|
|
|
VITALNOST MRAKA SPRAM MRTVILA SVETLOSTI  | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
U stihu Marije Šuković Vučković:
VITALNOST MRAKA SPRAM MRTVILA SVETLOSTI(Marija Šuković Vučković, VITALNOST MRAKA – poezija, Nova Poetika – Beograd, 2023.)
Aleksandra Đorđević
Sva u kontrastu, ova zbirka – poezija i žena u jednom – objedinjuje prošlo, sadašnje i buduće. Porijeklo,kao prethodnica svih stvari ne pripada, ali otvara knjigu i ženu, a kroz cikluse: Zametak, Motrište bola i Brlog istine, ona rađa samu sebe.
Ako je biti prirodan najvrlija istina / a biti slobodan – prvoosjećaj –/ kud je, iz vitalnosti mraka, / krenuo nehodom čovjek[?][1] Kud je – manje dira lirskog subjekta koliko nehod, kretanje ukrug ili unazad, nekakvo pomeranje – nedostojanstveno, gotovo neljudsko – da bi se nazvalo hodom. Epskom formulom pesnikinja obračunava korake kroz ovaj porod i čeka da se rodi / nešto drugo iz nje / što sigurno nije nezvuk.[2] A rađa se nešto što jeste i nije. Ako je čovek, onda je sav u kontrastu, najdominatnijoj figuri u zbirci. Narasta do antiteze, pa se zatim uvija u sofizam. U svakom slučaju, Šuković Vučković redefiniše biće. A u proširenje definicije uključuje i nacionalno iskustvo, i porodično nasleđe, i bol rađanja u samoći. I igra se zvukovima koji se ne čuju.
U Zametku ritam diktiraju motivi kretanja, stajanja u mestu, čekanja. Baš kao i trudovi i porođajne muke, nekuda se ide, pa se vrati, pa zastane. [Naša] stopala miruju / iznad točkova koji nekud voze.[3] Pesnikinja opominje na neupitanost, inerciju, nesvest: šta ako za volanom / nema nikog[?] I podseća na zvuk, pa dodaje nijanse sive. Jer sve je izloženo, a ništa se ne vidi. Možda zato beži u detinjstvo, ali ne pronašavši se, opet se otiskuje nehodom nekamo i zahvaljuje morama, zorama, odorama, potopima, porodima i posteljama na svim smrtima i rođenjima u Hvali košmarima (original: Hvala košmarima)[4]. Rađanje čoveka je apsurd i ponovni počinak; snalaženje i vraćanje sebi. U ovoj alegoriji ljudskog roda nebo je iluzija, a čelo – misao, odgovornost, samoučinkovitost.
Kroz biblijske motive, prozivke ljudskog roda, kritiku puke telesnosti, lirski subjekt „nehodi“ prema konkretnom, iskustvu jedne generacije na Balkanu, gde se i dogodila permutacija svetlosti i tame. Bila je, doduše, neminovna i dobrodošla jer što manje vidjesmo, / više smo pričali.[5] A onda su se isto vreme i isti prostor transformisali u vreme mogućnosti. Budućnost je zaglušila zvuk u obrisima nameštaja i stvari oko nas plesale su oblike. Mogli smo da budemo i vidimo šta hoćemo.[6]
Naštimovan na frekvenciju bola, lirski glas manje oplakuje, a više kontemplira izgubljene godine i ljude. Jer zapravo ništa nije izgubljeno. Iz svih tih pantljika i patrljaka, nameštaja (nameštenog oko nas), mrak crpi svoju vitalnost, a pesnikinja peva. Gotovo da je čovek u mraku prividno živ. Mi nismo bitni za mjesta / (...) / mi smo usput stvarima.[7] A one opstaju. Tako se i žena umotavala u zavesu jer dok god je zadovoljena forma rodnih uloga, suština bića nije bitna.
Pesnikinja rado sliva pojmove jedne u druge, kao što izjednačava pesmu i ženu. Poigrava se prostorom posvećenim Njoj: Koliko mesta zauzima žena u konkretnom prostoru, koliko u jeziku, koliko u mislima (muškarca)? Žena koja upija sve, kao i pesma, kao i pesnikinja. To je žena koje nema i čiji se učinak primeti kad ona izostane – rad nevidljivih ruku. To je žena koja više puta gubi nevinost, najpre onu koja pripada duši, a zatim onu koja se oslobađa telom. Nju je zamenila trauma, koja se sa mrtvim miševima nastanila unutra i usmrdela usled ćutanja.[8] Kad prođe kroz šumu i postane košuta, upada u Brlog istine, a tada se jezik razvezuje.
Kada se jezici u riječi usude,[9] teško se odlučuje na prvi korak. Lirsko ja pita šta je stvarno, šta je ja i na momente uhvati delić spoznaje – da se ispod doterivanja žene, prostora stvarnosti nalazi istina. Ona je, dakkle, ispod ukrasa. Brlog istine prožet je preispitivanjem i mislima o samosabotaži. I nakon svih sahrana, ubijenih, zaboravljenih i ostavljenih, ona shvata da se može nehodom ići, ali nikada stići i nikada pobeći od sebe: čovjek je umro / ali u kući je ostao bijes.[10] A taj bes jede sve što mu se nađe na putu kao što ona sebe jede zbog oca, koji joj je zadao rane, a one iznova krvare.[11] I opet nastavlja jer sve prođe i sve ostari, čak i stvarnost, pa i mi.
Na tri nivoa funkcioniše voda u tom brlogu, od koje je čovek sazdan. U njoj se reflektuje svetlost i lik, ali taj je na površini. Na ova druga, dublja dva, sustiču se sokovi i suze.[12] Pesnikinja postavlja generacijsku dijagnozu – i pričamo o ljudima / a ne želimo o njima.[13] Ko horovi žaba, nadglasavamo se, a ne čujemo (se). Sve propada u nezvuk: i reč, i jezik, i tišina, i ćutanje, i grlo. Konačno, razilazimo se jer insistiramo na jednoj jedinoj stvarnosti.
Konačno, ovo je hrabra poezija koja razgrće mrak ljudi zaslepljenih svetlošću. Lična je, ali prelazi u univerzalno; jer kad se oči naviknu na mrak, naziru se oblici, u kojima se bezvučno stapa tvoje i moje, njihovo i naše. Ovo je takođe jaka poezija, koja funkcioniše ispod membrane (zaštite), na nivou ćelije, ispod i pre zvuka, u nameri, pre kretanja. Ona priča događaje, smrti, gubitke i tumači glasom transcendencije, koji je sažet u najprostijem babinom – Bježi![14]Beži od grobova, od svega što te vuče nadole, cepa, šapuće šta i kako da budeš. Lirski glas je modelovan tim iskustvom, a probija zvučni zid i postaje svoj.
Dok se pesnikinja poigrava sopstvenim autoritetom, ti, dragi čitaoče, ni mlad, ni okasnio, uvremenu zalutan / zuriš u budućnost kao u bunar / samo si vodena sjena/ ti bi da traješ / a skoro te nema[.][15]
[1]„Porijeklo“, Vitalnost mraka, Nova poetika, Beograd 2023, str. 5 [12]V. „Miljacka“, str. 44 [13]„Sarajevska balada“, str. 45 [14]V. „Brojalica“, str. 41
|