedno pored drugog, teško je ostati slijep pred očiglednim: rat nije izuzetak, nego stalno stanje, a mir je samo kraća ili duža pauza dok se ne ispune uslovi za novi sukob. Nije potrebno da nam se to sviđa. Dovoljno je da ga prepoznamo.Ono što ipak razlikuje čovjeka od bilja i životinja jeste mogućnost razgovora. Možemo da odlučimo da ne idemo uvijek putem sukoba. Zato vjerujem da treba razvijati ono u čemu se slažemo, jer kad nađemo makar malo zajedničkog — lakše ćemo rješavati i ono u čemu se ne slažemo.
|
