|
|
|
 | Sonja Mračević Bratić | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
ONIRIJA Tražila sam te u ovom slomljenom gradu Kidala sam periferije i predgrađaMakazama naših sjećanjaLakonoga i bijesna u istom Mahu Nema te...Tražila sam te na pijanim trgovimaSunce se poigravalo sa mojom sjenkomUžareni katran crtao je tragove Svih mojih uzaludnih izginuća Nema te ...Tražila sam te u pijanim odajamaGdje su sve karte odavno podjeljeneDim mi je jeo jagodične kosti Dok sam ispijala slani nektarnašeg potonuća Nema te... Tražila sam te u riječi voljeti Panika ljubavi eksplodirala je u mračni krešendoNađoh otiske tvojih vrelih jagodicaIspod moje napukle ključne kostiDahom pepeo u žar pretvorih U oniriji ljubavi zavještah postojanje tvoje. DARJA Darja, Koliko puta te pustinjski vjetar raznosioZrnca si u šarenice moje posijalaKlija u mojim očnim dupljama korov tvojih opsjenaVid mi se muti u fantazmagoričnoj vudu igriDarjinoj marionetskoj predstavi Vučeš konce koje satka od vlasi spostvenihSvaka nit steže se oko moga vrataOkrećući me kao pomahnitali plamenKosti moje pretvaš u masu Od koje vajaš svoje pobjedePretvarajući me u suvo umiruće lišće Iz crnoga humusa porađaš sebi Drvo ljute ArokarieKao bedem od svih mojih pokušaja Da budem tvoja dvorska luda Oblikujući me u požutjeli pergament Po kome pišeš svoje uloge U kojima sam vječiti statista Darja!Da li je to kazna Jer nisam želio da ubijem lažGrickao sam je polako kao žuti limunGorčina tog soka izjedala je moje glasne žiceDok se istina nije rodila u muklome kriku U napukloj šoljici U kojoj i sada plivaju listići gorkoga čaja Napuštenog... Iz tog umirućeg taloga Udišem tragove tvoga postojanjaDa bih kao riba Olujom izbačena na morske hridiUdahnuo tvoj miris dok me manija uraganaNe usisa u svoje maglene dubine. UMJETNOST STVARANjA Iz ruku mi rastu razlistale graneProdužavajući moje postojanjeU vrtoglavoj igri da dosegnem nebo Iz očiju iskre vatre aprilske Da sagore sve tuge i boli minulih dana Da li se nekada zapitaš Da li je voda zaista vodaIli si ti samo stvorio svoju predstavu o njojPa iz njenih kapi crpiš Prozirnu nesalomivost oblaka Da li je drvo Tvoja okamenjena predstava o svim biljkama Koje dišu zelenilo nebeskih prostranstavaIli će se u jednome trenu zakopanom u vječnosti Sve lišće pretvoriti u Araukariju Pa ti malen i nemoćan u svojoj želji pokoravanja Shvati ćeš da si samo prolazna silueta U stalnom obnavljanju prirodne magije Dal' misliš da možeš ukrotiti vjetarDa je on tu da bi ti šaputao Sve one bajkeKoje su se taložile ispod tvojih trepavica Ne, dragi moj, vjetar je tu stoljećima prije tebe Pokori se umjetnosti prastarih rađanjaNije to stvarnost koju si iscrtao Sam u svome imaginarnom ogledalu Konačno se nauči Da uloga koja ti je dodjeljena Samo je jedna nitU spektru beskonačnog kosmosa.
ZNAKOVI Postoje mjesta gdje ljubav prelazi u mukKao kad se plava svjetlost petroleja razlije u garKao kada tišina postaje onaj nesnosan zvukKada zjenica dobije bitku u odrazu šareniceI ostaneš blijeda sjenka korozirane mjesečine Nisam ja na tu stazu kročila svjesnoZaplela sam se u vrzinu i dračIzgubila sam se u lavirintu raspuhlih stepenicaShvativši da i kamen srce imaI da su ga kroz vjekove suze nagrizaleDok ga nisu probličile u pješčani sat Nisam ja crtala znakove u bezdanim pećinama Samo sam svoje jagodice utisnula u taj iskona krojPa sam čula pjesmu iz koje nasta neboA niz krovove oblaka skotrljaše se slovaKoja ispisaše čudno polje ljubavi. Jutro je stiglo obučeno u plavičastu haljinuNosilo je u ispruženoj šaci narandžastu pomorandžuDok se niz njegove ruke prozračne od rose Slijevao sok novoga rađanja Hitro sam se osvrnula da upijem tvoju sjenkuI da se tako skupa stopimo u vječnosti.
OLOVNI VOZ Teški olovni voz U očima njenim se krećeNebo varniči iskrama zahuktale lokomotivePogled u kojem je zaledila Sve slike minulih danaDok mu je tiho pila sunčane pjege sa vrata Nedozvolivši da joj niz obraz Sok jagode tek propupale kreneSamo je upijala njega I to čelično jutro bez zrakaDo je gravirala u zjenicu oka Nemuštu sliku odraza svoga U biću kom povratka nema Znala je i znao je Da kiša u zoru na barut miriše I da između njih polja U crveno su obojena Da njegov korak težak Pretače se u čelični oblakDa bi jednoga dalekog dana Njoj darivao žitoDa bi svoju samoću Obukla u ružu sa koje trnje će da uveneI njegov lik u sebe pohranilaDa ga nikada bezdana rupa u sebe ne odvede.
|
