detalj slike: KRK Art dizajn

ROMAN U KOJEM LEGENDA POSTAJE ŽIVOT

(Roman SaMoRa - Sanja Lukić, Književni ESNAF - Beograd, 2024.)

Mihajlo Orlović

Ime Sanje Lukić već je dobro poznato u savremenoj srpskoj književnosti. Nakon pet zapaženih pjesničkih knjiga, pred čitaocima se pojavljuje njen prvi roman „SaMoRa“, objavljen u izdanju ESNAF-a iz Beograda. Iako je riječ o prvencu u prozi, roman pokazuje zrelost rukopisa i autorkinu sposobnost da pjesničku osjećajnost uspješno prenese u širu romanesknu formu.

„SaMoRa“ je roman koji istovremeno funkcioniše kao porodična saga, ljubavna priča, zavičajna hronika i priča prožeta mitskim i duhovnim nasljeđem. Radnja je smještena u svijet u kojem se svakodnevica prirodno prepliće sa narodnim vjerovanjima, običajima i simbolima, pa granica između stvarnog i mitskog gotovo neprimjetno nestaje. Upravo u tom prožimanju leži jedna od najvećih vrijednosti romana.

Najsnažniji kvalitet rukopisa jeste atmosfera. Varoš u kojoj se odvija radnja nije samo pozornica događaja nego živ organizam koji pamti, posmatra i sudi svojim stanovnicima. Opisi jeseni, pijace, praznika, ramazana, Vaskrsa i svakodnevnih poslova nisu puka deskripcija nego grade svijet koji djeluje autentično i prepoznatljivo. Zavičaj nije samo prostor nego duhovno stanje likova.

U središtu romana nalazi se SaMora, junakinja čiji je život određen traganjem za identitetom, ljubavlju i smislom. Njena ljubav prema Rahimu prevazilazi okvire klasične ljubavne priče i postaje simbol susreta različitih vjera, kultura i sudbina. Povezivanje Vaskrsa i Bajrama kao praznika koji postaju most među ljudima jedno je od najuspjelijih simboličkih rješenja romana, jer autorka bez patetike pokazuje da ljubav i dobrota mogu biti snažnije od predrasuda i naslijeđenih podjela.

Posebnu pažnju zaslužuje kompozicija romana. Početna poglavlja grade atmosferu, postepeno upoznaju čitaoca sa svijetom likova i njihovim unutrašnjim nemirima, dok kasnija poglavlja donose sve snažnije dramske i psihološke vrhunce. Otkriće da je Mustafa SaMorin otac predstavlja prvi veliki preokret, ali je uspješno pripremljeno brojnim nagovještajima, tako da ne djeluje kao senzacionalistički obrt nego kao prirodno razrješenje dugo skrivane tajne.

Od tog trenutka roman postepeno prelazi iz realistične porodične hronike u prostor simboličkog i mitskog. Poglavlja „Rahim“, „Tišina“, „Buđenje“ i „Blizanački plamen“ nose najveću emocionalnu i filozofsku snagu. Požar, tišina, koma, vizije i motiv „blizanačkih duša“ prestaju biti samo pojedinačni događaji i postaju znakovi jedne dublje priče o sudbini, stradanju i duhovnom preobražaju.

Autorka veoma uvjerljivo koristi elemente narodnog predanja. Suđenice, vile, bajalice, broj tri, voda, vatra, krst, vreteno i drugi simboli nisu folklorni ukrasi nego nosioci značenja koji romanu daju prepoznatljivu mitsku dimenziju. U tom smislu, roman ne gradi samo priču o jednoj porodici nego postepeno stvara čitav mit o Varoši kao prostoru u kojem se život, istorija, vjera i legenda neprestano prožimaju.

Posebno su uspjeli likovi Hadžere i Bisere. Hadžera nije jednostavno narodna iscjeliteljka, već složena ličnost koja na sebi nosi moralni teret zajednice, dok Bisera ostaje najljudskiji lik romana, tihi čuvar porodičnog pamćenja i moralne ravnoteže. Njena smrt simbolično označava kraj jednog svijeta i prelazak romana u završni, gotovo eshatološki sloj.

Završna poglavlja, u kojima se javljaju Jefimija, Biserina smrt i Rahimov put u Džennet, zaokružuju roman u jedinstven mitsko-religijski ciklus. Rođenje, ljubav, stradanje i smrt više nisu odvojeni životni događaji, već dijelovi istog duhovnog kruga u kojem se ispunjava ono što je od početka bilo „zapisano“.

Stil romana je izrazito lirski, bogat metaforama, simbolima i narodnim jezikom. Sanja Lukić piše melodičnom rečenicom koja ponekad prelazi u poetsku prozu. Upravo ta pjesnička osjećajnost predstavlja jednu od prepoznatljivih odlika njenog pripovijedanja. Ipak, na pojedinim mjestima opisnost i lirska razmišljanja blago usporavaju radnju, a pojedine emocije dodatno se objašnjavaju i onda kada su već dovoljno snažno iskazane samim događajima. Veća narativna sažetost u takvim dijelovima još bi više pojačala dramski efekat.

Uprkos tim manjim primjedbama, „SaMoRa“ predstavlja uspješan romaneskni prvenac. Njegova najveća vrijednost leži u atmosferi, snažnoj simboličkoj mreži, dosljedno poetizovanom pripovijedanju i uvjerljivo izgrađenom svijetu u kojem se zavičajna stvarnost neprestano prožima sa mitom i duhovnošću. To je roman o ljubavi, pripadanju, stradanju i čovjekovoj potrazi za smislom, ali i roman koji podsjeća da su dobrota, razumijevanje i ljubav često snažniji od granica koje nameću porijeklo, vjera i vrijeme.

Sanja Lukić se ovim romanom potvrdila ne samo kao pjesnikinja nego i kao zrela prozna spisateljica čiji rukopis posjeduje prepoznatljiv stil i jasnu umjetničku viziju. „SaMoRa“ je knjiga koja će privući čitaoce koji vole romane u kojima se stvarnost i legenda, istorija i mit, ljubav i sudbina stapaju u jednu snažnu i emotivnu priču.

Ilustracija: Bogdan Miščević

PODELITE OVAJ TEKST NA: