|
|
|
LJUBICA ŽIKIĆ: LJUBAV JE VRELO NEISCRPNO  | Ljubica Žikić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
LjUBAVI JE VRELO NEISCRPNO(NOĆ SKUPLjA VIJEKA PETRA PETROVIĆA NjEGOŠA)
Prof. LjUBICA ŽIKIĆ
Kod istinskih pesnika poezija počinje već u naslovu. Ako je tu nema neće je ni biti!! Sva Njegoševa dela su okićena višeznačnim naslovima: Pustinjak cetinjski, Ogledalo srpsko, Gorski vijenac, Luča mikrokozma, i čudesna pesma koja je svetrlost dana ugledala pola veka posle autorove smrti, pod naslovom Noć skupljavijeka. Njen gramatički oblik skreće pažnju na značenjski sloj koji ne može da se uklopi u tri lekseme već se preliva i širi rečenični iskaz.: Noć koja je skuplja od jednog vijeka, od celog jednog veka, a nakon iščitavanja reč noć dobija značenje doživljaja ljubavi i sreće. pa bismo mogli da kažemo: ljubavni doživljaj koji je nemerljiv sa ostalim vrednostima, ... Od prvog čitanja oslovljavala sam je.. Najskuplja noć vladara i vladike P.P. Njegoša i tako je svela sa ravni simboličkog i mističnog na manje tajanstveno i provokativno. Ova pesma i njen autor iztrpeli su sve udarce i rane od onih koji su autoru savetovali da pesmu uništi kao nepriličnu vladaru i vladici, onih koji su se zarad toga bavili njegovom biografijom, kao da pesma ne može da živi bez autora, do onih koji su saosećali sa mladim vladikom koji se „nesmotreno“razotkrio kroz jednu romantičnu pesmu klasičnog stiha. Pesmu je pronašao Pavle Popović i objavio 1913. godine. Od tada Noć skuplja vijeka objavljena je u više antologija i tematskih zbirki pesama, ali je i dalje za mnoge obavijena velom tajne. Savremeni čitalac je čita sa poštovanjem, kao da se radi o čoveku a ne o delu, i sa strepnjom, kao da jede zabranjeno rajsko voće. Da pesma bude skrajnuta doprineo je i sam Njegoš, krijući je pod crnom odeždom, negde pored srca. Tako nepročitana, pretvorila se u pretnju po ugled vladike i vladara, u svakoj prilici najvišeg i najlepšeg. Postavljena u kontekst pesnikovog književnog opusa, pesma je dobila snagu da brani autoritet umetničkog lirskog dela.U pesmi Noć skuplja vijeka Njegoš se predstavlja kao savremeni pesnik svoje romantičarske epohe, poput Getea, Hajnea, Lamartina, Puškina, dižući se od neiživljene ljubavi do one idealne, duhovne, kao vizije susreta sa voljenom dragom u beskonačnosti.Pesma nije blagozvučna na stražilovski način, niti po svojoj savršenosti „okrugla kao zvezda“, kao što je tražio Bogdan Popović. Koloritne pesničke slike natopljene snažnim emocijama, uobličene su klasicističkom versifikacijom. Međutim, Noć skuplja vijeka jednostavno je velika pesma, jedna od najboljih u nas. „ Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno tečeIspod polja zvjezdanije u proljećnu btihu veče,Siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi.Te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj budi. Nad njom zvijezde rojevima brilijantna kola vode;Pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode: Na grm slavuj usamljeni armoničku pjesmu pojeMušice se ognjevite ka komete male roje.Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedimI s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim....“ U toj slavujskoj „armoničkoj pesmi“ po višem pesničkom zakonu objedinjeni su . idilična slika prolećne večeri, lik mladog čoveka u beskonačnom prostoru, vilinski korak idealne drage, ljubavni susret koji je okončan svitanjem zore. Sjaj kojim je zasijala ljubav u pesnikovom duševnom kosmosu prenosi se na mesečinu koja je rasterala sve ostatke mraka. Dramska dimenzija pesme pojačava se pojavom voljene žene i konkretizacijom njene lepote, a s druge strane minuciozno predstanljanje duševnog stanja i emotivnog zanosa ljubavnika. Lepota zamišljenog ljubavnog susreta pomera granice realnog i uzdiže ih na dimenziju blaženog i božanskog. Spajanje poljupcem i ogledanje jednog u drugom nije samo romantičarska slika, već dosegnuta promisao pesnika koji ljubav kao božiji dug ( jer Bog je ljubav) stavlja na pijedestal sveta kao vrhunski princip sveopšteg života.Zaštićeni šatorom, ljubavnici pripadaju jedno drugom, povezani istinskim predavanjem. Radost i sreća koja proizlazi iz dodira usana i istinskog pripadanja, koje „ne poznaje laže ni prevare“, doseže vrhunac pevanja o trenutku ljubavne sreće koji je nemerljiv i neprocenjiv, veka jednog vredan. Zbog tog saznanja pesnik je neoprezan, i iskrenije no što smo očekivali, razotkriva svoje lepo ljudsko biće, temeljeći tako Hamletovu misao „Kako divan stvor je čovek“. „Ustav luno, bjela kola, produži mi čase mile,Kad su sunce had inopom ustaviti mogle vile.Prelesnicu kada vidim, zagrlim je ko bog veli,Uvedem je pod šatorom k ispunjenju svojih želji.Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenojPlamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj.“ „ Ah, celivi, boža mana, sve prelesti rajske liju Celitelni balzam sveti najmirisni aromati Što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati“ U snažnom ljubavnom doživljaju, po opisu renesansni i romantičarski, po smislu spiritualni, stvarnost se izmiče u korist simbola uzviženog i božanskog. Pesnik, vladika po zavetu, sriče da je sve čovekovo vezano za večno i božansko.Tako je pesnik uzdigao ideal ljubavi i ogrnuo ga koprenom dostojanstva što ljubavi i pripada.Da li smo sve spomenuli? Nismo! I ne treba. Nije pesma napisana zaradi nas i po našoj potrebi. Ona dolazi iz prostora između jave i izmeđ sna, odakle su potekla sva velika umetnička dela kojima se klanjamo.
|