detalj slike: Krk.art@designe

Preuzeto iz originala:

Boris A. Đorem. „Poetski prvenac Milice Špadijer, kao na izložbi intimnog”, originalni naučni rad, u: Stvaranje, časopis Udruženja književnika Crne Gore, glavni i odgovorni urednici: Miljan Nikolić i dr Aleksandar Ćuković, Podgorica: Udruženje književnika Crne Gore, oktobar – novembar – decembar 2025, str. 105–125. ISSN 2536-5843.)

POETSKI PRVENAC MILICE ŠPADIJER, KAO NA IZLOŽBI INTIMNOG

Apstrakt: Milica Špadijer je 2019. godine objavila zbirku pjesama Šar-planina. Autorku je u velikoj mjeri zanimao sasvim neposredni odnos prema stvarnosti, posebno svakodnevici. Uz to se u ovom stvaralaštvu prepoznaje i izrazita kritička crta – ona može, ali i ne mora, da bude komplementarna tom odnosu, a u ovom slučaju je bila.

Ova poezija je svojevrsni muzej ili možda legat, gdje se, pak, pred sve one koji to žele na uvid postavljaju neki od najintimnijih dijelova iz biografije lirskog subjekta, kao i mnoga njegova razmišljanja, pa i sama osjećanja, a katkad i puko prenesene poruke.

U ovom radu, sagledavajući opšte karakteristike pjesama, pogotovo što u svom temelju zbirka ima rečeni odnos prema stvarnosti, veliki dio Šar-planine odredili smo kao reprezenta neoverističke poetike, čije smo važnije teorijske postavke i predstavili. To su: subjektivna pozicija i autobiografsko predstavljanje, ispovijedni ton, manir realističnosti, kritički stav prema izabranoj temi, narativnost, komunikativnost izraza, izražena retorika, insistiranje na iskustvima kao nadređenima transcedentalnom, doživljavanje najviše čulom vida, česta ironija, insistiranje na dosjetkama, prevashodno slobodan stih, instistiranje na prenošenju poruke, zauzimanje nekog ideološkog stava, traganje za ličnim identitetom svake vrste, posvećivanje stihovaaktuelnim zbivanjima u svijetu, odnosi prema supkulturi, služenjei „neumjetničkim” temama, zavisnost subjekta od tehnike i tehnologije.

Od još nekih mogućih poetičkih načela neoverizma, a popularnih posljednjih decenija, u ovim pjesmama nema priklanjanja ideologizaciji, u smislu autokolonijalne, neoliberalistički poželjne narativizacije ratnog nasljeđa devedesetih i jugonostalgije, kao ni isticanja u prvi plan postideološkog neutralnog subjekta, tj. onoga koji se odlikuje time što mu djelo, zbog nepozivanja na naciju, religiju, tradiciju ili istoriju, kazuje ono što bi mogao svako na svijetu, da se ništa ne izgubi u prevodu.

U pojedinim stihovima i pjesmama djeluje kao da je cijela zbirka mogla da se ispjeva u ključu mitsko-arhetipskog, te još više lirski „obojenijeg”, ali je ipak glavni „ton” djela neposredno neoveristički.

Tako se u nekim pjesmama i odstupa od dominantnih poetičkih odlika, pa se umjesto toga ističu i: najnježnija osjećanja prema dragim osobama, opisi prirode, izrazita refleksivnost bez šokiranja ili prenošenja poruka, privrženost zavičaju, naglašeno rodoljublje, pa i iskreno obraćanje Bogu, na nekoliko mjesta.

Ključne riječi:Milica Špadijer, Šar-planina, savremena srpska poezija, intimno,neoverizam.

Godine 2019, iz štampe je, kao izdanje Gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis”(v.: Trifunović 2019: 53), izašao pjesnički prvenac Milice Špadijer (rođ. 1989), pod naslovom Šar-planina (Špadijer 2019). Rukopis, sačinjen od trideset dvije pjesme neizdijeljene na cikluse, ovjenčan je na odavno prepoznatljivom konkursu za nagradu Mladi Dis, za pjesnike koji do trideset prve godine života, koliko ih je Dis imao kada su objavljene Utopljene duše, još nemaju prvu knjigu (Trifunović 2019: 53). Glavna nagrada je, dakako, štampanje rukopisa, te je tako izašla i ova knjiga.

Kada bismo, pak, ovu poeziju Milice Špadijer pokušali da svrstamo prema poetičkoj dominanti, izvjesno je kako bi se ona, bar u jednoj mjeri, mogla posmatrati kao neoveristička. U kontekstu ovdje predstavljenog djela, istaći ćemo nekoliko karakteristika prema kojima bi se znatniji dio zbirke Šar-planina mogao podvesti pod rečeni književni pravac. U tome će nam, u teorijskom smislu, pomoći radovi Saše Radojčića (2015: 1–5), Milomira Gavrilovića (2023: 131–150) i Milete Aćimovića Ivkova (2023: 81–106). Sva tri ova književna kritičara i istoričara književnosti za isti pojam koriste nešto drukčije nazive, ali terminologija ne mijenja suštinu njihovih argumenata u vezi sa određivanjem koje su to najvažnije odlike ovog pravca (kada se govori o poeziji). Radojčić se drži termina „verizam” (2015: 1), te tu jedino može, eventualno, doći do terminološke zbrke, s obzirom na to da je prvobitno shvaćeni verizam imao nekoliko bitnih razlika u odnosu na ovaj na koji Radojčić misli, što ćemo nešto niže pojasniti. Gavrilović se, pak, služi pojmom „ispovedni verizam” (2023: 136), dok se Aćimović Ivkov opredjeljuje za izraz „neoverizam” (2023: 83). Neoverizam je, dalje, kao i verizam, orijentisan na realističko, pa i naturalističko, prikazivanje neposredne savremenosti, svakodnevice, konkretnog životnog okruženja, a time i istorijskih i socijalnih prilika (Aćimović Ivkov 2023: 81–83) – što je sve u velikoj mjeri zasnovano na, veoma srodnim, verističkim tendecijama poteklim iz 19. vijeka (Isto: 81), te je potom obogaćeno kritičkim odnosom prema predmetu umjetničkog predstavljanja. U srpskoj kulturi je to posebno izraženo od sedamdesetih godina 20. vijeka pa naovamo (Isto: 81, 84). Odrednicom koju bira M. Aćimović Ivkov, a kojom ćemo se i mi služiti u ovom radu, ponajbolje se određuje osnovna razlika između ranijeg verizma (prije svega, 19. vijek) i potonjeg neoverizma (tokom 20. vijeka, kao i prve decenije 21. vijeka). Naime, prema riječima Mirjane Drndarski iz odrednice o verizmu, objavljene u Rečniku književnih termina (1986)^[1], a koju je prenio Mileta Aćimović Ivkov – u verizmu je „preovladavalo načelo 'impersonalnosti' i 'objektivne književnosti' lišene bilo kakvih 'lirskih i autobiografskih elemenata', jednako koliko se gubio 'posrednik između čitaoca i likova u književnom delu'” (Isto: 81). Međutim, ovo je suprotno od načela poetičkog „nasljednika” i srodnika, neoverizma, zasnovanog na subjektivnosti i autobiografskoj poziciji (Gavrilović 2023: 136). Ipak, neposredno prikazivanje stvarnosti ostaje odlika oba ova pravca.

Osim rečene socijalno-kritičke crte (v.: Radojčić 2015: 1; Aćimović Ivkov 2023: 104), kao jedne od bitnijih da bi se neko djelo danas moglo smatrati (i) neoverističkim (v.: Isto: 84, 103), te svojevrsnog „okretanja” prema angažovanosti (Gavrilović 2023: 136), neoverizam odlikuje i sljedeće. Ovakva poezija oslanja se na narativ, dominiraju ispovijesti i iskazi, manir realističnosti, snažan izraz, izražena retorika (Isto: 136), štočesto vodi i do pomisli da je sve to samo „poza” (Isto: 141). Neoveristi su, takođe, i uporni u katalogizovanju iskustava (Radojčić 2015: 3). Takve slike ponajprije razumijemo kao doživljene vizuelno, pa tek onda drugim čulima (v.: Isto: 2, 3, 4). Osjećanje nelagode u svakodnevici pokušava se prevladati traženjem izlaza u tjelesnosti (Isto: 3), dok se do nadiskustvenoga rijetko i dopire – to se ili svede na egzistencijalno ili uopšte ne obrađuje (Gavrilović 2023: 138). Neoverističkoj, „stvarnosnoj”, poeziji svojstveni su i ironija i dosjetka (Aćimović Ivkov 2023: 83–84) – moguće i zarad otklona od tegoba u svijetu. Uz to, dominira slobodan stih, nerijetko shvaćen i kao „prelomljena” proza (v. u: Radojčić 2015: 3, 4), sve sa izrazima koji mogu i ostati nedorečeni, što je najlakši način sticanja utiska da je djelo „otrgnuto” od stvarnosti (Gavrilović 2023: 136). Ti direktni iskazi često se završavaju s potrebom za porukom i poukom (Isto: 142), za zauzimanjem ideoloških pozicija (Isto: 137), te postavljanjem prema posebno naglašavanom pitanju identiteta, rodnog i svakog drugog, kao i prema aktuelnim zbivanjima u svijetu (Isto: 136). Tako se izraz, čak i kada jeste autentičan, uprošćava, ono umjetničko se smješta u drugi plan, a u prvom planu je želja za prijemčivošću (Isto: 138), te za tim da se zapažanje što prije iznese i da se o tome komunicira (Ristanović 2019: 49). Zbog toga u neoverizmu ima toliko tema smatranih „manje podesnima” za poetsko preoblikovanje. Česta su i citiranja muzike, filmova, te slogana, što su načini otpora prema „akademskom shvatanju” kulture (Gavrilović 2023: 139, 140). Uz to, kako smo svjedoci sve bržeg napretka tehnike i tehnologije, ali i svjedoci s tim povezanog udaljavanja ljudi jednih od drugih, te od stvarnog svijeta, tako i neoveristički poetski glas jeste rob modernog doba (Isto: 138), kako građanskoga društva (Isto: 137), izglobljenog (v. i: Radojčić 2015: 3), usamljenog, sve manje uvjerenog u smisao svog postojanja, tako i širokih mogućnosti saznavanja preko interneta, koji, uostalom, i omogućava toliku pristupačnost neoverizmu (v. u: Gavrilović 2023: 132, 133, 135, 137).

Još neka neoveristička rješenja, čak međusobno i kontradiktorna, pronalaze se i u srpskoj poeziji nastaloj u posljednjih nekoliko decenija. To su priklanjanje ideologizaciji propraćenoj jugonostalgičnim „raspoloženjem”, pa i nekritički usvojen narativ o zbivanjima tokom devedesetih godina 20. vijeka (Isto: 144), kao i, sa jedne druge strane, pokušaj da se u djelu nađe post/ideološki neutralan subjekt (Isto: 145). O ovim idejama biće više riječi nešto kasnije, uz neka njihova pojašnjenja.

Prvenac Milice Špadijer je inače, izašao pri samom kraju decenije u kojoj je vrlo prijemčiva neoveristička poezija zauzela najveći dio književne produkcije na srpskom govornom području. I u toj zbirci se, na relativno malom prostoru, može iščitati kako većina rečenih načela oblikuje djelo. Iako knjiga nije cijela u tom „tonu”, početne stranice ukazivale su da neoverizam ipak neće biti i dominantan. Prvo, odmah iza naslova Šar-planina, u svojevrsnom epigrafu zbirke, stoji da se ovaj masiv u ranijim epohama nazivao „catenamundi” (lanac svijeta) (Špadijer 2019: 5),^[2] prvenstveno zbog centralnog položaja na Balkanu, ali je pojam „lanac svijeta”, prema Jovanu Cvijiću, i simbolično helenska (starogrčka) oznaka za „liniju” koja odvaja „divlji” sjever i „civilizovani” jug (v. u: Katena mundi [b. g.]). Naslov zbirke može se shvatiti i kao označavanje slične linije, samo što ova nova sad za lirskog subjekta znači jednu ogromnu granicu između onoga što treba zadržati u sebi i onoga što na prekretnici treba otpustiti, za bolje sutra, dok je Šar-planina mjesto na kojem se odlučuje, na kojem se samjerava kuda krenuti dalje i kako tim putem koračati. Što se tiče i „konkretnijih” granica, granično je, recimo, i Skadarsko jezero („Ženu koja je kao jako mlada videla Skadarsko jezero” (10)), a nisu toliko daleko ni prostori iz pjesama: „Bar” (29), „Ispred naše stare kuće srušene u zemljotresu 1979” (28), „Lubardin legat” (31), te „Pre i posle” (45). Što se konteksta tiče, netom spomenute pjesme odnose se na sagledavanje i na evociranje nečega već prošlog. U mitske vizije može se uključiti uvodna pjesma „Zmija” (7), kao što je mogla i da se ugradi među povlašćene prostore, te predstavljati podlogu za drukčiju, univerzalniju poetiku od odabrane i prethodno opisane, ali ta mogućnost nije iskorišćena. Pjesma „Zmija”, jedina rimovana u ovoj zbirci, satkana je skoro kao trokatrenska brzalica – bajalica. U njoj se u prva dva stiha lirski subjekt prvo pita: „kuda idem / kuda žurim / kakav užas / mene juri” (7), pa potom spazi zmiju. Ali, ispostavi se, zapravo, da u osvrtanju primijeti da je to, ta zmija, on/a sam/a. Radi se tu o osvrtanju unazad, o pogledavanju u prošlost, o samopreispitivanju, o dubokom poniranju u sebe, o suočavanju sa samim sobom. Godine prolaze, mnogo šta prividno ostavljamo za sobom – ali, to nas i dalje prati kao sjenka, kao nešto htonsko. Već rekosmo, duboko poniranje i preispitivanje poetički se moglo i drukčije razriješiti, u skladu sa jednim od mogućih pogleda na prvu pjesmu, ali je autorka u dobroj mjeri odlučila da se uglavnom zaputi na neku drugu stranu – jer iako opet nije sasvim odustala od onog istinskog tananog (p)ogledanja u dušu, ipak se odlučila primarno za neoveristički poetički pristup. U cijeloj zbirci Šar-planina riječ je o odnosu prema prošlosti (Ristanović 2019: 48), o onome što se proživjelo, a što oblikuje i budućnost, u koju lirski subjekt pokušava da zakorači tako što će prvo „svesti račune” u vezi sa svime što tu prošlost čini, sa dragima i nedragima, sa bivšim ljubavima, sa svojim i tuđim životnim borbama i iskušenjima, sa svojim strahovima, a sve da sazre, mentalno ojača, te krene naprijed.

U pjesmama Milice Špadijer je mnogo toga intimnog izneseno pred čitaoce, prikazuju se procesi sazrijevanja i mnoge borbe. Od stranice do stranice ove zbirke, raste osjećaj prisustvovanja nekoj izložbi sa neuljepšavanim eksponatima, kao i osjećaj da je sve što bi ipak trebalo da se iščitava iznutra ovdje dosta slobodnije istureno naprijed, skoro ogoljeno. U tom pokušaju pronalaska svoga puta, lirski subjekt, tu u izrazitoj većini pjesama jedna mlada žena (s nekim izuzecima koji će kasnije biti spomenuti), zna i da krene pogrešnima, ali se, potom, ipak, snađe. Muzejske, pa i legatske postavke, kao i različita nalazišta, budući da su u svima njima jasno istaknuti uspomene i životni ožiljci, u metaforičnom viđenju se i ne spominju tako rijetko u zbirci – pronalaze se u sljedećim pjesmama, čak i tematski i idejno različitim: „Putovanje brodom” (23–24), „Dijamorfijan” (26), „Muzej različitih događaja” (30), „Lubardin legat” (31), „Klub penzionera” (39), te „Pre i posle” (45).

Nadalje, u Cece muvi (8), žena se sjeća svojih ručkova iz djetinjstva, ističući da se ni „danas” na tom polju nije mnogo promijenilo, a potom, što je ovdje još bitnije, poredi svoje strahove iz djetinjstva i one iz današnjice. U dječijoj perspektivi ističe se tu naivnost, uplašenost od još nerazumljivog života, koja je možda podstaknuta „dobronamjernim”, ne baš razložnim, pričama odraslih o tome kako će je ugristi ce-ce muva, te se više i neće probuditi. Prenuta iz djetinjstva, sada se ona umjesto toga boji egzistencijalnih problema (Ristanović 2019: 49), ce-ce muvu polako brišući iz sjećanja. Ipak, nije uvijek potpuno uspio izbor sredstava da se ogoljeno prenese jedno shvatanje životnih muka i prioriteta. Možda strah od ce-ce muve jeste djetinji, ali je i u odraslom dobu (jer ne kazuje dijete, nego zrela djevojka) opstalo naivno dovođenje u vezu želje da se prespava potraga za poslom koji je, recimo, slabo plaćen i, sa druge strane, od ce-ce muve prenesene zaraze, tzv. bolesti spavanja. Ta bolest, pak, ne samo da ne uzrokuje brzu smrt, da se nikad ne probudiš i ne znajući da umireš, kako kaže žena (8), nego mučki iscrpljuje organizam naizmjeničnom pospanošću i insomnijom, te ubija nervni sistem munjevito, ali ipak ne i istoga trenutka, kako stoji u pjesmi (8). Kao da je od pjesme ovdje jača želja da se na neobičan, pa i šokirajući, način kroz aluzije i metafore prenese poruka o tome kako je neko, navodno, sazrio, te razmišlja o ozbiljnim temama. Međutim: ono djetinje bili su iracionalni strahovi, od smrti i od uopšte neshvatanja života (Ristanović 2019: 49), a poimanje ni jednog ni drugog nije ono što se primarno vezuje za dječji uzrast – ovo što ova odrasla jedinka navodi kao strah zapravo su razmaženost i lijenost, česte u subjekta novog doba, a i subjekta neoverističke poezije, individualizovanog, inertnog, koji često živi samo za sebe, uz loše uzore. Ne vidimo ni kako se sazrijevanjem naziva to što se u istu ravan smještaju nelagode zbog niskih dnevnica za rad i zapažanja kako je važno da se špagete jedu sa maslinovim uljem i sa začinima (8), budući da se time samo potvrđuje nepromišljenost ove žene. I takvo patetisanje i „zauzimanje poze”, bez iskrenih osjećaja prema uzetoj temi, daju podlogu za pjevanje u duhu neoverizma, koji, kako smo rekli, voli i „nepoetske” teme i motive. A što se tiče samog modernog subjekta koji, razmažen, ne priznaje da pored prava ima i odgovornosti, a i lijen je, samoživ, sve mu je dostupno, praktično na jedan „klik” kompjuterskog miša – ne postoji bolji njegov portret od onog iz pjesme „Doktore” (40–41), u kojoj psihijatar na terapiji biva kritikovan (41) jer je makar naslutio da mu se pacijentica žali na mnoge, pa i na majku i na dečka (40), iako (ona) na tuđi račun živi kao parazit (majka joj i plaća terapije u pokušaju (40)).

Ipak, dosta bolje iskorišćena metafora u vezi sa bolešću jeste ona u pjesmi „Prolećna bolest” (33), mada se i u onim prvim stihovima ove pjesme iskazuje samoživost lirskog subjekta, i to sad u vezi s tim kako je ustajanje u devet časova izjutra, zapravo, nešto nasilno. Pad imuniteta ovdje je, sa druge strane, mahom izazvan stresom zbog iznevjerenih očekivanja i neuzvraćene ljudskosti, pa se pri kraju pjesme i kaže ovako: „Ja inače znam da mi je sve to samo zbog / Zapuštene grlene čakre / I jer sam ćutala kad nije trebalo da ćutim / Postoji reč koja donosi prolećnu bolest / Uspešno već vekovima / Glasi 'Izvini' i koristi se kada za njom nemapotrebe” (33).

Duboko zalaženje u intimno, a i njegovo iznošenje u javnost tako da se javno i privatno često prepliću i da se u toj ogoljenosti pred svijetom upotpunjuju (Ristanović 2019: 48), u grčevitoj potrazi za stvarnim „ja”, ogleda se i u prezentovanju ličnih strahova, pa čak i više egzistencijalnih tegoba, kao poetski vrlo eksploatisanih u modernom dobu. Posebno se to, recimo, odnosi na strah da eventualna nesrećna ljubav može izazvati traume koje će ostaviti dublje posljedice, na strah od smrti, na strah od mogućeg nesporazumijevanja sa svijetom, a još jače strah od bolesti, ali i, uz to, tjeskobu od toga što se nekim neminovnostima ne može pobjeći. Pjesma „Uzrok smrti” (17–21) je taksativno, od stvarnosti „otrgnuto”, sa veb-stranice s temama o zdravlju puko prepisivanje naziva bolesti i nezgoda koje mogu zadesiti čovjeka, i od kojih može i skončati (v.: „MKB-10” 2009). Ovaj dugački „zapis” teško bi se mogao smatrati pjesničkim, a u tome pravcu vjerovatno ga treba razumjeti jedino kao nebrušen pogled u psihičko stanje lirskog subjekta zamišljenog nad krhkosti života.

Čak i gdje se potencira da strah ne postoji, izražen je utisak da se on prikriva, te da stihovi, zapravo, kazuju suprotno (Ristanović 2019: 49) – kao što takvo nešto imamo u pjesmi „Ženu koja je kao jako mlada videla Skadarsko jezero” (10). Uostalom, pažnja i ljubav potrebni su i onoj osobi (jedinki) koja se i sasvim sama, i jako dobro, suočava sa nepreglednim prostranstvima (10), koja je vrlo rano saznala (Ristanović 2019: 49) šta je to dekubitus (inače, ogledan u ranama izazvanim od ležanja u nepokretnom stanju), osobi koja iz djetinjstva vuče trajne ožiljke (10).

Ali, neka tematizovanja smrtnosti i strahova (Ristanović 2019: 50) provijavaju i pjesmama u kojima se naslućuje da je mlada žena u prošlosti bila okružena i onima koji su se odvikavali od nekih poroka, te je i zabrinuta za njih i za svijet uopšte, ako već sama nije bila poročna. Zato se u pjesmama nalaze i nimalo uljepšani osvrti na alkohol, duvan, te čak mnogo teže stvari, poput rivotrila kao lijeka za spavanje i za depresiju (pjesma „Meče” (32)), ili još dubljeg spuštanja, u ponore heroina i kokaina („Meče” (32), „Dijamorfijan” (26) – kao i „Doktore” (40–41) – mada tu, istina, ima i izvjesnog „pozeraja”). Što se tiče pjesme „Meče”, upućujemo na to da „muški” i „ženski” dio pjesme, jasno razgraničeni, jedan sa drugim nemaju vidnije povezanosti, te liče na dijelove dvije zasebne pjesme. Između njih je i zagonetni stih o palmama koji prije može biti skica za treću pjesmu, nego što je „organski” dio ove.

Za potpuni ironični prikaz iščezle ljubavi, u pjesmi „Parmi les Fleurs je compte les Heurs” (13), ljubavi od koje je na kraju ostala samo gorčina, završnim distihom „Uvenula sam / jer sam maštanju cveća bila sklona” asocira se na Miljkovićev stih „Ako smo pali, bili smo padu skloni”. Ističemo tu, ipak, autentičnu emociju, efektno poentiranje nakon prethodnog jadikovanja, kao i otklon prema „grubom prepisu stvarnosti”. Taj „prepis”, karakterističan za neke druge pjesme, ono umjetničko zna gurnuti u drugi plan, iza poruke koja se prekomjerno naglašava. O propalim vezama piše se, sa druge strane, i u pjesmama: „Ovo i jeste i nije celina” (11–12), „1963” (25), „Slavija” (34), „Klub penzionera” (39), „Pre i posle” (45). Pjesma sa francuskim nazivom poetski je efektna što se tiče pisanja o bivšim ljubavima (Ristanović 2019: 50). Takve jesu i pjesme „1963” (npr., stihovi: „Sveže je dobra reč / Za pecivo i rane” (25)), „Klub penzionera” (39), „Pre i posle” (45) u cjelini, kao i „Slavija” (v. stihove: „a onda mi je / jedna Kazahstanka / rekla da će sutra otići mužu na grob / na Bežanijsko groblje / jer je sahranjen ovde u Beogradu, i bio je Srbin / dok je gledam uhvatim to / i u njenim i u svojim kosim očima / i moj je / ni muž, / ni Srbin, / ni mrtav / sahranjen u Beogradu” (34)). Ali, takva nije i pjesma „Ovo i jeste i nije celina” (11–12), gdje se ponovo poseže za nebrušenim senzacijama, poređenjima muškarca sa rupom, nemotivisanim detaljisanjem u prisjećanju na raniji seksualni odnos sa čovjekom koji je ovoj ženi nešto kasnije nanio duševnu bol. Posljednjoj pjesmi idejno krajnje suprotna jeste i pjesma „Životi” (37), a u njoj je, pak, plastično pojašnjeno kako i male stvari mogu život da učine boljim, ali do te spoznaje trebalo je doći. Izgleda kako se lirskom subjektu, kako se kreće prema kraju zbirke, postepeno počela razvijati samosvijest. Nadalje – kako se i navodi na kraju pjesme „Klub penzionera”, u stihovima „ali mi se više nećemo sresti / – / Mrtav muzej dobio je / novi eksponat” (39) – (svaka) prohujala ljubav, kao dio sjećanja, postaje dio izložbene postavke (v.: Ristanović 2019: 50, 51) u kojoj je intimni život mlade žene prikazan veoma eksplicitno (Isto: 48).

Kad se kazuje o nečijim tuđim ljubavima, i to i pored svih trauma još živima, jer dvoje bolnih tu liječe jedno drugo, jer su se duševno pronašli nakon ranijih muka, pozitivno sagledavamo pjesmu „Abdula Asad”, koju je možda suvišno komentarisati nakon čitanja stihova o gubitku djeteta, ali je uputno reći da je to mogao biti putokaz i za drukčija pjevanja o traumama u odnosu na neke druge pjesme i za to kako se traume zapravo liječe (iako i u ovoj pjesmi ima izvjesne jeze). Citiramo drugi dio pjesme: „Kada smo tek počeli da se zabavljamo / Čitao sam joj pred spavanje / Dok ne zaspi / I onda još malo ali tiše / Jer kad god bih naglo prestao, ona se budila. / Pre nego što je mene upoznala / Moja žena je izgubila bebu. / Od tada misli da joj je telo zlo / I mi nemamo dece. / Možda / Da sam je tada znao / I čitao joj pred spavanje” (22). Ova pjesme je, inače, ovdje jedina u kojoj ugao gledanja ne pripada mladoj, razmaženoj ženi, već su pogled na svijet i (pravo na) glas, pomalo iznenađujuće, ali ipak vrlo uspjelo, prepušteni jednom trezvenom, a istovremeno prilično osjećajnom, muškarcu, poteklom iz sasvim drugog kulturološkog kruga. Iako možda na prvi pogled ne izgleda tako, pjesma „Abdula Asad” povezuje u cjelinu one ostale pjesme sa orijentalnim motivima, a i zbirci u cjelini samo dodaje na umjetničkom izrazu. Pritom, pjesma je i jedan od najboljih primjera kako može da se pjeva bez „zauzimanja poze”, povišenih tonova i/ili onih pokušaja da se neko nasilu šokira i prene.

Citiranje ili parafraziranje vanknjiževnih sadržaja postoji u više pjesama iz zbirke. U pjesmi „Doktore” parafraziran je dio jedne Bajagine rok-pjesme („imam rokenrol u nogama”) (41), te se lirski subjekt pomalo pronalazi u „Marleni” s albuma Pozitivna geografija. U naslovu „Parmi les Fleurs je compte les Heurs” (13), pak, citiran je francuski idiom koji mimo ironije upotrijebljene u ovoj pjesmi označava provođenje vremena u ugodnom prirodnom okruženju,^[3] a u Evropi se tokom posljednjih nekoliko godina koristi i kao reklamni slogan za skupocjene šalove od svile (v.: [Anonim.] [b. g.]) – tako je možda ironija, kao odbrambeni mehanizam, pojačana time što izraz potiče iz svakodnevice, razgovora, kao i iz reklama. Nadalje, na Hičkokov film Prozor u dvorište upućuje se u istoimenoj pjesmi (42) donekle slične atmosfere. U isticanom „Uzroku smrti” (17–21) doslovno je, kako već naznačismo, prenesen dio liste spoljašnjih uzroka bolesti i smrti, iz Međunarodne klasifikacije bolesti (v.: „MKB-10” 2009). Naslovom „Plava Ciganka” (9) referiše se i na jedan folk-hit, ali se kod Špadijerove, sve suprotno od one u toj pjesmi, naslovna ličnost sama obraća (ovdje Bogu), i to uz želju da joj život bude sređeniji, kao i da niko zbog nje noćima ne spava – ili da ne spava u kolima (9).

Od onih neoverističkih načela uobičajenih i za savremen(ij)u srpsku poeziju, mada svako od njih i ne može da se primijeni istovremeno sa nekima od drugih, autorka se ne priklanja ideologizaciji, u smislu autokolonijalne, neoliberalistički poželjne narativizacije ratnog nasljeđa devedesetih i jugonostalgičnih „nota” (Gavrilović 2023: 144), jer njen lirski subjekt, mada još izgrađuje svoju ličnost, iskazuje naklonost prema Srbima, kao što iz istih razloga on ne može biti ni postideološki neutralni subjekt, tj. onaj koji se odlikuje time što mu djelo, zbog nepozivanja na naciju, religiju, tradiciju ili istoriju, kazuje ono što bi mogao i Srbin, i Englez, i Japanac, a ništa se ne bi izgubilo u prevodu (Isto: 145). To, međutim, ne dopuštaju sljedeće pjesme: „Bliži si mi od Zagreba” (16), „Ispred naše stare kuće srušene u zemljotresu 1979” (28), „Slavija” (34), te „12.44” (36). Opredjeljenje za (pro)srpsko stanovište, te tako i otklon od neoliberalistički (tj., pogrešno) shvaćenog kosmopolitizma, može da se unekoliko ocrta u pjesmama navedenim u prethodnoj rečenici, ali i, još, u pjesmama „Bar” (29), „Pre i posle” (45), „Putovanje brodom” (23–24), „Lubardin legat” (31).

Posebno je u tom smislu zanimljiva pjesma „12.44” (36), sva satkana od brojeva, manje-više eksperimentalna, pomalo na tragu vizuelne poezije, ako se takvom može smatrati, a pomalo na ivici sa nepoetskim. Kolektivna i lična shvatanja ovih brojeva, koji zaista pričaju određenu priču, prepliću se i pretapaju jedno u drugo, ali se ti „prelazi” ipak osjete (Ristanović 2019: 48). Potreba da se istakne lično prisustvo, time što početak, samu sredinu i sam kraj čini ono što je primarno lično, a to su 20/44 kao naziv poznate kafane, potom 212 kao naziv subjektu vjerovatno omiljenog pozorišta, te na kraju nekoliko datuma koji nisu dio kolektivnog pamćenja, ublažena je time što se u ostalim „stihovima” nižu usudni brojevi postojanja srpskog roda, a usput i hrišćanstva – godine ratova devedesetih, godina Kosovskog boja, datum na koji pada Vidovdan, godina pada Carigrada, godina kraja Velikog rata. Upisani su i brojevi 88361 i 77474, kojima se podsjeća na površinu Srbije sa Kosovom i Metohijom i na površinu Srbije bez ove svete teritorije. Tu je još i zlokobni broj 383, kao opomena da taj pozivni broj, u nedoba, šriželjkuju oni koji se zalažu za takozvano „nezavisno Kosovo”. Sam naslov pjesme upućuje na rezoluciju o Kosovu i Metohiji. I ovdje se i te kako zauzima stav – ni ostatak zbirke nije pošteđen niza opredjeljenja i identitetskih pitanja, ali se na ovom mjestu to posebno ističe.

Pitanja koja bi mogla biti okrenuta ka transcedentalnom, ionako istaknuta samo u pjesmama „Bar” (29), „Pre i posle” (45) i „Plava Ciganka” (9), ipak završavaju u domenu egzistencijalnoga, ili tek na dosjetkama (v. opet u: Aćimović Ivkov 2023: 83), za koje kao da se žena iz pjesama posebno trudi (Ristanović 2019: 49). Tako se u zbirci ti stihovi umjesto u one koji otvaraju univerzalnije teme nerijetko spuštaju na nivo lako prijemčivih sadržaja, čak i ubijajući ono (početno) umjetničko.

Što se tiče dosjetki, toliko dragih zastupnicima neoverizma, neke su kao poente sasvim svrshishodne, a i efektne – naveli smo već pjesme „1963” (25), „Slavija” (34), „Abdula Asad” (22), „Prolećna bolest” (33). Ali, sa druge strane, u zbirci postoji i jedna ne baš uspjela dosjetka, u pjesmi „Pre i posle”, a koja se ovog puta nalazi u sredini, a ne u „zaključku” – i tako nije uspjela čak ni u kontekstu „ogoljenog” prikaza jedne ljubavne veze. Tu stoji ovako: „Iznad manastira ima neki zidić, tu smo seli / I odatle posmatrali – / kako se mala monaška ruka pomera u sobi / Bilo nam je smešno mislili smo čak da masturbira / A on je jeo iz neke šerpice” (45). Ovo iz sredine pjesme „Pre i posle” obična je banalizacija, i shvatanja monaškog života, i jedne ljubavne priče. Time se možda računalo na izazivanje bilo kakvog specifičnijeg efekta među recipijentima, da bi im lirski subjekt ostao što trajnije u sjećanju. Međutim, ovaj jeftini neoveristički „trik” mogao bi da postigne suprotno.

Negdje pri kraju, a u vezi i sa prethodna tri pasusa – još jednom podcrtavamo tu potragu za identitetom, što bi se reklo, za sopstvom (Gavrilović 2023: 138), ali i potrebu da se opredjeljujemo, da se tražimo, otkrivamo ko smo i šta smo, koji je naš smisao postojanja, kao i, u krajnjoj liniji, potrebu da se svrstavamo, da zauzimamo stavove o pitanjima pripadnosti određenoj kulturi, naciji, čak i političkoj „opciji”. Identitetski važno jeste i razumjeti kakav je naš odnos i prema podneblju iz kog smo potekli. Ovoga svega ima i u zbirci Šar-planina. Prvo, u pjesmama „Abdula Asad” (22), „Putovanje brodom” (23–24), „1963” (25), „Dijamorfijan” (26) i „Egipat” (27) nadahnuto se, istina, opjevaju putovanja po raznim popularnim lokacijama koje su pune popisanih istorijskih mjesta, drevnih gradova – jermenskih, izraelskih, egipatskih, ukrajinskih i grčkih – što otkrivaju tajne postanka i razvoja civilizacije, ali i pune arheoloških nalazišta, te lokacijama koje „vrve” od šarolikosti kultura, kao i tu popisanih običaja, što dobrih što onih manje dobrih. Ali, one bi se mogle pročitati u ključu spoznavanja svoje vrijednosti kroz duhovnu nadopunu, pri čemu se, ako budemo dovoljno samosvjesni, ona ostvaruje i na širem, svjetskom kulturnom polju, i u svom zavičaju. Zarad svjetskih prilika ne bi se trebalo uklanjati od prostora iz kojih smo potekli, već utisci s izvora civilizacije treba da budu upotpunjeni onima iz, u četvrtom pasusu opisanim, prostora iz kojih ono najbolje iz prošlosti, a posebno iz djetinjstva, potiče. To se ističe i u trećoj od četiri strofe pjesme „Putovanje brodom”, gdje su zavičajna toponimija i duhovni korijeni, makar i u pomalo sentimentalnom izrazu (ne i toliko da pređe granicu (ukusa), kako ponekad biva u neoverista (v. i: Gavrilović 2023: 136 – fusnota 1)), došli do posebnog izražaja: „Posle svih tih godina koje moraju da prođu / moja duša će se vratiti na Skadarsko jezero, / na naše lepo porodično groblje, / sahraniće me sa mojim dedom,/ pod velikim drvetom, / u grobu sa pogledom na brda. / U Crmnici, gde sam prvi put videla škorpiju, / dok sam se igrala ciglama kod kuće Rade i Iva. / Blizu obale gde sam jednom provela noć” (23). Kroz sjećanje kolaju i drugi zavičajni i tome bliski lokaliteti, oni oko stare kuće srušene u zemljotresu 1979 (iz te pjesme), ili oni u vezi sa Barom (pjesma „Bar”) (29) i okolnom Crmnicom („Putovanje brodom”) (23), a sve i sa manastirom i njegovom okolinom (pjesma „Pre i posle”) (45). A i Skadarsko jezero se spominje, ili je „podloga”, u nekoliko ovdje navedenih pjesama (v.: 10, 23, kao i, recimo, 37).

Lirski subjekt s vremena na vrijeme je, već rekosmo, sve svjesniji sebe, sve upućeniji u to kojim putem treba da krene, mada ga i dalje sputava potreba za skoro teatralnim dosjetkama, pa i za nekim nejasnim rečeničnim sklopovima.

Još dva tematsko-motivski i idejno zanimljiva i primjerima posvjedočena aspekta imaju dodira sa neoverističkom poetikom, premda su oni ovdje i naslućeni između redova – a to su tematizovanja ženskog roda (Gavrilović 2019: 142), te potom informatičkog razdoblja u kom živimo i koje nam nerijetko „kroji” živote.

Prvo od to dvoje odnosi se na svojevrsno poigravanje sa predstavama roda. Tako se u pjesmi „Meče” (32) na samom kraju ističe, sa srećnim izbjegavanjem dosjetke (Ristanović 2019: 50): „volim kod sebe / što sam žena / imam / lepu kožu i lice / ali najviše volim / što bih / kad bih htela / mogla da podojim medveda” (32). Netom citirano može se shvatiti i kao govorenje o snazi i hrabrosti jedne žene da se nosi sa svim nedaćama koje su je snašle (v.: Bukumirović 2023: 246), te da se bori za sebe i za najmilije, ali i kao, u kontekstu takve borbe, spremnost da se jednako brine i za svoje potomstvo – premda joj jei „nejasno odakle potiče njena snaga” (Isto: 246).

Sa druge strane, „Muzej različitih događaja” (30), potom opisana i razjašnjena pjesma „Uzrok smrti” (17–21), te pjesma „Moj grob” (44), na nekoliko mjesta načinju i pitanje vezanosti čovjeka za uređaje, tehniku, te za napredak u informatičkoj industriji. U posljednje spomenutoj pjesmi, od stvari za koje je prosječan čovjek, a ovdje pak žena, pretjerano zabrinut, zbog kojih se skoro sumanuto stresira, jesu i sasvim prozaične stvari, poput elektronskih prijava ispita ili pregledanja zahtjeva za prijateljstvo na društvenoj mreži Fejsbuk (44). U krajnje depoetizovanoj pjesmi „Muzej različitih događaja”, u sveopštoj otuđenosti, a nikad većoj bliskosti voajerizmu u jednom virtuelnom smislu, samozadovoljni (lirski) subjekt, uza sve srećan zbog toga što je na neki način marginalizovan, između redova potencira da je i dovoljno biti makar prepoznat kao „najlepša polomljena noga / instagrama” (30), a koji stih ranije spominje svoje „korisničko ime” na Instagramu, „sijenka” (30). S obzirom na ovako neispravno napisanu riječ, sa umetnutim „i”, moguće je da se tu radi o nekoj internoj šali sa društvenih mreža.

Nadalje, riječima „ali to je u drugim pesmama” – datima u jednome polustihu – ova knjiga, mada svojevrsni muzej (mješavina onoga iz „Kluba penzionera” (39) i onoga iz „Muzeja različitih događaja” (30)) (v.: Bukumirović 2023: 246), u „završnoj riječi” na samom kraju pjesme „Pre i posle” (45) nagovještava i to da izvan knjige nastaju i „ostaju” neki u svakom smislu novi stihovi (Ristanović 2019: 51).

U cjelini sagledano, u prvoj pjesničkoj zbirci Milice Špadijer dosta se insistiralo na zamisli da se stvarnost vjerno predstavi u stihovima, a ne da to još više bude povod za dublje i univerzalnije njeno književno preoblikovanje. Ipak, i pored navedenog, hrabro je ovo stihovano izlaganje, pred svima onima koje to zanima, (mladalačkih) potraga za sopstvenim mjestom pod suncem, kao i potraga za onim što stvarno odlikuje jedno „ja” iz svijeta „iščašeno”, a i usplahireno. Mjestimično, lirski subjekt bude sve samosvjesniji, mada i tu ima još prostora za otklon od nepjesničke angažovanosti sa nekih stranica. A ondje gdje lirsko uspije da nadmaši puko zapažanje odnosa prema realnosti, osjeti se i da bi cijelo djelo na taj (drugi) način bilo još poetskije, tačnije – još više lirski „obojenije”.

IZVOR

Špadijer 2019: Milica Špadijer. Šar-planina. Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis”. 5–45.

LITERATURA

[Anonim.] [b. g.]: [Anonim.]. „Boxed Hermes Parmi les Fleurs je compte les Heures silk Scarf”. In: Masham, North Yorkshire, United Kingdom: Nearly New Cashmere, Co. (portal). https://www.nearlynewcashmere.co.uk/products/boxed-hermes-silk-scarf-4. Pristupljeno 8. 9. 2025.

Aćimović Ivkov 2023: Mileta Aćimović Ivkov. „Stvarnost u rečima: o (neo)verizmu srpskog pesništva. Odlike, ograničenja, dostignuća i autori”. U: Polja, mesečnik za umetnost i kulturu. Godina 68, broj 543, septembar – oktobar 2023. Urednik: Alen Bešić. https://polja.rs/wp-content/uploads/2023/11/Polja-543-cirilica-81-106.pdf. Pristupljeno 2. 9. 2025. 81–106.

Bukumirović 2023: Lazar Bukumirović. „Dobra i loša vatra (Milica Špadijer, „Novo groblje”, Kontrast izdavaštvo, Beograd 2022)”. U: Letopis Matice srpske, knj. 511, sv.br. 1–2, januar – februar 2023 (urednik: Đorđo Sladoje). Novi Sad: Matica srpska. https://www.maticasrpska.org.rs/letopis/letopis_511_1/26%20Bukumirovic.pdf. Pristupljeno 7. 9. 2025. 246–249.

Gavrilović 2023: Milomir Gavrilović. „Mlada srpska poezija i ispovedni verizam – poetičke i ideološke uslovljenosti i perspektive”. U: (Zbornik radova) Srpska poezija u doba tranzicije. Urednicezbornika: Jana Aleksić i Milica Ćuković. Beograd: Institut za književnost i umetnost. 131–150.

Katena mundi [b. g.]: Catena mundi(portal). „O nama”. https://catenamundi.rs/o-nama/. Pristupljeno 2. 9. 2025.

„MKB-10” 2009: „MKB-10. Poglavlje XX: Vanjski uzroci bolesti i smrtnosti (Međunarodna klasifikacija bolesti – 10. revizija)”. U: Wikipedia (SH). https://sh.wikipedia.org/wiki/MKB-10_Poglavlje_XX:_Vanjski_uzroci_bolesti_i_smrtnosti#:~. Pristupljeno 2. 9. 2025.

Radojčić 2015: Saša Radojčić. „Verizam i vizuelna imaginacija”. https://www.academia.edu/33050335/Verizam_i_vizuelna_imaginacija. Pristupljeno 2. 9. 2025. Rukopisna verzija. 1–5. (Originalno objavljeno u: M. Stanišić (ur.), Poezija Milana Đorđevića, Beograd: Zadužbina Desanke Maksimović, 2015, 79–86.)

Ristanović 2019: Uroš Ristanović. „Legat mladosti Milice Špadijer”. U: Milica Špadijer. Šar-planina. Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis”. 47–51.

Trifunović 2019: Bogdan Trifunović. „Reč urednika”. U: Milica Špadijer. Šar-planina. Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis”. 53–54.

---

[1]Riječi Mirjane Drndarski iz rečene odrednice su u citatuMilete Aćimovića Ivkova navedene pod ovim unutrašnjim navodnicima.

[2]U nastavku rada, kada citiramo ili parafraziramo stihove iz Šar-planine Milice Špadijer, u zagradi ćemo navoditi samo broj one stranice na kojoj se ti stihovi nalaze.

[3]Na ovu činjenicu nam je, u jednoj elektronskoj prepisci, ukazao Boris Lazić, sorbonski doktor slavistike, pjesnik, prevodilac („posrednik” između srpskog, engleskog i francuskog), književni kritičar, istoričar književnosti, komparativista, nastanjen u Nici. Ovom prilikom mu i zahvaljujemo.

PODELITE OVAJ TEKST NA: