|
|
|
 | Sonja Mračević Bratić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
BORDO KOTVA Ti si najtamnija noć Obujmila sam te svojim lutajućim rukama Zift pogled kao zjapeća crna rupa Usisala me u središtePaklenog polja magnetnoga Knjiga si tek napola pročitanaU kojoj narator ima samo inicijale Nikad nisi pustio tu kap crvenog sokaDa pronađe put kroz lavirinte moga krvotoka Ti si ona praiskonska zla kobUpletena granom bršljana u moja bosa stopalaSaplićem i na cvijetnim livadama Pretvarajući polja ocvalih maslačkaU korov koji bode, Sve ne bih li ti ostavila bordo tragove Da me pronađeš ako se nekada umoriš od lutanja. Ti si ja, moj odraz u napuklom ogledalu Ti si onaj ludak koga sam u magli sakrila A u džepovima nosim ključeve prastarog svetionika Kada jednoga dana umoran Odustaneš od svih svojih brodolomaPreobličiću se u vrišteću kotvu Da ti srce usisam u modrilo svojih arterija Najgušća si tmina u kojoj želim da se izgubim. IZGRIŽENA LUNA Napisaću ti pjesmu Tiho si prošaputala ispustivši vreo dahI pretvorivši ga u sivu paruLomeći ga oštrim sjekutićima Gledajući moj odraz u napuklom ogledaluDok ti se suza ledila na jagodičnoj kosti U sobi s pogledom na Lunu izgriženu malu tačkicu Da bi sakrila tugu Porođenu u zrnu zjeniceMrak koji si nacrtala Jednim potezom kičice Uronjene u zgasnuti ugalj Ugasila si crvenu pomorandžuukotvljenu u moj grudni košIspustivši crveno mastilo Da ti kaplje pred noge Polomila si nehotice Već napuklu žutu šoljicu Sa koje se smešilo šašavo sunce Tanjir ostade nijemim svjedokomDa smo popili sve jutarnje roseI našu ljubav isjekli u nemušta slovaKoja lete po ovim ukletim odajama Ostade tvoja sjenka i pjesma nikada dovršena Vukući se kao lutkarsko pozorište Gdje sam ulogu izgubioUsput izgubivši samoga sebe
CRVENI TRAGOVI Kako spavaš noćas ludakinjo! Dal' žmuriš dok se kosmos raspada pred mojim očima Zidovi mi lome kosti na fragmente tvoga likaOčne jabučice pretvaraju se u nepresušne bunare Kako spavaš ludakinjo! Ti koja si mi ušla u krvotok Pustivši u njega sok pustinjske ružeOtrov klizi ispod moje kože crtajući slova tvoga imena Svako slovo je ubod tvojih jagodica u rubove moga bivstvovanja Crveni su mi putevi pod nebom rumenim od mojih pijanih buđenja Od traganja za ženom čiji smijeh odzvanja U noći obojenom sasušenom temperom Da bi sakrila svoja bosa stopala I pišem ti i kunem te i molim te...I nikada tvoje oči neće progutati ovu bol koju kroz slova dišem Pretvoriću se u bijeli pepeoDa ti se upletem u kosu od sna neraščešljanu Da se upijem u tjeme, U razdjeljak na vrhu čela U trepavice,Da me nosiš kao nijemoga putnika Nanovo ću se roditi kao tvoja sjenkaDa ti se stopim sa koracimaizgubljenim po nepreglednim bespućima Šaputatću ti uspavanku O meni ostavljenom Da bi u samoći kopala po svojim ranama Nisi ti ludakinjo mene osudila na lično izgnanstvo Ja sam tvoje izgnanstvo, Tvoj sam bol Zakopala si je kao živu sodu u srcePa te jede polako Lažeš sebe dok se gledaš nova u ogledalu Lažeš dok si crtaš Monalizin osmjehZnam da se i tvoje nebo raspolutilo I da ga nikada više sastaviti nećeš! ČEKANjE Hodam kao glineni golub Po rubovima sjećanjaTražim te među stranicama ostavljene knjige Kao da će papir da vaskrsne tvoje dodire Prstima pobožno dodirujem ono mjesto Gdje su tvoji prsti Prevrtali izbljedele listove našega postojanja Ostala je ta knjiga, ostao je tvoj Miljković... Čitam ga, a samo vidim tvoj lik i suze kada si panično ponavljala, čujem ti glas" On se nije ubio, on je bio pjesnik..." Da, pjesnici žive, oni gutaju nebo Piju nektar izliven iz uzavrelih oblakaHodaju goli i bosi prkoseći panici i strahuMarginalizovani skaču u grotlo vulkana Smijala si se dubeći na glavi Dok ti se kosa pretvarala u paukovu mrežuU tu mrežu se upletoh i ostadoh da skapavamNe shvatajući da si se poigrala silom gravitacije I odletjela u neka samo tebi znana prostranstva A ja, ja sam ostao na onom istome mjestu Da te tražim u uzaludnom čekanju Brojeći prazna mjestaU posljednjem vagonu tvoga zaborava!
SAN Poslati želju starome hrastuU kljunu ptice zlatorepe Onako naiskap popitiBjelinu nebeskog svoda Ležati priljubljen srcemNa snenom oblaku dalekom Produžiti ruke za pedalj Da spoznaš kako se sanja Pomiriti san sa javomUroniti u snovide ušća Sve je to tako teškoKad si od krvi i mesa A ipak tako lakoAko se mašti predaš.
|
