|
|
|
PREPOZNAVANJE UMETNOSTI 7  | Simo Jelača | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
PREPOZNAVANjE UMETNOSTI
Dr SIMO JELAČA
RENESANSA
Umetnički pokret Renesansa (preporod) nastao je u Firenci u Italiji, u prvoj polovini XV veka. Najznačajni rezultati postignuti su u prvoj polovini XVI veka, kada Rim preuzima umetnički centar umesto Firence. Renesansa zahvata celokupnu Evropu, čiji uticaj ostaje do današnjih dana. Pokret Renesansa je složen i raznovrstan. On razrađuje originalne i tipične principe, metode i oblike. Oblike vraćaju klasičnim umetnostima, posle gotovo jednog milenijuma. I prihvatanje novog tehničkog otkrića, perspektive, koja sledi reprodukovanje trodimenzionalne stvarnosti, koje ima značaja u arhitekturi. Ova odlika renesanse očiglednija je od svih ostalih. Njeni potomci smatraju se naslednicima klasične umetnosti. Ovaj stav proizašao je iz ukorenjenog shvatanja da umetnost ima svoje zakone, koje su uveli grčki i rimski umetnici. Do tada značajna udruženja u umenosti, dok od tada umetnost postaje delo pojedinačnih stvaralaca. Umetnost se deli na lepu umetnost (arhitektura, skulptura i slikarstvo) i primenjenu umetnost.
Arhitektura
U doba renesanse mislilo se da istoriju stvaraju pojedinci, i to je tačno, bar što se tiče arhitekture. Renesansna arhitektura rođena je u Firenci, zaslugom Filipa Bruneleskija. Njegovo delo, iako individualno, imalo je opšti značaj. Filipo Bruneleski postavlja koncepciju koju su Grci zamislili, a Rimljani primenili, skup pravila o oblicima i proporcijama jedne građevine. Bruneleskijev sistem štedeo je vreme gradnje i moguće ga je neprestano usavršavati. Tako su njegovi naslednici dosegli do savršenstva. Ovaj metod ovekovečio je lepotu Partenona. Međutim, taj metod Grci su odbili, a Rimljani usvojili, pridodajući dorskom, jonskom i korintskom stilu još dva; Toskanski (pojednostavljena varijanta dorskog stila) i Kompozitivni stil (obogaćena varijanta korintskog). Novi stil se zasnivao na ‘’kanonskim’’ formama, koje je Bruneleski razrešio. Kod renesansne arhitekture važno je bilo kakav će se spoljni izgled postići. Prvo se odredi veličina objekta, pa mu se zatim oblikuje spoljni izgled ukrasima, a krov se radi od drvene konstrukcije, kao lakši. Lukovi su najpogodniji polukružni. Važan je samo njihov prečnik.Najpogodniji stil za renesansne konstrukcije postao je korintski. Arhitekte odstupaju od onovremenskih proporcija, u prilog vitkosti. Glavna dela bile su crkve. Renesansa im dodaje i kuće i bogate palate. Fasade su se uređivale prema dvorištu i prema ulici. Veliki arhitekta XV veka Leon Batista Alberti napisao je tekst o arhitekturi. Novi tip palate iz XVI veka ima prozore jedne iznad drugih na drugom spratu. To je stvorilo školu za buduće vekove. Za gradnju tvrđava zidovi su debeli, ali niži. Palate i crkve su bile dva glavna tipa projekata po renesansnom sistemu. Uz to građeni su i vojni objekti, tvrđave. U renesansnoj arhitekturi bitna je racionalnost. Renesansna arhitektura prenela se iz Italije u Francusku, a zatim u Španiju, gde su izgrađeni mnogi objekti. U Jugoslaviji je renesansna arhitektura primenjena najviše u Dalmaciji.
Skulptura
Renesansa nije imala potrebu da za skulpturu razrađuje pravila. To je bilo više pitanje ukusa nego teorije. Prepoznavanje renesansne skulpture postiže se tražeći motive koje je inspirišu. Ti motivi su naglašen naturalizam, interesovanje za čoveka, za njegove mogućnosti, sklonost za produhovljivanje, težnja ka monumentalnosti i geometrijskoj jednostavnosti. Arhitektura je primenjivala dela skulpture, ukrašavajući građevinu. Kod renesansnih skulptura traži se naturalizam. Tome vodi celokupna kultura. Skulpture, same za sebe, predstavljaju lepe predmete u prostoru. Ljudska figura je najzanimljivija u prirodi. Donatelo, najveći skulptor XV veka, prvi se usudio da prikaže golo ljudsko telo. Renesansne skulpture raspoznaju se po: naturalizmu, ljudskoj skulpturi, studiji anatomije i kompozicije. Ono teži ka usavršavanju i istraživanju. Umetnici mogu da stvaraju svoja dela od mermera, bronze, drveta i terakote. Perspektiva skulpture omogućuje postavljanje figura jedne pored druge. Figure u renesansnoj skulpturi se rade u proporcionalnom odnosu. Mikelanđelo je u tome najveći, a njegova dela au veličanstvena. Mikelanđelov materijal je bio mermer.
Slikarstvo
Renesansno slikarstvo je najbogatije razdoblje. Lista velikana je brojna: Pjero, Frančeska, Botičeli, Leonardo, Mikelanđelo, Antonelo i brojni drugi. Svi su živeli u skoro istom razdoblju. Renesansno slikarstvo zahvatilo je dva veka i celu Evropu. U slikarstvu se iskazala velika sloboda, a to je tipična odlika renesansnog slikarstva. Slikarstvo se zasniva na crtežu. Od renesanse do današnjih dana slikarstvo postaje polje svih umetničkih promena. Slikrstvo je obogaćeno novim tehnikama od XV do XVI veka. U tom periodu primenjeno je uljano slikarstvo i uvedeno je platno. Rad na izradi fresaka, crtež se prenosi na zid. U renesansnom slikarstvu slike su verne i apsolutno precizne. Ova škola počela je sa mladim slikarom Mazačom, savremenikom Bruneleskijem. Njegova dela su veličanstvena, tipično za XV vek. A vrhunac u slikarstvu dostiže Mikelanđelo. U njegovim delima plastičnost figura postaju ‘’eksplozivne’’. Elegancija je prikazana kroz pokrete.
|