 | Sonja Mračević Bratić | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
SAVRŠENSTVO MALIH STVARI
Zamisli se nekada
Nad rajskim vrtovima prirodnim!
Djeca zrikavaca
U tamnoj noći šta šapuću?
Kad tišina spusti krila
Nad gradom usnulim
Povukavši tvoje postojanje
U tajanstva modrila nesvjesnog
Šapuću tajnu savršenstva
Beskraja brušenog kosmosa!
Tišina od čega je satkana?
Talože se garave misli
U bezvazdušju plutajućeg muka
Razbijajući crnilo košmara
Vjekovnih čamotnih praznina
Popunjavaju nesnošljivom krasotom
Način tvoga buđenja!
Čuješ treperavo došaptavanje bezglasja?
Nije to obična riječ!
U njoj su sabrani svi svici ovoga svijeta
Mrve tminu fosfornim bljeskom
Raspršujući aveti iz usnulog uma
Obasjavaju strahove
Ukotvene u dlanove, stopala, oči...
Lagano, svoje maleno bivstvovanje
Svitac pretače u svjetlost!
Nauči da su male stvari
Jedina suština postojanja!
TRAŽENjE SEBE
Trebalo je imati
Malo više hrabrosti
Jedan mali korak
Uperen ka suncu
Dovoljno je bilo mislima
Prizvati zvjezdu padalicu
Uronivši u njenu prašinu
Pretočiti se u prostor
Sklapam oči...
Uplašena kao dijete
Pred pra-nebeskim platnom
Ušuškavam se u nabore staroga hrasta
Osluškujem šaputanje čvornovatog damaranja
Upijam sokove njegovoga bitisanja
Nadajući se buđenju
Pronašavši sebe
Utoplini plodove vode
Ne izgubljenu, već nanovo rođenu.
VUČIJA LjUBAV
Hajde uzmi me za ruku
Odvedi u vučiju jazbinu
Vuk ne ostavlja vučicu
Krik ljubavi pohrani u moju utrobu.
Zarobi me u pra-iskonski stalakton
Vječnošću ukrasi moje ledeno čelo
Dlanove u Kajevu igru prepletimo
Ostanimo ovjenčani
U vrletima stalaktita.
Popenji na krov nebeskog svoda
Istkaj zvjezdanu poljanu beskraja
Na viličnoj kosti umornoj od lutanja
Ugraviraj jastuk od propupalih maslačka
Rasprši nas u nedodire vječnoga
Pusti da letimo zarobljeni u besmrtno!
RAZBIJAČ VREMENA
Bile su u toj sobi neke čudne tuge
Taložile su se godinama
Između moje sluzokože i bijelih zidova
Između tvojih poderanih pogleda
I mojih džepova punih mahovine i veštmerca
Gušili smo se u šoljicama
Otužnog crnoga soca
Gledala sam u to crnilo
Ne bih li u njemu pronašla
Sjeme prohujale ljubavi
Iz njega je samo treperio
Mrak užarenog katrana
Željela sam da se preobličim u cvijet
Da u tome rađanju
Otvorim drhtave plavičaste usne
Pretvorivši se u razbijača vremena
Da vratim ono zrno majske kiše
Kapljicama poškropim okovana srca
Stopivši nas bosonoge u vječnosti.
IŠČEKIVANjE
Zovem se izgladnjela voda
U sebi nosim pečate pustoši
Tišinu punu ledenoga loma
Romor lutanja Seferisovog mora
Izbačena na neznane obale
S ukletoga broda
Pijem iskre zlatne ikre
Dosegnuvši jutro
Mrežnjače tek propupale
Rašivam da upiju mjesec
Rđu zaborava pretačem
U plavetnilo neba
Balzamove ruke pružam duboko u sebe
Raspetljavam svoj krvotok
U molitvi nijemoj
Samoću režem u sunčeve kriške.
I čekam te...
