detalj slike: KRK Art dizajn

Boris A. Đorem

Istočno Sarajevo, Republika Srpska, BiH

Msr Boris A. Đorem. „O nekim poetičkim osobenostima romana Duž oštrog noža leti ptica Tanje Stupar Trifunović”, naučni rad, u: Crte i reze, broj 16. Izbor radova sa Književnog konkursa „Andra Gavrilović 2025”, Svilajnac: Resavska biblioteka Svilajnac, urednici i članovi žirija za nagradu: Tatjana Janković, dr Dragan Babić i Olivera Mijailović, 2026, str. 201–210. ISBN 978-86-86537-55-3. Link: https://drive.google.com/file/d/1QrIBRNcnM71LP29WWAh1ibD5oZsySImL/view.

Šifra: SAMUEL

CITAT iz SAOPŠTENjA ŽIRIJA KNjIŽEVNE NAGRADE „ANDRA GAVRILOVIĆ 2025”:

Književni konkurs „Andra Gavrilović 2025“, Svilajnac, 2026. U užem izboru za nagradu našla su se dva rada, Mali veliki narativi: Fragmenti o (ne)dosanjanom (David Albahari i Mirjana Ognjanović, Lažne bajke, Beograd: Booka, 2020) Jelene B. Ognjenović (šifra Breg) i rad O nekim poetičkim osobenostima romana „Duž oštrog noža leti ptica” Tanje Stupar Trifunović autora Borisa A. Đorema (šifra Samuel).Žiri je dao prednost radu Jelene B. Ognjenović i proglasio ga pobedničkim ističući izbor teme: zbirku neobičnih bajki Davida Albaharija i Mirjane Ognjanović o kojoj u našoj periodici nije pisano.

*

Boris A. Đorem

O NEKIM POETIČKIM OSOBENOSTIMA ROMANA DUŽ OŠTROG NOŽA LETI PTICA TANjE STUPAR TRIFUNOVIĆ

Apstrakt:U podlozi romana Duž oštrog noža leti pticajeste rat, i kad još nije počeo ili kad je zvanično davno završen, ali je homodijegetičkom (autodijegetičkom) naratoru, onom datom u prvom licu, a koji je i sam lik, te unutrašnjem fokalizatoru, „sada” već odrasloj Vanji, važnije da, pružajući otpor tom vrtlogu koji pustoši, ispriča priču u kojoj rat u negostoljubivom, od sunca spaljenom, primorskom selu postaje „okvir” za kazivanje o duševnim stanjima, te samospoznavanju i samoostvarenju tek stasalih djevojaka, Vanje i zlosrećne Milene, uprkos svim sputavanjima. Njih dvije su jedine prikazane kao „reljefni” karakteri, što se, nasuprot „ravnim”, nepromjenjivim, nerazvijanim, kroz djelo jedine mijenjaju, nadgrađuju. Obje u mladosti odlikuje potraga za slobodom – kod Vanje granična sa samostalnošću i nesputanošću, a u Milene sa potrebom za ukorijenjenošću. Ta potraga jeste i smisao naslova romana.

Tipološki, uz tematske odlike psihološkog romana i bildungsromana, ovo je roman lik(ov)a, te personalni roman, sa unutrašnjom i spoljašnjom fokalizacijom, te slobodnim neupravnim diskursom.

Po načinu izgradnje sižea, ovo je roman sa paralelnim radnjama, jer se dva fabularna niza (životne priče glavnih junakinja) predstavljaju uporedo, sa zasebnim glavnim ličnostima svakog.

Po podjeli prema pojedinim epohama književnosti, djelo je „moderni roman”: pripovjedač je subjektivan, te nepouzdan, a fokus jeste najviše na unutrašnjem svijetu lika, na njegovim razmišljanjima, osjećajima, psihičkim procesima... To posebno vidimo kod Vanje i Milene. Još neke odlike vrste, poput bavljenja egzistencijalnim pitanjima, potrage za smislom života i samopreispitivanja likova, takođe su istaknute, jer Vanja i Milena neprestano tragaju za samima sobom i svojim mjestom u svijetu.

Ključne riječi: Tanja Stupar Trifunović, Duž oštrog noža leti ptica, poetika romana, naratologija.

Tanja Stupar Trifunović poznat je i priznat autor jedanaest knjiga različitih žanrova. Objavila je više romana i zbirki pjesama, te jednu zbirku pripovijedaka. Njen dosadašnji književni rad propraćen je zvučnim nagradama, kao i užim izborima za neke od njih. Pred kraj ljeta 2024. godine, u izdanju beogradske Lagune, izašao je njen za sada posljednji, treći roman – djelo poetizovanog naslova, Duž oštrog noža leti ptica (Stupar Trifunović 2024).

U novom romanu ove književnice pripovijeda se, u prvome licu, (primarno) o dvije djevojčice u pubertetu – od kojih i jedna i druga, kako koja zna i umije, tokom ratnog meteža, traže svoje mjesto pod suncem, te obje na svoj način i rano sazrijevaju, uz doživljavanja trauma, koje ih obilježavaju za cijeli život.

Prolog (Isto: 7–9) i epilog (Isto: 133–142), između kojih je smješteno unutarnjih dvadeset arapskim brojevima numerisanih poglavlja romana (Isto: 11–132), govore o događajima koji su se odvijali gotovo tri decenije kasnije u odnosu na poglavlja smještena između njih. Između prologa i epiloga, radnja je smještena unutar četiri do pet godina, neposredno pred rat na prostoru jednog primorskog mjesta i tokom tog rata. S obzirom na to da su jasno i dobro probrani događaji koji će biti prikazani, te je i u toj svojevrsnoj sažetosti sadržana suština, sama srž životne tragedije, ne osjetimo mnogo velike razmake i preskakanja čitavih mjeseci. Zbivanja u djelu okončaće se izbjeglištvom pripadnika jedne od strana u ratu (v.: Isto: 121–127, 129–132) – obje ovdje, ipak, ostaju neimenovane. Tematizovanje ratnih zbivanja, makar i minimalno, moglo je djelo pretvoriti i u ratnu hroniku, ili slično. Međutim, autorka odlučuje da ne navodi naziv mjesta u kom se radnja odvija, da ne navodi ni koje su nacionalnosti akteri djela, te tako ova priča dobija mnogo univerzalniji karakter, pa se i izbjegavaju – tj. po strani se jasno ostavljaju – eventualne prilike da se jedno književno djelo pretvori u vanknjiževno, pa i skoro pamfletističko. Uz to, u opisima prostora koji okružuje likove u romanu, i to prije svega eksterijera, vide se samo primorsko oštro kamenje i na jakom suncu sasušeno bilje (v., recimo: Isto: 28, 29, 39), kojima ne pomaže ni činjenica da u blizini ima vode u izobilju (v.: Isto: 39, 40, 82, 84, 85). Pritom, ako bismo se dotakli jednog od tipoloških određenja romana koje je u svojoj Teoriji književnosti predočio Milivoj Solar, po faktorima integracije elemenata u djelu, ovdje bi se radilo o romanu lik(ov)a (v.: Solar 1976: 171), dok je prethodno spominjani prostor sav prikazan u svrhu karakterizacije junaka, u ovom slučaju prevashodno Vanje i Milene, te njihovog unutarnjeg svijeta.

Na onim mjestima u romanu na kojima dječija duša sluti neku nesreću, neko stradanje, javljaju se, u obliku lajtmotiva (v. ovdje i: Prins 2011: 95), pred njihovim očima slike onih životinja koje su mališani, tačnije Vanja i njen brat, ubijali tokom igre u kojoj su gotovo ritualno pokušavali da dokažu kako više nisu djeca – najprije slike guštera ubijenog štapom, a pogotovo slike crnog kosa, ubijenog na prevaru, zamkom sa kamenom iznad glave (Stupar Trifunović 2024: 11–12). Lajtmotivske slike nisu prestajale ni uprkos potonjem kajanju. Mrtav kos, taj zlokobni simbol, ličio je na crni pramen kose Vanjinog oca, pramen koji bi se, pri padu na tlo, sklupčao kad god je njena majka šišala svog muža (Isto: 12). U jednom od kasnijih poglavlja, kada Vanjin otac pogine kao vojnik, njegova kosa na odru i oblikom i crnom bojom podsjećaće, u obrnutom smjeru, upravo na više puta okajanog kosa (Isto: 116). Životinje su u ovom romanu nerijetko lajtmotivi, a ističu se tu, baš kao i u naslovu djela, još i neodređene ptice. S obzirom na to da, izvan svijeta romana, ptice obično simbolišu mir i slobodu (naročito kada su u letu po širokim prostranstvima), sam naslov djela odnosio bi se (i) na pitanja traganja za slobodom, kako je ko već shvata, ali i, s obzirom na sveprisutnu, vrlo blisku oštricu, na opasnosti koje vrebaju kada se bilo ko pruži da dosegne do nje (v. još i: Isto: 19, 20).

I pripovjedno i doživljajno ja – ako se, prema definicijama iz Naratološkog rečnika Džeralda Prinsa,prvo „ja” razumije kao ono koje pripovijeda, ono koje govori o dešavanjima i/ili o posmatranju, koje prepričava svoje doživljaje (Prins 2011: 162), a ovo drugo „ja” kao ono koje posmatra i ono koje živi to o čemu priča (v.: Isto: 41, 162) – tako tokom cijeloga romana pripadaju homodijegetičkom pripovjedaču (v.: Isto: 69),i to autodijegetičkom (v.: Isto: 25), a on se, pak, zbog svoje subjektivnosti može smatrati nepouzdanim (Isto: 125). To je Vanja, djevojčica u pubertetu tokom ratnih godina opisanih u 20 poglavlja, a odrasla žena, spisateljica, kakva je predstavljena u prologu i epilogu djela. Tako, dalje, što se tiče perspektiva/e, imamo i njeno viđenje iz dječijeg ugla, i viđenje iz ugla sazrele osobe. Samim tim, ako se ponovo poslužimo jednim od određenja iz već spomenute Solarove tipološke podjele, mogli bismo, sada prema kriterijumu odnosa pripovjedača prema djelu, reći i kako se ovdje radi o personalnom romanu, a ovaj tip po definiciji odlikuje se time što se u njemu kao pripovjedači javljaju isključivo sami pojedini likovi(Solar 1976: 172).

Nadalje, na nekim mjestima u romanu Duž oštrog noža leti ptica, Vanja se kao pripovjedač, premda pomalo implicitno, dotiče i pitanja umjetničkog stvaralaštva, jer ona, kao dijete, u svom najbližem okruženju smišlja pjesme (Stupar Trifunović 2024: 19), a i kasnije joj je na pameti sveska sa tvrdim koricama koju joj je majka poklonila tokom rata, ne bi li i u takvim trenucima Vanja bilježila ono što želi, ako želi i smatra da je potrebno zabilježiti (Isto: 103–104). S obzirom na to kako Vanja bilježi sjećanja, kao i da je radnja ovog romana većinom smještena u vrijeme ratnog djetinjstva, nailazimo čak i na izvjesno asociranje na dnevnik, na njegovo pisanje, na dnevničku literaturu, uopšte, kao nefikcijsku literaturu.

Uza sve, ipak, ona u pubertetskim i u zrelim godinama nije jedini unutrašnji fokalizator. Pritom pojam fokalizacije shvatamo onako kako je to u Naratološkom rečniku predstavio Džerald Prins, kao perspektivu iz koje se pripovijedaju događaji u jednom djelu (Prins 2011: 54), a samog fokalizatora kao lika iz čije se tačke gledišta, pozicije, i pripovijeda o nekome ili nečemu (Isto: 56). Na pojedinim mjestima u djelu, takav fokalizator jeste i Milena. Uostalom, u epilogu saznajemo kako Vanja određene informacije o Mileni, kao i pojedinosti o tadašnjem i o ranijem životu u selu, saznaje baš pri tom njihovom naknadnom susretu, nakon više decenija – mada, istina, sem komentara o Milanovoj pogibiji i o životu Milenine majke u romanu nije ni navedeno više ništa od svega što su njih dvije na kraju pričale (Stupar Trifunović 2024: 139–141). I jedna i druga djevojka (a kasnije žene) povezane su sa unutrašnjom fokalizacijom. Kako je Vanja informacije o Mileni, ali i o nizu drugih događanja u selu, tokom godina saznavala od svoje babe, inače veoma oštre na jeziku, i tu bi se radilo o unutrašnjoj fokalizaciji. Kada, recimo, Vanja prenosi babine riječi – kako one iz babinih razgovora sa djedom (Isto: 58, 59, 83, 98), tako i one iz epiloga kada se baba iz izbjeglištva vrati u zavičaj, pa priča već odrasloj Vanji šta se tokom decenija desilo sa kojim stanovnikom sela (Isto: 134, 137), izuzev toga šta se desilo sa Milenom (Isto: 138) – tu se, prema definicijama preuzetim (ovdje pak parafraziranim) ponovo iz Naratološkog rečnika Dž. Prinsa (Prins 2011: 183), te iz Uvoda u teoriju proze Horasa Portera Abota (Porter Abot 2009: 131), radi i o slobodnom neupravnom diskursu, onom u kom se riječi sagovornika prenose tako da se tokom parafraziranja sačuvaju stilske odlike upravnog, originalnog govorenja (Isto).

Milenini susreti sa vojskom su, pak, predstavljeni spoljašnjom fokalizacijom, budući da se prema definiciji ovog termina iz spomenutog djela Dž. Prinsa u tome slučaju ne predočavaju njene misli i njena osjećanja (Prins 2011: 55), već samo njeno prepuštanje nasrtajima pijanih mladića (v.: Stupar Trifunović 2024: 88–90). Ali, putem unutrašnje fokalizacije, ipak, jesu ocrtani Milenini „kontakti” sa djecom koja je odbacuju, iako bi ona, i po ponašanju i govorenju i po unutrašnjoj stišanoj patnji, željela da im se približi (Isto: 30, 31, 61–65, 96, 97).[1]

Prema shvatanjima iz Uvoda u teoriju proze H. P. Abota, karakteri u jednom djelu, mogu se podijeliti na „reljefne karaktere” i na „ravne karaktere” (Porter Abot2009: 214), pri čemu se, dakle, pojam „reljefnih” odnosi na one složene, izgrađene, one koji se kroz neko djelo razvijaju, pa i iznenađuju svojim promjenama i nadogradnjama, dok su, pak, ovi drugi po definiciji jednostavniji, predvidljivog su ponašanja, oslikani sa tek nekoliko crta, te se psihički i ne razvijaju, od početka do kraja svog pojavljivanja u djelu ostaju isti, istog ponašanja, shvatanja i djelanja (Isto). Prema rečenom, od početka pa do kraja romana Duž oštrog noža leti ptica razvijaju se jedino Vanja i Milena, koje neprestano sazrijevaju u svakom smislu, i sve su im jasnija postaju neka zbivanja i životne okolnosti oko njih. Ostali karakteri, i odrasli i djeca, ipak ostaju „ravni”, pošto su ovdje nerijetko predstavljeni više da se njihove karakterne crte, koje su ipak nešto slabije ocrtane, i tako samjere sa karakternim crtama Vanje i Milene, te da se očituje njihov odnos prema dvjema glavnim junakinjama, glavnim karakterima.

U cjelini gledano, a prema još jednom Solarovom kriterijumu, kriterijumu podjele prema pojedinim epohama književnosti (Solar 1976: 173), ovdje predstavljeno djelo jeste „moderni roman”. U takvom romanu, još jednom prema Milivoju Solaru, pripovjedač je subjektivan i stoga ne uvijek sasvim pouzdan u predočavanju događaja (Isto). Samim tim se stoga i pripovijeda najčešće u prvom licu, kao što je slučaj i u romanu Duž oštrog noža leti ptica. Pored ovoga, unekoliko pak prema shvatanjima iz Teorije književnosti Zdenka Lešića (Lešić 2008: 382) – u modernom tipu romana fokus je ponajviše na unutrašnjem svijetu određenog lika, na njegovim razmišljanjima, osjećajima i psihičkim procesima, a rečene odlike prisutne su, prije svega, kod Vanje i kod Milene, dok su kod ostalih likova vrlo malo razvijane. U modernom romanu, a tu odliku bismo mogli pronaći i u ovom djelu, vrijeme teče zavisno od doživljaja lika-pripovjedača (Isto: 383), prikazuju se oni događaji koji su najdubljega traga ostavili na pripovjedaču, te oni koje pripovjedač želi da predstavi, i u onom trajanju za koje smatra da je potrebno da se događaji prikažu. Zato smo ranije i istakli kako zbog uspješnosti tog pristupa ovdje i ne osjetimo mnogo velike razmake među zbivanjima, kao ni „preskakanja” čitavih mjeseci. Još neke karakteristike modernog romana, kao što su bavljenje egzistencijalnim pitanjima, potragom za smislom života i samopreispitivanje pojedinih likova, mogu se pronaći i u ovome romanu, pošto Vanja i Milena neprestano tragaju za samima sobom i za svojim mjestom u svijetu, pa i za onim što bi voljele biti i kako bi voljele živjeti, u nekim drukčijim okolnostima.

Uza sve, unutarnja previranja u junacima (junakinjama) ključna su za shvatanje ovoga djela Tanje Stupar Trifunović, tako da se, recimo, još jedanput prema Solarovoj tematskoj klasifikaciji (Solar 1976: 170), ovdje mogu pronaći i odlike psihološkog romana. U romanu se i umnogome prati sazrijevanje djece, i fizičko i psihičko, u teškim životnim okolnostima, te prema rečenoj tipologiji tu nalazimo i odlike bildungsromana.

Po načinu izgradnje sižea – o čemu se, osim u Solarovoj (v.: Isto: 171–172), govori i u Teoriji književnosti Zdenka Lešića (v.: Lešić 2008: 383) – ovdje bi se radilo o tipu romana sa paralelnim radnjama, jer se dva fabularna niza[2] predstavljaju uporedo, sa zasebnim glavnim ličnostima svakog od njih (v.: Isto). Ipak, ove ličnosti neprestano i prelaze iz jedne ravni u onu drugu, jer i Vanja i Milena i te kako u pubertetskom razdoblju utiču na život one druge. Zdenko Lešić je isticao i da se u dvjema ravnima prepliću i mnogi motivi (v.: Isto), što se u kontekstu ovdje predstavljenog romana očituje i već u samom istom podneblju u kom obje junakinje žive, i to gotovo jedna drugoj u susjedstvu. Takođe, Zdenko Lešić navodi i to da je taj paralelni fabularni sklop obično praćen ili suprotstavljenim karakterima junaka ili, pak, različitim položajima koje oni imaju u životu (v.: Isto) – uostalom, i Vanja i Milena neprestano su u djetinjim i u mladalačkim danima privučene onim što ona druga posjeduje, što joj je dato, prije svega Vanjinom (prividnom) prihvaćenošću u sredini, kao i, sa druge strane, svojevrsnom Mileninom (prividnom) nesputanošću tokom odrastanja i stasavanja.

U svom za sada posljednjem romanu Tanja Stupar Trifunović nadahnuto je pristupila književnoj obradi tema djetinjstva u ratu, kao i tragova na dušama jedinki koje su ratom nevoljko i bez lične krivice zahvaćene, a time i na jedna na drugu umnogome upućene. Kroz ovo djelo manje ili više „protkana” su značajna pitanja u vezi sa sazrijevanjem, zatim u vezi sa ratnim tegobama, kao i pitanja u vezi sa pripadnošću ma kome, ma gdje, ma čemu – do čega je glavnim junakinjama vrlo stalo. Izostaju geografske i nacionalne odrednice, kao i detaljisanje oko istorijskih događaja i njihove pozadine. Samim tim, opet prema tematskoj od Solarovih podjela (Solar 1976: 170), shvatanje ovog romana kao, npr., istorijskog ne bi pogodilo suštinu djela. Eventualne asocijacije u vezi sa imenima karaktera u romanu i tako određivanja njihove nacionalnosti ipak ne potiskuju tu neutralnost. Ispričana je jedna lirski obojena priča u kojoj vrtlog rata „u odrazu” negostoljubivog primorskog sela postaje „okvir” za otvaranje teme o duševnim stanjima i pokušajima samospoznaja i samoostvarenja dvije tek stasale djevojke, uprkos sputavanjima, kako iz spoljašnjeg svijeta, tako i iz njih samih, sputavanjima koja će doživotno djelovati na obje glavne junakinje.

Iako su ovdje, katkad skoro naturalistički, predstavljani i veoma mučni događaji, u djelu nije došlo do vulgarizovanja, kao ni do insistiranja na moralnom pridikovanju ili na pouci. Relativna kratkoća romana nije i znak da će čitanje proteći u (pukoj) zabavi i bez sjećanja na pročitano. S obzirom na obrađene teme, te na otvorenost djela, bez pravog završavanja (da se dotaknemo još jednog termina iz spomenute knjige Horasa Portera Abota (v.: Porter Abot 2009:100–113)), čitanje samim tim ne bi trebalo da prođe (ni) bez razmišljanja o putevima i o bespućima skoro neuhvatljive ljudske psihe, ili pak bez razmišljanja o tome kako se, u jednom od tokova ove proze, u doba patnje i stradanja kod nekoga još više produbljuju ljubav i empatija, prema svijetu, kao i prema sebi, a nekoga, međutim, mrak duše potpuno obuzima, te kod takvih prikrivano životinjsko najednom „ispliva”, pa počne svima zagorčavati život. I to jeste naslovna, kao i lajtmotivska, oštrica noža.

IZVOR

Stupar Trifunović 2024: Tanja Stupar Trifunović. Duž oštrog noža leti ptica. Beograd: Laguna.

LITERATURA

Lešić 2008: Zdenko Lešić. Teorija književnosti. Beograd: Službeni glasnik.

Porter Abot 2009: H. Porter Abot. Uvod u teoriju proze. Sa engleskog prevela Milena Vladić. Beograd: Službeni glasnik.

Prins 2011: Džerald Prins. Naratološki rečnik. Sa engleskog prevela Brana Miladinov. Beograd: Službeni glasnik.

Solar 1976: Milivoj Solar. Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

---

[1]Milenu, kao kopile ostavljeno kod babe, odbacuju svi osim Vanje, ali i ona sa njom u nešto bliži kontakt stupa tek u kasnijem periodu rata (Stupar Trifunović 2024: 73). Milan, pak, nije dijete, ni iz susjedstva ni iz škole, a njegova privrženost Mileni je skoro čisto koristoljublje (v.: Isto: 51–55, 67–70, 88–90).

[2]Ovdje se, dakako, radi o životnim pričama glavnih junakinja romana.

PODELITE OVAJ TEKST NA: