O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Besede


DOSTOJANSTVO POGLEDA I ŠIRINA VIDIKA

Ljubica Žikić
detalj slike: KRK Art dizajn

VIDOVDANSKA BESEDA

 
 

DOSTOJANSTVO  POGLEDA  I ŠIRINA VIDIKA



Ljubica Žikić
 
 
U staroj slovenskoj tradiciji, pre nego što je Vidovdan postao dan kosovskog zaveta, živelo je sećanje na boga Vida, božanstvo pogleda, prozrenja i dalekog vidika. On nije zaustavio stradanje na Kosovu, nije skrenuo mačeve niti izmenio tok istorije, i nije nam podario moć da izbegnemo golem bol koji nas je pekao kroz vekove, ali možda je upravo on našem narodu darovao nešto trajnije od pobede,snaguda vidi dalje od poraza, da podigne pogled prema večnosti i spozna da postoje vrednosti koje ne mogu biti poražene, a to su: vera, čast, sloboda i vernost idealu dobra. Ono što je izgubljeno u vremenu, može biti zadobijeno u pamćenju i duhu.
Zato nam ime Vidovdan i danas govori o vidu koji nije samo gledanje očima, već sposobnost duše da prepozna neprolazno u prolaznom i večno uistoriji.Kosovo nije postalo temelj našeg nacionalnog pamćenja zato što smo pobedili, već zato što smo u stradanju prepoznali smisao koji nadživljava vekove. Nije stradanje poslednja reč istorije! Trebau miru da prepoznamo i idemo uz one ljude koji će valjano učestvovati u stvaranju humanog društva, ostvarujući ideale u koje su naši preci ugradili živote.
Sintagma „dostojanstvo pogleda“ sadrži čitavu filozofiju Vidovdana: nije najvažnije šta čovek glega , već kako gleda! Narod može izgubiti bitku, državu, moć, ali ako sačuva dostojanstvo pogleda, sačuvao je sposobnost da razlikuje prolazno od večnog, korist od časti, strah od slobode. Dostojanstvo pogleda nije u tome da ne vidimo stradanje, nego da nas stradanje ne liši smisla. To je onaj široki vidik s koga su naši preci, u času gubitka zemaljskog carstva ugledali carstvo vrednosti, „nebesko carstvo“. koje ne prolazi, sposobnost da se u prolaznom prepozna neprolaznoBottom of Form. Zato Vidovdan nije samo datum u kalendaru niti uspomena na jedan istorijski boj.To je dan dubokog preispitivanja, dan u kome srpski narod vekovima iznova zagleda sopstvenu savest i traži odgovorna pitanje šta smo spremni da žrtvujemo da bismo ostali svoji.
Dakle, na Kosovskom polju nije se odlučivala samo sudbina jedne države, već duhovni pravac jednog naroda. Vidovdan i danas traje ne kao opomena da bez moralne odgovornosti, vere i duhovnog jedinstva nema ni slobode, ni trajanja, a ne kao poziv na vapaj i sažaljenje. Kosovski zavet ukazuje da čovek nije stvoren samo za zemaljsko i prolazno i ta spoznaja je kroz vekove uzdizala srpski duh ka onom višem i večnom, po čemu smo se uvrstili u velike narode.
Sagledavajući istorijski hod svoga naroda, ne smemo ostati zarobljeni u bolu prošlosti. Vidovdan nas ne poziva da brojimo rane, već da proverimo da li smo sačuvali dušu naroda: slogu i zajedništvo, veru u Boga i čoveka, spremnost na žrtvu, milosrđe prema slabima, poštovanje prema porodici, tradiciji i kulturi. U tom zavetnom pamćenju posebno mesto pripada srpskoj ženi,“materi čovekovoj“ koja je kroz vekove bila čuvar doma, vere, milosrđa i moralne snage. Naša epska pesma nije slučajno sačuvala likove majki, sestara i devojaka kao najuzvišenije primere časti i požrtvovanja. Od majke Jevrosime, koja sinu ostavlja zavet da „ne pogazi obraz“:
 
„Marko, sine, jedini u majke
Ne bila ti moja rana kleta,
Nemoj ,sine, govoriti krivo
Ni po babu ni po stričevima
Već po pravdi boga istinoga!
Bolje ti je izgubiti glavu
Nego svoji ogriješiti dušu“...
 
Kosovka devojka nad ranjenicima svedoči da je milosrđe veće i od same bitke:
 
„Uranila Kosovka djevojka
Uranila rano u nedelju
U nedelju prije jarka sunca;
Zasukala bijele rukave
Zasukala do bijeli lakata,
Na plećima nosi bela leba
U rukama dva kondira zlatna:
U jednome lađane vodice
U drugome rumenoga vina.
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće  po razboju mlada
Po razboju, čestitoga kneza
Te prevrće po krvi junake.
Kog junaka u životu nađe
Umiva ga lađanom vodicom,
Pričešćuje vinom cvenijem
I zalaže lebom bijelijem...“
 
Majka Jugovića položila je na oltar otadžbine sve što je imala i postala simbol opšteg stradanja, kada se život pretvara u smrt, kada se narod seče do korena, pa se pomisli da mladari više nikada neće uzrasti.
          Kneginja Milica posle kosovskog stradanja čuva narod i državu mudrošću i verom. Ta nit ženske hrabrosti i duhovne snage nastavljala se i u kasnijim vremenima. U liku Ljube Prijezdove, snahe Anđelije, Nadežde Petrović uz koju su koračale članice Kola SS: Ljubica Luković, Delfa Ivanić, Milunka Savić, u sledećem ratu Saša Božović..Nada Naumović. Vidimo tu nit u bezimenim heroinama oba svetska rata, majkama koje su podizale siročad, negovale ranjene, čuvale ognjišta i verovale u život onda kada je bilo najteže verovati. Moramo pamtiti heroje svih ratova. Herojsko držanje spada u kosovski zavet, i moramo se pokloniti i odati počast junacima od Miloša do Tepića i mladenaca na Košarama.
Ali, kako danas izbistriti pogled od suza gledajući na našu svetu kosovsko-metohijsku zemlju, roditeljicu našu, iz koje zle sile i dalje proteruju srpski narod, gde nam ne daju da koristimo naše svete reči kao što su zavet, Vidovdam, Metohija, kada strukture koje nisu legalne imaju spisak reči koje se ne smeju upotrebljavati. A posledica toga je jasna: reči koje se ne koriste prestaju da postoje! Bez stida i odgovornosti nastoje da se ugasi  jedan način razmišljanja, vekovna istorija i civilizacija koja se manifestuje kroz te reči. Koliko juče, zabranili su plakat na kome je pisalo: VIDOVDANSKI ZAVET!
A Vidovdanski zavet je naše narodno jevanđelje usaglašeno sa Novim zavetom, to je naš osnovni, duhovni, kreativni, državni testament u kome se svi prepoznajemo, jer je oslobođen mržnje a usmeren prema vaskrsenju, prema svim vrednostima koje i čovečanstvo neguje.
 I danas na Kosovu cveta božur, onaj zavetni cvet koji je u narodnom pamćenju poneo boju stradanja, ali i snagu obnavljanja života. Kraj njegovih latica živi savremeni kosovsko-metohijski Srbin, koji svoj Vidovdan ne proživljava jednom godišnje, već svakoga dana: čuvajući dom, svetinju, jezik, uspomene i grobove predaka. Vidovdanski zavet gauči da i pred nepravdom sačuva dostojanstvo pogleda, verujući da nijedna sila ne može iskoreniti ono što je duboko ukorenjeno u veri, pamćenju i ljubavi.
Vidovdanski zavet dobija novu savremenost u mnogobrojnim umetničkim delima, posebno pesništvu. Pesnici, najodaniji svojoj zemlji, uvek i iznova nas podsećaju da narod ne čuvaju samo mačevi i pobede, već i ljubav, dobrota, humanost, vera, pamćenje i sposobnost da ostanemo sabrani u vremenima iskušenja. U stihovanom zagrljaju bitiše nerazdeljiva naša otadžbina, kostima predaka povezana. Slušajući pesnike, sabiremo u srcu znamenje: Visoke Dečane, Gračanicu, Ravanicu, Đurđeve Stubove, Žiču, Studenicu, Krušedol, Šišatovac, Krku, Krupu i Gomirje, Svetu Trojicu u Pakracu, Tvrdoš, Hergegovačku Gračanicu...i stotine u amanet ostalo,  od kraljeva nam i od careva..Po njima znamo ko smo i čiji smo!
Mi pripadnice Kola srpskih sestara, duboko verujemo da je upravo u služenju bližnjem sačuvana najlepša strana vidovdanskog zaveta. Jer, zavet nije samo sećanje na prošlost, već obaveza sadašnjosti. On nas poziva da budemo dostojni predaka nepodelama, već čovekoljubljem,slogom i odgovornošću jednih prema drugima, noseći u sebi veru da nijedna žrtva prineta dobru i iz ljubavi nije uzaludna pred licem Božjim.......Setimo se bezbroj dela dobročinstva članica Kola SS širom otadžbine i rasejanja, kako je i predvideo jedan od osnivača te 1903. godine, Branislav Nušić: „Tamo gde ne može muška snaga i puška, uradiće  sestrinska ruka“. Savremene članice Kola su delatne i hrabre žene i njihova ljubav i briga prema čoveku prepoznatljiva je i prisutna na celokupnom nacionalnom prostoru. Gde god ima Srba i srpske dece tu su članice Kola da svojim rukama dodele, zagrle, svojim srcem dotaknu i zaštite nemoćne, bolesne, postradale na bilo koji način. Jer, reče Hrist pred moćnim Pontijem Pilatom, da smo svi mi krivi ako je neko loše delo učinio. Razmislite o ovoj misli i duboko će vas zaboleti srce, jer, zašto bi neko bio siromah, gladan i žedan, go i bos, neprosvećen, ponižavan i to od drugog čoveka, ako smo svi deca božija. Kako ćemo to objasniti, ako nas pitaju deca naša pravedna, učenici naši, Da li smemo da ne kažemo istinu? A istina je da svet gubi dušu i vezu sa bogom pravednim, da dobrota i saosećanje više ne spadaju u vrline, da ljudi ne uzimaju knjige u ruke, da ne poznaju osnovne biblijske tekstove, istoriju i kultutne vrednosti vlastitog naroda.
Ovo govorim na današnji sveti nam dan, dan koji u našoj svesti svetli posebnom svetlosti, ne kao gorčinu već opomenu da Vidovdan nije samo dan obeležavanja stradanja, već dan da se svake godine preispitamo šta smo uradili kao delo novog kvaliteta koje znači pomeranje ka boljem i kvalitetnijem. Kud god krenuli, na istok ili zapad, potrebno je znanje, obrazovanje, svest o sebi i svojim istinskim nacionalnim vrednostima. Zato, poštujmo naše učitelje i naše škole, jer na plećima učitelja leži sudbina naroda. I to je vidovdanski zavet u kome moramo istrajavati i svake godine na ovaj dan se pitati koliko smo delatniji, obrazovaniji, kultuirniji, milosrdniji.
Vidovdan je bio i ostao dan duhovnog sabranja i uzdizanja, dan kada se podsećamo da smo najjači onda kada smo jedinstveni i kada u vremenu podela umemo da sačuvamo dušu svoga naroda.Svako vreme ima svoje breme i svaka generacija misli da je njeno vreme najteže i najgore.Ni danas nam nije nimalo lako. Ali, narod koji je izgubio carstvo, a sačuvao širok vidik, nije izgubljen ni poražen. On prepoznaje šta nestaje u vremenu a šta ostaje u večnosti.
Kao što kosovski božur svakog proleća ponovo procveta iz zemnje natopljene stradanjem, tako će i vidovdanski zavet uvek svež i mlad živeti u grudima srpskog naroda.
 
 
Besedila i besedu sačinila: prof. Ljubica Žikić, počasna predsednica Kola srpskih sestara Kragujevca
 
Kao što kosovski božur svakog proleća ponovo procveta iz zemnje natopljene stradanjem, tako će i vidovdanski zavet uvek svež i mlad živeti u grudima srpskog naroda.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"