|
|
|
 | Saša Vurdelja | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Otišao sam zauvek
Otišao sam zauvek. Tako bar kažu oni koji su ostali da broje godine, grobove i prazne kuće. A ja znam da čovek nikada ne ode potpuno iz zemlje u kojoj je ostavio detinjstvo, prve korake svoje dece i kosti svojih predaka. I danas, posle toliko godina, u meni živi svaki kamen Krajine. Žive putevi kojima smo išli na njive, zvona sa crkava koja su budila sela, miris pokošene trave i glasovi ljudi koji su verovali da će zauvek ostati tamo gde su rođeni. A onda je došla kolona. Duga, beskrajna, tužna kolona traktora, kamiona, automobila i umornih ljudi. Kolona u kojoj nije bilo pobednika. Samo poraženi narod koji je nosio ono malo života što je mogao da spakuje za nekoliko sati. U toj koloni nisu odlazili samo ljudi. Odlazila su sela, groblja, slave, uspomene, vekovi postojanja. Odlazili smo i mi, ne verujući da odlazimo zauvek. Govorili su nam da će sve brzo proći. Da ćemo se vratiti. Da država brine o nama. Da nismo sami. A bili smo sami. Najviše boli upravo to saznanje. Ne poraz. Ne izbeglištvo. Ne godine provedene kao stranci na sopstvenom jeziku. Boli osećaj da smo ostavljeni. Da su oni koji su morali da budu uz svoj narod okrenuli glavu baš onda kada je bilo najteže. Dok su se obični ljudi borili da spasu decu, starce i uspomene, mnogi moćnici su spasavali sebe. Dok smo mi gubili domove, oni su čuvali svoje položaje. Dok smo mi nestajali sa vekovnih ognjišta, oni su pisali saopštenja. A narod je krenuo putem bez povratka. Danas, kada se pomene Krajina, često se govori o brojevima. O hiljadama prognanih, o kolonama dugim kilometrima. Ali niko ne može izračunati koliko je uspomena ostalo zaključano u napuštenim kućama. Koliko je majki umrlo čekajući da još jednom vide svoj prag. Koliko je očeva ponelo ključ kuće koju više nikada nisu otvorili. Nestali smo polako. Ne kao narod, nego kao svet koji je vekovima postojao. Nestala su sela puna dečje graje. Nestale su komšije koje su se poznavale generacijama. Nestao je jedan način života. Ostala je samo tišina. I sećanje. Zato danas ne pišem ovu kolumnu da bih mrzeo. Mržnja ne vraća kuće, niti podiže porušena groblja. Pišem je da ne zaboravimo. Da ne dozvolimo da se kolona pretvori u fusnotu istorije i da ljudi koji su njome prošli postanu samo statistika. Jer iza svakog traktora bila je jedna porodica. Iza svake porodice jedan život. Iza svakog života jedna Krajina. Ja sam otišao zauvek. Ali deo mene i dalje stoji na onom prašnjavom putu, među ljudima koji su verovali da će se vratiti za nekoliko dana. Gleda kako kolona nestaje iza horizonta i pita se isto ono pitanje koje odzvanja već decenijama: Kako je moguće da narod nestane, a da ga oni koji su morali da ga čuvaju ostave samog? Možda odgovor nikada nećemo dobiti. Ali dužni smo da pamtimo. Zbog onih koji su otišli. Zbog onih koji se nikada nisu vratili. I zbog Krajine, koja i danas živi samo tamo gde je još neko nosi u srcu.
|