|
|
|
EGZISTENCIJALNA USAMLJENOST  | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Egzistencijalna usamljenost
Aleksandra Đorđević Slučajno sam danas nekoliko sekundi prisustvovala terapiji udvoje. Fejsbuk je predložio, a kako živimo u voajerskom društvu, ne postoje više granice iako samo o granicama slušamo. Zapravo, ne postoje granice za kameru i izloženost, postoji još samo izopštavanje u kulturi otkazivanja.I sasvim „slučajno“ je sa mojim bićem rezonovala poruka terapeutkinje da nas Drugi nikada neće u potpunosti sagledati, odnosno da postoje delovi nas koje će u različitim merama različiti ljudi moći ili neće moći da vide i prihvate. Bilo mi je žao supružnika, koji je očiju punih suza iza te nevidljive granice ispružio ruku prema svojoj supruzi da izleči bolno mesto. Dok je ona do tog momenta verovala da je njegova kratkovidost odgovorna za njen osećaj usamljenosti.Koliko nas je oseća na svakodnevnom nivou? Kad peremo veš, čitamo knjigu, putujemo? Ponekad pomislim da ću uspeti da ga isperem, taj grozomorni osećaj beznađa, ako uronim u kupku. Sve i da ispunim svakodnevicu mehaničkim poslovima, koji bi išli u korist mojim ukućanima, nakon što složim poslednju košulju, on je opet tu. Ali kad pišem, on nestaje, bar neki njegovi delovi. Recimo da je od dima, koji uspem da oduvam, a vatru ugasim, ali onda izbije na nekom drugom mestu, i to je onda drugi dim, a opet nije.Da li su pisci skloniji egzistencijalnoj usamljenosti? Da li su zaslužili? Sami tražili? Jer zaviruju gde ne treba i izvrću. Da li su svesniji svoje malenkosti? Ili da pripišemo sve introvertnosti. Ali to bi bilo preterano uprošćeno jer nije svaki introvert pisac kao što nije ni svaki pisac introvert. Ipak, osećam da mora postojati neki zajednički imenilac, a njega ćemo pronaći u skupu osobina i sklonosti. A verujem da se taj skup nalazi najčešće kod umetnika.Mama, šta te boli? – pitala su me deca juče. Boli me svet po celom telu. Nekada ga osećam u karlici, nekada na ramenima. Valjda smo mi, žene, navikle da nosimo. A u tom unutrašnjem prostoru teško da može da me uteši bilo ko drugi osim mene same. Kao da prolazim kroz dimenzije, u kojima me suprug grli, ali kad se vratim u svoj kutak, prisustvo nečeg jačeg od opipljive stvarnosti me obavije kao šal. Dišem sa njim. Ponekad pomislim da bih mogla dijetom da ga izbacim i bude mi krivo što ga Drugi ne oseća tako jako, ali onda se setim da je to cena odrastanja. Onog trenutka kad smo u „fazi ogledala“ shvatili da smo mi – mi i da ne možemo da se stopimo ni sa majkom ni sa bilo kim drugim, pristali smo da postanemo oni što smo oduvek bili – pisci, političari, namćori ili jednostavni ljudi sa vrlinama i manama. Osetljiva deca su prekomerno osećala odbacivanje kad ne bi postupala u skladu sa očekivanjima; ona malo otpornija sledila su svoj put bez obzira na sve. Pa opet mili i struji taj čudni osećaj između nas.Ne iznenađuje što mnogi „uzgajivači tišine“ pronalaze zadovoljstvo na Fejsbuku. Meni je lično sa mnogima kliknulo baš u virtuelnom prostoru. Da li zato što smo oslobođeni tog pogleda Drugog, bar fizički, ili zato što je to prostor u kom mi biramo – pitanje je za filozofe. Algoritam ih je spojio dok ih smrt ne rastavi. Pardon, neslaganje. Naši mehurovi na prvi pogled deluju otporno, ali samo zato što nisu osetljivi na laskanje, podilaženje i opanjkavanje nepripadnika kruga. Ono što, nažalost, nismo mogli da pročitamo u ogledalu, jeste da ne postoji osoba sa kojom ćemo se stoprocentno složiti, čiji svaki zubac naleže na naš. Ako ukoliko bismo poverovali da smo naišli na nekog takvog, zapitala bih se kojih delova sebe se odriče taj neko, a kojih delova sebe se odričem ja, samo da bi naš mehur večno lebdeo u nedođiji. Koliko se još puta osvrnemo u prevozu, porazgovaramo sa strancem, upitamo za put? Nije potrebno – reći će „duhovište“ – jer imamo gugl meps i veštačku inteligenciju. Da li izgrdimo sebe kad joj poverujemo i kome više verujemo? Veštačkoj inteligenciji, sebi ili Drugome? Plaši me da će se razlike potreti i da ćemo ostati sami u tom tužnom prostoru ispunjenom kojekakvim napravicama, od koje nas nijedna ne vidi. A onda nije ni bitno što naš sagovornik ima mrtvi ugao jer nas posmatra iz mnoštva različitih.
Pročitajte još Aleksandrinih radova OVDE
|