|
|
|
 | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
U SVIJETU NEČISTE KRVITIPOLOŠKE I ŽANROVSKE OSNOVE, TEMATSKO–MOTIVSKI I PRIPOVIJEDNI POSTUPCI U ROMANU Prof. dr Goran Maksimović
1.0.Poznato je da roman Nečistakrv možemo sagledavati iz različitih tipoloških perspektiva, kao porodičnu hroniku ugledne vranjanske čorbadžijske porodice hadži Trifunovih, kao roman karaktera i psihološku studiju glavne junakinje Sofke, posljednjeg izdanka te velike i ugledne porodice, kao društveni tip romana u kojem je sagledano oslobođenje grada Vranja i prisajedinjenje matici Srbiji nakon vijekova ropstva pod Turcima, a samim tim i preobražaj starih feudalnih odnosa u novi kapitalistički poredak. Sve to je utemeljeno na umjetničkom svijetu, postupcima pripovijedanja, psihološkoj karakterizaciji junaka, koji su dati u saglasju sa poetičkim tokovima srpske književnosti realizma i moderne na kraju HIH i na početku HH vijeka, ali i značajnom pomjeranju tih poetičkih granica i uspostavljanju novog književnog izraza. 1.1.Možemo se saglasiti sa konstatacijom da je sa pojavom Laze K. Lazarevića, Sime Matavulja, Ilije Vukićevića, Svetolika Rankovića, Stevana Sremca, osamdesetih i devedesetih godina HIH vijeka, srpska pripovijedna proza zadobila odlike „visoke realističke književnosti“. Na to nas upućuje bogatstvo izražajnih oblika i stilskih postupaka, upotreba dijalekatskog govora, produbljena psihološka motivacija, dinamična i višestruka pozicija pripovjedača i sl. Zahvaljujući tome, srpska pripovijedna proza ubrzano je počela da se približava glavnim tokovima moderne evropske proze s kraja HIH i sa početka HH vijeka. Na takva nas razmišljanja naročito upućuju Lazaravićeve pripovijetke „Verter“, „Vetar“ i „Švabica“, naglašenim motivima snova i halucinacija, introspektivnim proživljavanjima junaka, kao i simbolističkim vizijama i značenjima. Upravo zbog toga je u djelima srpskih pripovjedača i proznih pisaca s početka HH vijeka (I. Ćipiko, S. Ćorović, B. Stanković, P. Kočić, M. Uskoković, V. Milićević i dr.), dosegla krajnje umjetničke domete realističke poetike u srpskoj književnosti i istovremeno snažno najavila „crte moderne postnaturalističke, impresionističke i simbolističke stilske orijentacije“.[1]Kada je 1898. godine Borisav Stanković objavio prve pripovijetke („Đurđevdan“, „Prva suza“ i „Stanoja“), a godinu dana iza toga i prvu pripovjedačku zbirku Iz starog jevanđelja (1899), toj novoj generaciji prozaista pridružio se još jednom osobenom odlikom, uvođenjem jednog novog podneblja u srpsku literaturu. Baš kao što je Petar Kočić posvetio svoj književni rad Bosanskoj krajini, Svetozar Ćorović Hercegovini, a Ivo Ćipiko Dalmaciji, tako je i Stanković uveo pčinjsko podneblje, a iznad svega svoj rodni grad Vranje, na velika vrata u srpsku književnost. Poznato je da su u posljednjoj deceniji HIH vijeka nastali neki od najznačajnijih romana srpske književnosti. Pomenućemo Matavuljevog Bakonju fra Brnu (1892), Rankovićeve romane Gorski car (1897), Seoska učiteljica (1898) i Porušeni ideali (1899), Sremčeve romane Limunacija na selu (1892), Vukadin (1896), Pop Ćira i pop Spira (1898). Međutim, tek je sa stupanjem na književnu scenu te nove generacije proznih stvaralaca, koje Jovan Deretić u prvoj žanrovskoj i književnoistorijskoj sintezi romana u novoj srpskoj književnosti, Srpski roman 1800–1950. (1980), naziva „poznim realistima“, srpski roman dobio kontinuirani tok i konstantan umjetnički izraz. Pomenućemo samo neke od njih, Ćipikove romane Za kruhom (1904) i Pauci (1910), Ćorovićeve romane Majčina sultanija (1906), Stojan Mutikaša (1907), Jarani (1911), Stankovićevu Nečistu krv (1910), a samim tim prešao je i složeni put „od klasičnog, realističkog, regionalnog romana ka modernom romanu“.[2]Kao što je poznato, roman Nečista krv Borisava Stankovića nastajao je čitavu prvu deceniju HH vijeka(Gradina, 1900; Politika, 1906; Delo, 1907; Politika, 1907; Bosanska vila, 1910), a jedini je njegov završeni roman. Započeti a nedovršeni su mu ostali Pevci (1902) i Gazda Mladen (1903). Za tih deset godina, od časopisnih verzija pa do prvog svog posebnog izdanja 1910. godine, roman je preživio transformaciju na tipološko-žanrovskom planu od pripovijetke do romana, a na tematsko-motivskom planu preobražaj od hipoteze o biološkoj degeneraciji ugledne vranjanske čorbadžijske porodice hadži Trifunovih, nakon oslobođenja grada od Turaka (1878), do društvene hronike jednog dijela južnosrbijanske stvarnosti oko grada Vranja i Pčinjske oblasti, te dubinske psihološke karakterizacije i sagledavanja životne sudbine posljednjeg izdanka te porodice, glavne junakinje Sofke.2.0.Možemo kazati da u romanu Nečistakrv dominiraju socijalna i psihološka tematika, te da su one međusobno prožete i komplementarne. U psihološkoj sferi djela ništa se ne dešava što nije motivisano društvenim faktorima. Sofkina naglašena izdvojenost, neuobičajena individualnost za patrijarhalni svijet u kome je rođenja i odrasla, distanciranost u odnosu na ljude sa kojima je živjela i svijet u kome je živjela, svakako je uslovljena njenim socijalnim statusom i izrazitom sviješću o pripadnosti hadži Trifunovim potomcima. I Sofkin „silazak“ iz svijeta izdvojene i samosvjesne jedinke u svijet i među ljude kojima nije pripadala, ni mentalno, ni statusno, uslovljen je društvenim faktorima, očevom i porodičnom ekonomskom propašću izazvanom krupnim istorijskim promjenama, ali i očevom pasivnošću i nesposobnošću, kao i potrebom da se žrtvuje za oca i da sačuva porodicu od potpunog siromaštva, poniženja i bijede, tako što će pristati na udaju za maloljetnog i neprimjerenog mladoženju Tomču, sina bogatog pčinjskog seljaka, gazda Marka.2.1.Zato se u kompozicionom pogledu, roman i može posmatrati kroz dvije tematske cjeline, kako je to inače u više navrata neposredno ili posredno naglašavano u dosadašnjoj literaturi (V. Ćorović, V. Gligorić, J. Deretić, N. Petković, D. Marinković i sl.). Prvu cjelinu romana obuhvataju događaji do Sofkine udaje i odlaska iz očeve kuće. Drugu cjelinu čine događaji koji prikazuju junakinjinu transformaciju od subjekta u objekat radnje, a samim tim i njenog propadanja i gašenja, podjednako i njene fizičke ljepote, njene psihičke izdvojenosti i posebnosti, te utapanja u animalni, podjednako brutalni i amorfni svijet naglo obogaćene seljačke sredine. Ako se kompozicionoj organizaciji romana Nečista krv pristupi iz perspektive tipoloških osobenosti i karakteristika umjetničkog postupka, vidjećemo da se može govoriti o okvirnoj kompoziciji, u kojoj prema našem mišljenju pet uvodnih poglavlja (I–V), kao i tri epiloška poglavlja (HHHI–HHHIII), predstavljaju početni i završni okvir, a poglavlja od VI do HHX središnji dio romana u kojem je realizovan glavni romaneskni zaplet. U fabularno-sižejnoj ravni poglavlja od I–V s pravom se mogu posmatrati kao svojevrsna ekspozicija za kasnije pripovijedanje o Sofkinoj sudbini u središnjim poglavljima (VI–HHH) ovoga romana. U tom smislu završna tri poglavlja romana (HHHI–HHHIII) možemo posmatrati kao romaneskni rasplet i definitivno i to tragično razrješenje životne sudbine glavne junakinje. U jednom ranijem iscrpnom tumačenju Stankovićeve prozne poetike, a u okviru toga i kompozicije Nečiste krvi, ukazano je na nešto drugačiji način najprije „na tri veće kompozicione cjeline“ ovoga djela (prva od I do IV, druga od V do HHVI i treća od HHVII poglavlja do kraja romana HHHIII), a zatim je odmah iza toga istaknutoda se u „jednoj rigoroznijoj podjeli roman grupira u pet kompozicijskih cjelina: prva od I do IV, druga od V do VIII, treća od IH do HHVI, četvrta od HHVII do HHHIII i peta bi bila epilog“.[3]Prema našim zapažanjima nijedna navedena „kompoziciona cjelina“, kao i razvrstavanje poglavlja u okviru tih cjelina, nisu sasvim utemeljeni i zahtijevaju mnogo preciznije određenje, zasnovano prije svega na unutrašnjoj dramskoj kompozicionoj osnovi ovoga djela. Otuda je važno naglasiti još jednu činjenicu, koja jeu izvjesnoj mjeri prisutna u dosadašnjim tumačenjima (P. Protić, R. Jovanović i sl.), a upućuje na izvjesnu skrivenu dramsku kompozicionu osnovu ovoga djela. „Nekoliko scena iz romana, kao ona kada efendi Mita objašnjava Sofki zbog čega mora da se uda, scene između Sofke i Vanka i objašnjenje između efendi Mite i njegovog zeta, i ono što se posle toga događa, uzimaju se kao izrazito dramske scene“.[4] Pri tome je ukazano i na Sofkinu „životnu dramu“ koja je definisana kao „drama nedoživljenog“, pa samim tim predstavlja „izazov za scensku prezentaciju, počev od prigušenih emocija, pa do iskaza nezadovoljstva zbog nemogućnosti doživljaja ljubavi“.[5]Prema našem zapažanju dramska osnova mnogo je značajnija od ovoga što je navedeno i sadržana je u dubinskim kompozicionim i motivacionim osnovama djela. U središnjem dijelu romana ili u onome što bismo mogli posmatrati kao zaplet možemo izdvojiti tri kulminativne tačke. Prva je realizovana u H poglavlju romana i prikazuje Sofkin razgovor sa ocem nakon što je saznala da je bez njenog znanja ugovorena njena udaja i to za nedostojnog, maloljetnog mladoženju, koji je vodio porijeklo iz obogaćene seljačke porodice, ali bez čorbadžijskog ugleda i uticaja kakav je u varoši imala njihova porodica. Druga kulminativna tačka realizovana je u HHIV poglavlju i predstavlja prikaz prve Sofkine bračne noći i gazda Markovog pokušaja da uđe u njenu ložnicu umjesto maloljetnog sina Tomče, a u skladu sa poliandrijskim obredom „snohačestva“, kakav je bio prisutan u pojedinim patrijarhalnim kulturama, pa možda i u Pčinji, a ogledao se u tome da očevi žive u seksualnoj zajednici sa odraslim snajama sve dok njihovi maloljetni sinovi ne bi porasli da obavljaju bračne dužnosti. Iz takve poliandrije su se rađala djeca tako da je dolazilo do „nečistih“ srodničkih odnosa i često se nije znalo ni ko je kome otac, brat, stric ili djed, što je za posljedicu imalo i začetke biološke degeneracije tih porodica. Treća kulminativna tačka odigrava se u HHH poglavlju romana i prikazuje sukob efendi Mite sa Tomčom, kada ga je ponizio i pogrdno nazvao „kerpičem“ ili nedoraslim i nedostojnim zetom, a nastao je nekoliko godina poslije svadbe i gazda Markove smrti, zbog toga što Tomča i Sofka, jer to nisu ni znali, nisu ispunili dogovorene gazda Markove novčane obaveze preme efendi Miti, na osnovu ranije usmeno utanačenog bračnog ugovora. Prve dvije kulminativne tačke uslovile su dodatne zaplete i peripetije dramske prirode, a nakon treće kulminativne tačke uslijedila je realizacija ubrzanog dramskog raspleta u kompozicionoj osnovi Nečiste krvi. 2.2.Svaka od navedenih kulminativnih scena predstavlja dobro pripremljenu i motivisanu romanesknu „dramu u malom“. Prva kulminativna situacija počiva na Sofkinoj drami „izneverenih očekivanja“, najviše od strane njenog oca, a motivaciono je utemeljena na pogrešnim pretpostavkama glavne junakinje i neočekivanim preokretima koji će izazvati tektonske promjene u njenom životu. Sofka nije sebi mogla da oprosti što ona koja je uvijek „sve znala“, sada se prevarila kad se „ticalo njene glave, njenog života“. Posjete gazda Marka i pregovore sa njenim ocem nije ni u pomisli dovodila u vezu sa svojom udajom, već sa prodajom kuće. Čak i kasnije, kad je saznala da se radi o ugovaranju njenog braka, pogrešno je pomislila da je udaju za gazda Marka, a ne za njegovog maloljetnog sina. U dosadašnjim srpskim etnografskim istraživanjima ukazano je na „prastari običaj sklapanja braka između maloletnika“, koji se kod seoskog stanovništva u pčinjskom kraju očuvao sve do oslobođenja od Turaka 1878. godine: „Ponajčešće se brak sklapao između muškaraca maloletnika i odrasle devojke. Na tome običaju se zasnivala i pojava 'snohačenja', koja je u vreme turske feudalne uprave u vranjskom kraju bila tu i tamo zastupljena. A sa oslobođenjem od Turaka 1878. godine, vlasti su tome stale na put, putem zakonskih odredaba, sklapanjima brakova između maloletnika, što je prekinulo i pojavu snohačenja“.[6] U jednom ranijem srodnom tekstu ukazano je i na pojavu udaje maloljetnih djevojčica do dvanaeste godine uzrasta, u vrijeme turske feudalne uprave, u srpskim seoskim sredinama, posebno u vranjanskom kraju u „čitlučkim selima“ zbog česte pojave „grabenja“ i „turčenja“, koje su vršili Turci i Arbanasi.[7] Stanković tu psihološku dramsku situaciju u kojoj Sofka spoznaje konačnu istinu o svojoj udaji za maloljetnog mladoženju, izvrsno priprema i motiviše, najprije kroz materin dosta jak glas, kao neko odupiranje, svađu i plač, koji su dolazili sa sprata kuće u večernjim satima. Ujutro je Sofka ugledala materino unakaženo lice, toliko „iskrivljeno od užasa“ da joj je postalo jasno da se u kući, između nje i oca odigralo sinoć nešto strašno. Međutim, tek nakon trećeg motivacionog koraka, kada je majka naložila Magdi da odvede Sofku „kod tetkinih“, junakinji postaje jasno da se, prema uobičajenim obrednim radnjama u njenom rodnom gradu, zapravo radilo o njenoj udaji. Tada se u Sofkinoj duši odigrava dramatična pobuna, zbog uvrede i nepoštovanja njene ličnosti, a još više zbog nevjerice da je otac na takav način i sa toliko nepoštovanja mogao da se ponese prema njoj. „I to je Sofku najviše porazilo, ubijalo. Što tako sa njome da čine; i to sa njome, sa kojom su se do skora s tolikim poštovanjem i ljubavi ophodili? A sada: kao da ona nije ništa, i nikada ništa bila. Nego, kao da je uvek bila obična, kao neka stvar. I to za koga je udaju? Koji je to? Šta je? Odakle je?“[8]U takvom rastrojenom stanju, duboko povrijeđena, ranjena, sa bolom, tugom i plačom, donosi impulsivnu odluku da na svoju ruku ode na razgovor sa ocem, duboko svjesna da je „sada već ona svoja, nije Sofka devojka, Sofkica, efendi Mitina, već prava žena, svoja, ničija više“.[9] Međutim, bila je to još jedna pogrešna pretpostavka glavne junakinje, jer u razgovoru sa ocem, kad se suočila sa razmjerama njegove i moralne i materijalne propasti, shvatila je da od nje zavisi sudbina i takvog nedostojnog oca, ali i nedužne majke, a onda i očuvanje starog ugleda čitave porodice. U tom susretu i razgovoru, efendi Mita se odnosi prema kćerki dvojako, tako što joj najprije povlađuje, kad ona kaže da „ne može“ i on naglašava da ni on „ne može“, a onda se ponaša potpuno suprotno, „razgnevi se na neblagodarnost“ svoje kćerke i želi na krajnje licemjeran način da se predstavi kao žrtva. Upravo u tome trenutku počinje efendi Mitina definitivna detronizacija u kćerkinim očima: „Nikada ga Sofka ne vide takvoga. I što najstrašnije bi, to što oseti kako je sada ona, njena udaja, njen bol, jad, sve otišlo. A da je on, on sad tu, njegova nesreća i crna sudbina“.[10] Tačka tog očevog poniženja i razgolićavanja svoje nemoći pred kćerkom dobija svoju krajnju granicu onda kada je razgrnuo prednjom mintane i koliju, te pokazao da mu je odjeća neoprana i pocijepana, da su samo rubovi opšiveni, a da je sve ostalo bilo raspadnuto, poispadalo i staro. U tom trenutku Stanković pored vizuelne uključuje i za njega inače karakterističnu motivaciju postupaka junaka kroz doživljaje snažnih, u ovome slučaju i neugodnih mirisa, koje junakinja intenzivno osjeća dok razgovora sa ocem: „A sam on, njegova snaga, prsa, koja su mu sada bila otkrivena, zaudarala su na znoj, hanove, nepresvlačenje, neopranost, masnoću“.[11]Nakon toga je glavna Stankovićeva junakinja bila potpuno slomljena, a u njoj se javljaju različita osjećanja, poput krivice što je samo mislila „na sebe“, ali je tu prisutno i duboko razočaranje kad je definitivno shvatila da je između nje i oca sve svršeno i da on više nikada neće biti onaj njen „veliki tatica“, tako da je njen pristanak na žrtvu ili na udaju bio jedini i prirodni epilog takve poražavajuće i strašne drame. Druga kulminativna situacija odigrava se na svadbi u gazda Markovoj kući, a naročito na treći dan te svadbe u prikazu prve bračne noći i počiva na Sofkinoj drami definitivnog „silaženja“ u svijet kojem ne pripada. Moguće je govoriti o Sofkinom dvosmislenom odnosu prema gazda Marku, koji je zasnovan podjednako na potrebi, možda i spontanog i nesvjesnog, zbližavanja sa njim kako bi stekla njegovu zaštitu u novom i nepoznatom svijetu, ali i na strahu od naslućivanja erotske strasti koju je osjećao prema njoj. Sve to upravo u trećoj svadbenoj večeri doživljava kulminativno finale. Najprije je to najavljeno kroz pojačano Sofkino osjećanje straha šta će se desiti ako Marko zaista poželi da uđe u njen krevet. Svjesna je i toga da se nalazi u bezizlaznoj situaciji i da zbog moguće sramote ne može pobjeći očevoj kući. Sličan strah, samo druge vrste, da neće imati snage da pređe preko praga Sofkine sobe i ostvari pravo na „snohačestvo“, tj. na seksualni život svekra sa snahom, osjeća i gazda Marko, tako da se i u njemu odigrava prava drama proizašla iz pomiješanih strasti. Čitava dramska situacija dodatno je psihološki pojačana prisustvom „aščike“, koja je po narodnim običajima imala zadatak da mladence odvede u ložnicu prve bračne noći, kao i prisustvom svekrve Stane, a obje će imati zadatak da pokušaju da urazume gazda Marka kako bi dozvolio da mladenci odu na počinak. Navedenu situaciju Stanković oblikuje iz dvije perspektive: Sofkine i gazda Markove. Kod Sofke se u tim ključnim trenucima pojačava osjećanje straha, pretrnula je „jer vide da je došlo već ono: da će joj sigurno sad ispovediti ljubav svoju“.[12] Marko se ponaša na dvojak način: i to prema „aščiki“ pokazuje osjećanje uzdržanog uvažavanja i straha jer je bila „varošanka“, ali se zato prema sopstvenoj ženi i bratstvenicima ponašao krajnje grubo, nasilno i bez imalo milosti. Prilikom prikaza navedenih trenutaka, Stanković sve prikazuje iz Sofkine perspektive, i to ne vizuelne, jer je ona u sobi i ne može da vidi šta se dešava u drugim odajama, a posebno u hodniku ispred njene sobe, već kroz osluškivanje zvukova i glasova. Ona čuje Markove psovke, neartikulisane glasove, rvanja, gušanja, udarce, a onda i Stanine i Arsine glasove, i to Stanine kletve upućene Marku, kada je pokušao da je optuži za ranije „snohačestvo“, a pogotovo njeno krkljanje kada je doživjela starašan udarac od Marka, te Arsinog zapomaganja da je gazda ubio gazdaricu. Tu pred njenim vratima, Sofka je čula kako se Marko upinje, krklja i želi da uđe preko praga, ali nema snage da pređe preko te za njega nedostižne granice: „I Sofka ču kako on krklja i valja se, upinje, napreže, da bar glavom, ramenima gurne u vrata, otvori ih i uđe k njoj. Ali ne može. Pada. Ruke, laktovi i kolena ga izdaju, jer ga ono ženino cviljenje kao neko uže oko vrata steže, ne da mu i ne pušta ga da se digne, pređe prag“.[13]Na kraju je, kao prirodni epilog tog neostvarenog cilja, gazda Marku jedino preostalo da pobjegne od mjesta svoje stramote. Pojahao je konja i zauvijek se izgubio iz kuće, sve dok nije pronašao smrt u sukobima sa Arnautima. Pri tome se definitivno stvaraju svi preduslovi Sofkine kasnije tragedije, ali ne zato što se „spustila“ u svijet kojem suštinski nije pripadala, već zbog toga što je „ostala“ na pola puta između dva svijeta, što je napustila svijet svoga oca i majke, hadži Trifunove i svoje porodice, a nije uspjela da se do kraja integriše u svijet nove, gazda Markove i Tomčine porodice, tako da se oni u njenom prisustvu osjećaju slobodno i ravnopravno sa njom. Treća kulminativa situacija odigrava se nekoliko godina poslije svadbe, kada je Sofkin život bio stabilizovan, čak i skladan i srećan, a možemo istaći da počiva na drami definitivnog Sofkinog „sunovrata“. Čitav događaj se odigrava na praznik, Svetu nedelju, a neočekivani očev dolazak po njegovom sitnom, ljutitom hodu, po ironičnom podsmjehu koji mu je prepoznala na već ostarjelom licu, u junakinji je probudio zastrašujuću slutnju da će se desiti nešto strašno što će joj definitivno razoriti život: „Poče da drhti i da se trese od neke neizmerne nesreće, koju predoseti da će se desiti“.[14]Stanković je tu kulminativnu situaciju ponovo oblikovao kroz Sofkina čula na osnovu glasova koje je slušala, a proisteklih iz očevog obraćanja Tomči u susjednoj prostoriji, i to „zaglušenim i šištavim glasom“. Do nje je dopirao samo Tomčin glas i „čisto ubezeknuto pravdanje“, „detinjsko uveravanje“ da ne zna ništa, ni za kakve pare i ni za kakav dogovor. Tek nakon toga začula je očev glas i bezobzirne, strašne uvrede, koje je uputio Tomči i čitavoj njegovoj porodici: „Zar da mi nije onaj, tvoj otac (nije hteo ni ime da mu spomene) obećao pare, zar bi ja za tebe, pezevenk jedan, dao moju kćer? – I u tome 'za tebe', 'pezevenk', toliko je strašnog preziranja i odgurivanja nogom od sebe nečeg gadnog, nečistog, da Tomča pod tim kao pokleknu, sruši se, ali se zato ču njegov strašan, probuđen jauk i pretnja“.[15] Upravo je to strašno Tomčino „buđenje“ predstavljalo uvod u definitivni sunovrat glavne junakinje u kasnijim epiloškim poglavljima romana.Poslije toga je sva probuđena Tomčina mračna energija bila preusmjerena na Sofku, gotovo u trenutku je sva njegova ljubav preobražena u mržnju, beskrajnu i zastrašujuću silu „oknofilije“ u kojoj su se objedinili beskrajna ljubav i mržnja i pokidali sve granice ljudskoga u njihovom daljem odnosu. Najprije je Tomča došao u sobu kod Sofke i nervozno, ljutito zatražio pare, a onda je izašao i bacio ih efendi Miti na grudi, koji je odmah iza toga pobjegao, onako kako bi pobjegao svaki samoživi slabić, možda i nesvjestan da je iznova prouzrokovao nesreću svojoj kćerki. Stanković u tom trenutku ulazi duboko u Sofkino psihološko stanje, a upravo je taj neočekivani strah i potpuno paralisao i spriječio da zaustavi Tomču, da mu ne da novac za njen otkup i da otjera oca, da ga najuri, jer je jedino to zaslužio neko ko je izrastao u njenu demonsku figuru. Kasnije se kajala, što bar tada nije bila toliko pametna da zajedno ode sa ocem iz te kuće. Nije uradila ni jedno ni drugo i tako je doživjela potpuni sunovrat. Stanković nakon toga na magistralan način prikazuje kako je ta Tomčina preusmjerena energija zla i krivice, okrenuta prema osobi koju je do tada obožavao i po kojoj je Sofka postala predmet svih njegovih mračnih poriva i neopisivog „oslobađanja“ od tog neprirodnog tereta sa kojim je živio: „A? Mi kerpiči?! A oni što se za pare prodaju, kupuju, oni su sve, mi ništa. Mi kerpiči! Đubre! Aha! – I sve to bilo je tako strašno ali i sa takom nasladom, kao da se sada, posle ovoga, on nečega oslobađao, skidao sa sebe nešto što mu je, istina, bilo tako drago, milo, ali koje je njemu ipak nekako strano, tuđe, uvek se, pored sve naslade, sreće, ipak ne osećao svoj, ne bio slobodan, nije mogao da diše, glas nije imao svoj, ni pokret, ni oči, ni pogled svoj. A sve to bilo je ona, Sofka, i to ona, nekadanja Sofka, a ne ova, sada, kao svaka ženska i stvar, za pare kupljena“.[16] Vrhunac toga Tomčinog „oslobađanja“ uslijediće onoga trenutka kada je po prvi put udario Sofku, snažno po čelu i kosi i kada je pala od njegovog udarca.Vještinom Stankovićevog kazivanja i oblikovanja dramskih situacija u tom romanesknom pripovijedanju, epilog ovoga strašnog događaja kasnije je prikazan iz Tomčine perspektive. Pričao je o tome „smejući se sam sebi“, kada mu se na konju, jureći kroz noć prema očevim hanovima na granici, prilikom prelaska preko rijeke ukazala vila brodarica u Sofkinom obličju: „Jasno, kao na dlanu, ugledao je golu, raskošnu žensku kako se kupa i češlja kose i kao da ga k sebi zove. Bila je ista ona Sofka. Ali da ga ne bi omađijala i on se vratio natrag k njoj, a najviše iz straha da ne bi alat to video, od toga se uplašio, curuknuo i silom ga kući doneo – on je sav po alatu polegao. Rukama zapušio mu i oči i uši. I grizući ga ispod grive, za vratne žile, tako je silno alata ujedao, da je ovaj pojurio i u skoku prešao tu poljanu. I jureći kroz šumu, kroz tamu, zaklanjajući ga od mesečine, odneo ga u han“.[17] Uključivanjem ovih fantazmagoričnih vizija, koje imaju duboka značenja i poruke, definitivno je pokidana svaka dalja mogućnost Tomčinog povratka na onaj stari odnos obožavanja prema Sofki. Junak tu višu i izrazito simboličku poruku nije shvatio kao glas razuma i opomene, kao poziv na pokajanje, već kao demonsku silu od koje je morao pobjeći što dalje. 2.3.Izlažući u tim uvodnim poglavljima i svojevrsnu porodičnu genealogiju hadži Trifunovih, Stanković razvija i naturalističku tezu o biološkoj degeneraciji, uslovljenoj naglašenim hedonističkim poimanjem života. Nije to, međutim, tipična genealogija, kakvu pronalazimo u klasičnim porodičnim hronikama, kakvi su Budenbrokovi Tomasa Mana ili Koreni Dobrice Ćosića, što je već upoređivano u dosadašnjim studijama (J. Deretić, N. Petković, R. Vučković, J. Kopanja Nikolić i sl.), već se radi o fragmentarnoj i selektivnoj genealogiji. Izbor onih predaka o kojima se kazuje uslovljen je s jedne strane, tezom o biološkom degeneraciji (priče o umobolnim i nastranim), a druge strane, socijalnim činiocima, tj. porodičnim ekonomskim usponom koji je doživio kulminaciju sa hadži Trifunom. Istovremeno je potencirana komplementarnost ovih činilaca, tako da biološka degeneracija naročito dolazi do izražaja sa naglim ekonomskim usponom, a kao njegova posljedica dolazi i do gašenja onog vitalizma i snage koji su i donijeli materijalni uspon i bogatstvo toj porodici, a time i društveni ugled i uticaj. Zato i ne iznenađuje što saznajemo neobične sudbine i strasti: od glavnog pretka, Sofkinog pramdede hadži Trifuna, priče o „čuvenoj“ prambabi Coni, do „čuvenog“ dede Kavarole, svojeglave „čal'k Naze, „ludog tetina“ Riste i sl.Kazivanje porodične hronike, koje zahvata početna dva poglavlja romana, počinje opisom „kuće“ koja je bila toliko stara da je u pamćenju bila tu od kada je varoš počela postojati: „Cela rodbina iz nje je proizašla“.[18] Tako osmišljen početni opis kuće nije slučajan, već počiva na dubokim simboličkim značenjima kućnog temelja kao one najveće vrijednosti na kojoj se zasniva kult porodice. Veliki ugled porodice očitavao se u brojnim činjenicama, na velike praznike, vladike su prvo dolazile u tu njihovu kuću, u crkvi su imali svoj sto, a na groblju svoje humke sačinjene „sve od mramora“. U tom porodičnom zapamćenju nije se pouzdano znalo koji od predaka je podigao samu kuću, ali se „znalo da su odvajkada bili bogati“.[19] Ono što se pamtilo i što se znalo jeste to da su se od hadži Trifuna počeli da nazivaju „hadžijama“, te da je on prvi imao smjelosti da „posle svog hadžiluka, sve to bogatstvo, koje do tada ležalo skriveno i nagomilano po podrumima, ambarima i štalama, iznese, rasporedi i uzdigne, da bi mogao svet da gleda“.[20]Prvi je „sazdao kapiju na svod i jaku kao grad“, što je simbolički nagovještaj značenja porodice kao neosvojive tvrđave, podigao je gornji sprat na kući, kao neposrednu sliku bogatstva i snage, a zatim ga okrečio, ukrasio rezbarijama i silnim bogatstvom, slikama, ikonama, ćilimovima, namještajem i zlatnim zarfovima, da bi svakoga ko im dođe u goste time zadivio. Sasvim je logično i što je posebno mjesto među portretima porodičnih predaka pripalo upravo hadži Trifunu. Trgovao je sa najvećim gradovima i miješao se sa najviđenijim ljudima, pitao se za sve narodne poslove u varoši, a zbog bogatstva je smjenjivao ne samo zaptije i kajmakame, nego je i same paše mogao u „surgun“ da šalje. Sve probleme je rješavao brzo i to uglavnom „mitom“, a bio je toliko „strog i prek“, da su od njega strahovali ne samo ukućani, nego i čitava varoš. Nazivali su ga „batom svojim“, a plašili su ga se kao najvećeg dušmanina, pogotovo onda kada bi neko od njih zgriješio, zastranio u ponašanju ili osramotio porodicu. Međutim, ta moć i ta sila, upravo su u hadži Trifunovo vrijeme počeli da pokazuju prve znake propadanja i slabosti, što je logička poruka da se klica propadanja začinje onda kada se nalazite na vrhuncu moći i u onim trenucima kada je najmanje očekujete. Nikako nije mogao da izađe na kraj sa sinom jedincem, koji se rodio posljednji, kad je već sve kćerke bio poudavao, pa je sin kao posljednje dijete, „istrišče“, bio razmažen, „bled, suv i tanak; više žensko no muško“, a kad je odrastao počeo je da se jednako druži sa Turcima i begovima i da „odlazi sa njihovim devojkama“.[21] U toj vječitoj svađi sa sinom i sa ženom koja je branila i štitila sina, u grdnji i neslaganju, starac je i umro, a u iz tog nezadovoljstva tinjala je i mogla da se nasluti sumnja da se od baš njegovog potomka rađa potonji sunovrat tog porodičnog ugleda i bogatstva.Nakon hadži Trifunovog upokojenja nestalo je straha i zazora, a krenula je potpuna porodična dekadencija, zapuštanje trgovine i magaza u čaršiji, zanemarivanje čifluka, rasipanje i trošenje na potrebna a još više nepotrebna uživanja, podjela imovine i rasparčavanje bogatstva, tako da je pominjanje ostalih Sofkinih predaka bilo uglavnom motivisano njihovom zastranjivanjima i razaranjima porodičnog ugleda. Sofka se sa nekom nejasnom jezom i strahom, jer je bila još uvijek mala, sjećala tih strašnih porodičnih deoba i postepenog i nezaustavljivog procesa propadanja. Ipak se u toj galeriji dekadentnih predaka, jedna od njih izdvajala po osobitoj sudbini i dostojanstvu, tako da je izrasla u jednu vrstu najupečatljivije Stankovićeve moderne junakinje. Bila je to Sofkina prambaba Cona, „čuvena sa svoje raskoši i 'saltanatluka'“. Pošto je još uvijek mlada i veoma lijepa ostala udovica, nikako se nije udavala: „Pola varoši neoženjeno ostalo, nadajući se da će se preudati ma za koga od njih, kad već ostari i malo popusti lepotom“.[22] Tajna njena ljubav sa mladim učiteljem Nikolčom, koji je bio „čuven sa svog pevanja i nesravnjenog glasa“, u koga se zaljubila dok ga je slušala kako zanosno pjeva prilikom nedeljnih liturgija u crkvi, bila je u znaku njenog potpunog prepuštanja emocijama, snažnoj i nesputanoj, oslobođenjenoj strasti, a završila se neželjenom trudnoćom. Isto onako kako je znala da sačuva od svijeta tu svoju vezu i tu svoju poznu ljubav sa njim, isto je tako znala dostojanstveno da okonča život na jedan fatalistički i krajnje romantičan način, onako kako su jedine mogle da skončavaju svoje živote velike i dostojanstvene ličnosti ili uzvišene carice i kraljice: „Kratko i mirno sa sobom je svršila. Jednoga dana našli je u kupatilu mrtvu, sa presečenim žilama“.[23]Iza toga je prikazan portret Sofkinog dede Kavarole, zapamćenog po raspusničkom životu i bezobzirnom odnosu prema prvoj supruzi i bolesnom, umobolnom bratu. Poslije smrti supruge, pošto je udao kćeri, na sramotu svih ponovo se oženio pod starost i dobio sina koji je „prvi počeo da se nosi a–la–franga“.[24] Iza toga je prikazana Sofkinog „dede rođenja sestra“, hirovita „čal'k Naza“, poznata po svom neobuzdanom karakteru: „Tri puta bežala kao devojka. Tri puta se Turčila. Gotovo jedan čivluk otišao otkupljujući je i dovodeći natrag“.[25] Najpotresnije Sofkino sjećanje bilo je vezano za „ludog tetina Ristu“. Posljednja Sofkina zapamćenja iz porodične hronike vezana su za „rođene dedu i babu“. Djeda je pamtila samo po tome što je kad je porasla da može da sjedi za stolom i objeduje sa odraslima, stavio i pred nju, kao i pred ostale ukućane, „satljik vina“, stavljajući tako svima do znanja da je dovoljno stasala i da zaslužuje poštovanje kao i odrasli ukućani. Možda nam je Stanković baš u tom „satljiku vina“, kao vrhunski majstor psiholoških detalja, inicirao kasniju Sofkinu posebnost, izdvojenost i sve ono što je zajedno sa izuzetnom fizičkom ljepotom učinilo drugačijom od svih i smještenom iznad svih svojih sugrađana i savremenika.Porodična hronika je okončana kazivanjem o Sofkinom ocu, efendi Miti i majci Todori, a karakteristično je po tome što se u njemu spajaju retrospektivno i prospektivno pripovijedanje, okončano prošlo i nastupajuće sadašnje vrijeme, na kome je utemeljeno dalje romaneskno pričanje. Koliko je god bila svjesna veličine i moći svojih predaka u prošlosti, pogotovo u hadži Trifunovo doba, toliko je Sofka osjećala da je njen otac, efendi Mita, gubitnik i da se upravo sa njim ugasila velika porodična moć, bogatstvo i ugled. Zato je Sofka vjerovala da će otac biti prinuđen da proda njihovu glasovitu kuću da bi preživjeli, a nije mogla ni naslutiti da će upravo ona postati predmet te sebične i bezobzirne očeve odluke i prodaje. 2.4.Važno je iznova naglasiti u dosadašnjoj literaturi već pominjanu činjenicu da je simbolika „kuće“ u životu porodice, a posebno u Sofkinom odrastanju i njenom formiranju kao ličnosti, bila podjednako naglašena i u retrospektivnim i prospektivnim dijelovima romanesknog zapleta. Glavna Stankovićeva junakinja uvijek je bila „slobodna“, zbog svog porodičnog ugleda i zbog silne ljepote, tako da se za razliku od drugih bez zazora uvijek pokazivala pred svijetom, a naročito pred „muškima“: „I zbog te svoje slobode, nijednoj svojoj drugarici nije zavidela što se, i mlađa od nje, odavno udala, već joj domaćin počeo da se bogati i ona ulazila u red imućnih žena, gazdarica. Ništa i niko kod nje nije mogao da izazove zlobu i pakost. Jer, viša od svih i zato zadovoljna sobom, osobito tom svojom jedinstvenom lepotom, ona je ravnodušno sve to oko sebe posmatrala“.[26] Posebnosti njenog samopouzdanja doprinosila je kosa koja je bila „crna, meka, teška, tako da ju je uvek osećala kako joj, kad je raspusti po vratu i plećima, lako i senovito leži“,[27] te koja joj je, moglo bi se tako kazati, donosila svojevrsnu mitsku snagu. Nezavisno od svega toga, ipak je tu, zaštićena iza zidova i velike kapije u rodnoj kući, osjećala najviši stepen „slobode“, a naročito se to manifestovalo kada bi gledala sa prozora na spratu i i onako uzdignuta, kao na dlanu, posmatrala i uočavala sve ono što se dešavalo na ulici, u komšijskim dvorištima, kod njene mlađe drugarice iz komšiluka, Nate gazda Milenkovih ili četiri kćerke Taška samardžije i sl. Sofkina naglašena potreba za „slobodom“ puni oblik je dostizala tek kada bi došla zima i kada bi se u tom zatvorenom kućnom ambijentu, odvojena od spoljašnjeg svijeta, prepuštala sama sebi i svojim maštanjima: „Čovek je sasvim bio osamljen, sasvim ograđen kućom i zidovima, i mogao se osećati potpuno slobodan, i do mile volje ostavljen samom sebi“.[28] Poslije takve zime, ušuškana u kući i među svojima, još jače je „osećala neki nemir, kao strah“, svakog proljeća kada je morala da se vrati među svijet. Sve to je dolazilo od slutnje „kako će sada, ovoga proleća i leta, možda na prvom saboru pred crkvom pojaviti se koja nova devojka, koja će nju svojom lepotom baciti već jednom u zapećak i učiniti je – usedelicom“.[29] Iako je Sofka bila sigurna da se to nikada ne može desiti, ipak je Stanković u formi doživljenog govora ukazao na opasne granice ženske povrijeđene sujete koja je u spoju sa tom snažnom erotskom energijom mogla napraviti čudo, baš onako kako su čudo pravile Sofkine prambabe i babe Cona i čalk Naza: „Sofka je osećala da bi onda bila u stanju sve da baci. Da samo dokaže kako je ipak ta nije nadmašila, u inat javno, pred celim svetom bi se otkrila, pa čak i podala, samo da ih uveri kako njenoj lepoti, razbludnosti njene snage i vreline i strasnosti nije mogućno da ikoja bude ravna. Da, strašno bi to bilo; ali ona ne bila Sofka, ako to ne bi učinila!“[30] 2.5.Svi ti činioci, socijalni i biološki, ta porodična prošlost i sadašnjost, motivišu dalje oblikovanje Sofkinog psihološkog portreta. Socijalni činioci donose glavnoj junakinji ovoga romana samosvijest, samopouzdanje, izdvojenost i narcisoidnost, dok joj biološki činioci daruju izuzetnu fizičku ljepotu, ali i jedinstvenu strast, snažnju požudu, kao i erotsku energiju. Pa ipak, koliko god biološki faktori bili prisutni u njenom psihološkom portretu, oni se kasnije, u središnjem dijelu romana, u kazivanju o posljednjem izdanku čuvene hadži Trifunove porodice gube i nestaju, a Sofkina drama i „silazak“ među svijet običnih ljudi kojem nije pripadala, motivisana je isključivo ekonomskim činiocima, njenom udajom za „neprikladnog“ mladoženju, i po godinama, i po društvenom statusu. Poslije tog „silaska“ u svijet kome ne pripada, njeno propadanje ili „gašenje“, samo je bilo stvar vremena. Sofkina propast upečatljivo je prikazana u navedene tri kulminativne scene u romanesknom kazivanju. Ako je Sofkin „silazak“ motivisan naglim njenim pristankom na udaju u kulminativnoj sceni razračunavanja sa ocem, kada joj on slomljen i razgolićen u svojoj bijedi do kraja, pokazuje istinske razmjere siromaštva i strah od definitivnog gubljenja preostalog dostojanstva, onda je i nagovještaj njenog sunovrata motivisan u drugoj kulminativnoj sceni, u kojoj je prikazana scena prve bračne noći i neuspješnog gazda Markovog pokušaja da završi u Sofkinoj ložnici i ostvari nepisano pravo na „snohačestvo“. Treća kulminativna scena i prikaz efendi Mitinog i Tomčinog sukoba, oko isplate preostalog novca od dogovorene svadbe, poslije koga dolazi do buđenja Tomčine surove i bezobzirne prirode, do kraja će razoriti Sofkin život, kao što će time definitivno započeti razaranje i gazda Markove loze.U prvoj kulminativnoj sceni prikazan je njen pristanak na „silazak“ u svijet kojem ne pripada, ali u kome i pored svega, kasnije počinje iznalaziti skriveno zadovoljstvo i smisao. Spuštajući se među svakodnevni, obični svijet, Sofka postaje dio njega, njihovih navika i nepisanih pravila, zato brzo iščezava njena izdvojenost, a zato i počinje da voli Tomču, na neki „svoj“ način. U jednoj dobro osmišljenoj psihoanalitičkoj studiji posvećenoj Nečistoj krvi ukazano je možda na pretjeran način i na svojevrsnu incestuoznu motivisanost Sofkinog zbližavanja sa „novom porodicom“, prije svega sa gazda Markom, ali i sa Tomčom, nakon Markove tragične smrti, gdje se Sofka „pojavljuje u ulozi majke koja gaji dete koje bi joj kasnije trebalo da postane – muž“.[31] Ipak će uspostavljena idila biti kratkotrajna, razorena je ponovo krivicom i samoživim ponašanjem njenog oca, koji će ostati bez novca i zatražiće ga od Tomče, ali i Sofke, jer je uvrijeđen što ga je zaboravila. Uradiće to na krajnje grub, ponižavajući način, a samim tim će probuditi njegovu duboko zatomljenu i do tada nespoznatu, ali snažnu surovu narav. I to junakinjino čudno „zaboravljanje“ porodice nakon udaje i kidanje gotovo svih veza sa ocem i majkom, zbog čega se Sofka gorko kajala u trenutku kada joj je otac nenajavljeno došao u posjetu da zatraži novac, predstavlja nepoznanicu i gotovo je neobjašnjivo za brojne dosadašnje tumače ovoga djela. Moglo bi se pomisliti da je to posljedica nepotpune psihološke motivacije, koja je možda proistekla iz ubrazavanja pripovijedanja usljed poznatog skraćivanja ili izostavljanja čitavih proznih fragmenata u drugom dijelu romana, prilikom njegove štampe 1910. godine. Možda nijedna od ovih pretpostavki nije utemeljena i možda se upravo radi o piščevoj namjeri da Sofkino „zaboravljanje“ oca i majke nakon udaje sagleda kao podsvjesnu želju junakinje da zaboravi na svijet koji je duboko razočarao i izdao, te da pobjegne od njega tako što će stvoriti jedan novi i iskreniji porodični život i svijet. U završnim dijelovima romana biološka tema je iznova ogoljena i stavljena u prvi značenjski plan, kao prirodni epilog jednog sasvim izvjesnog propadanja i gašenja gazda Markove porodice. Podjednako kao i kod hadži Trifunove porodice i propast i psihofizička degeneracija gazda Markovih počinje od naglog materijalnog uspona: „Sve se, isto kao nekada, i sada ponavlja. Isto kao što od onog njihovog hadži Trifuna njeni počeli da propadaju, tako, evo, i ovde počinje od svekra joj Marka, muža Tomče, i same nje...“[32] Upravo nam to sugerišu završne scene romana u kojima vidimo Sofku kako fizički i duhovno potpuno razorena nema volje ni za šta, kako besciljno obilazi od kuće do kuće po mahali, kako ispija kafe i „šara po pepelu“ na ognjištu, okružena bledunjavom djecom, dok o njenoj negdašnjoj glasovitoj ljepoti jedino još svjedoče „navek rumene i vlažne usne“.[33]2.6.Interesantno je ovdje ukazati i na analitička zapažanja Novice Petkovića, izvedena na osnovu posmatranja i upoređivanja Sofkinih analiza stvarnosti i zbivanja oko nje, koje govori o specifičnom odnosu fabularnog i sižejnog u romanu Nečista krv, u onom značenju koje su mu davali ruski formalisti. Boris Tomaševski fabulu definiše kao „ukupnost događaja u njihovoj unutrašnjoj vezi, tj. vremensko-logičnom slijedu“, a siže kao „umetnički sagrađen raspored događaja u delu“.[34] Sofka je uvijek, mada je „sve znala“ pogrešno pretpostavljala onda kada se ticalo njene sudbine. Na primjer, naglašava Petković, motiv o „prodaji kuće“ prisutan je u sižeu djela, što je plod pogrešnih Sofkinih zapažanja i pretpostavki, ali ga u fabuli nema, tu se ne radi o „prodaji kuće“, kako je junakinja vjerovala, već o njenoj „prodaji (udaji)“.[35]Navedeni motiv je u nekim novim naratološkim čitanjima doveden u vezu sa pojmom „virtuelnog narativa“, u značenju onoga što se moglo dogoditi ili se pretpostavlja da se moglo dogoditi, ali se ipak ne događa, kao što se povezuje i sa erotskim fantazijama glavne junakinje u kojima se seksualno sjedinjava sa zamišljenim idealnim muškarcem: „Erotska scena Sofkinog 'dvogubog' sopstva, između ostalog ukazuje i na to da junakinjin put do samospoznaje vodi od realnog ka imaginarnom i izmaštanom. Uvođenje jedne drugačije, moguće, ali (kasnije saznajemo), nerealizovane stvarnosti, širi tematske rukavce primarnog narativa za čiju interpretaciju upravo postaju značajne i takve neostvarene mogućnosti“.[36]Ono što predstavlja izuzetnost u tematsko-motivskoj ravni Nečiste krvi jeste Stankovićeva sposobnost oblikovanja karakterističnih detalja. Zapravo se radi o „dinamičkim motivima“, kako to ispravno sugeriše Novica Petković, koji su neobično funkcionalni u ravni psihološke motivacije unutrašnjih preživljavanja i stanja protagonista radnje. Navešćemo tri primjera. U kulminativnoj sceni Sofkinog sukoba sa ocem zbog udaje, jednim karakterističnim detaljem, prikazom očevih zgrčenih prstiju na nogama, izvrsno je sugerisana sva dramatičnost njegovih psiholoških preživljavanja: „Sofka vide kako mu se po ćilimu prsti od nogu u čarapama grče, tresu!“[37] Kada se neposredno pred svadbu vraćala iz kupatila, Sofka sasvim slučajno uočava da je krov na kući obnovljen, zapaža pojedine nove, zamijenjene ćeramide, crvene boje, kojima je veoma ekspresivno sugerisana tragika Sofkine žrtve: „Na krovu koji je prepokriven sad, sigurno od onog novca dobivenog za nju, padoše joj u oči ćeramide, koje su jasno odudarale od starih, crnih, mahovinom već obraslih, crveneći se, kao da su od mesa, kao – a to nije mogla da pojmi otkud joj dođe i zašto – kao da su od njenog mesa, od nje same“.[38] Po umjetničkoj efektnosti i po snazi psiholoških preživljavanja glavne junakinje, gotovo je bez premca scena u kojoj se Sofka očajnički upinje da na vjenčanju, pred oltarom u crkvi, zadrži klizavu, oznojenu Tomčinu ruku, da je ne ispusti i time, padanjem svatovskih darova na pod, bude raskinuta bračna veza: „I to držanje mladoženjine ruke bilo je za nju najteže. Osećala je kako njegovi ukočeni, uplašeni prsti samo leže u njenoj ruci, te ona mora jako da ih steže da bi ih mogla držati. Srećom, bili su preko njihnih ruku prebačeni darovi, basme i svile, te se nije moglo videti njeno neprekidno upinjanje: čim oseti kako od njegovih pristiju sve po jedan manje i manje ostaje u ruci, dok ne ostane samo jedan, ona onda mora ponova celu njegovu šaku hvatati...“[39]2.7.Nasuprot tim karakterističnim detaljima, Stanković je i pravi majstor prikazivanja masovnih scena i kolektivnih psihoza. Najkarakteristične su po umjetničkoj snazi možda dvije takve scene. Opis posljednjeg Sofkinog djevojačkog kupanja u hamamu pred svadbu i zanosna igra kupanja i pjevanja senzualnih vranjanskih djevojaka: „Iz mintana, jeleka, virila su njina topla prsa, crveni, jedri vratovi sa uznemirenim, nabreklim i oznojenim žilama. Sve su jednako bile razuzurene, nikako da se priberu, ohlade. Svaki čas su leteli iz ruke u ruku beli peškiri, kojima su brisale znoj sa čela, zavlačile ih među prsa, ispod pazuha, i otuda ih izvlačile mokre i sasvim presavijen od znoja. Onda su ponovo drugi, suvi peškir uzimale, jedna drugu molile da je obriše gde ona sama ne može, po leđima ili ma gde“.[40] U toj izuzetno oblikovanoj sceni senzualne ili tjelesne erotike dolaze do potpunog izražaja važnost oslobođene seksualnosti kroz motive igre, dodirivanja i golicanja, ali i mirisa: „A usled tog međusobnog trljanja, opet je nastalo zadirkivanje, golicanje, bežanje i valjanje po haljinama. Opet se ceo amam ispuni mirisom njinih čistih, okupanih i strasnih tela. Iz samog amama, kurne, jednako je ovako na mahove, kako bi se vrata otvorila, dopirala para i toplota, i to tako jasno otuda na mahove pahtala, da je izgledala čisto kao nečiji uzdah, kao od onih tamo mramornih ploča koje kao da žale za njihim lepšim telima, koja su do sada na njima ležala...“.[41]Po animalističkoj i nagonskoj strani ljudske prirode, po slikanju sveopšteg komešanja i nemira, po međusobnom karnevalskom stapanju u kome se gubi svaka individualnost, po sudaru uzvišenog i niskog, po strasti i senzualnosti, po sjedinjavanju ljudi i kućnih odaja u kojima su se nalazili, bez premca je scena sa svadbe u gazda Markovoj kući. „A, međutim, sve se više i kujna, sa onom silnom vatrom, vrelinom, i njihna ovamo velika soba spajala, sjedinjavala, i svi oni sve više bivali razgolićeni, sve su više haljina od sebe odbacivali“.[42]U jednom uspješnom analitičkom zapažanju upravo je povodom ovoga oblikovanja svadbene atmosfere ukazano i na neobične doživljaje koji se manifestuju u duši i svijesti glavne junakinje: „I učini joj se, čisto kao u pričama i pesmama, kao da je ona neka čuvena lepotica, pa odvedena u kulu i tamo skrivena“.[43] Povodom toga je naglašeno sljedeće transformisanje umjetničkog postupka: „Narativ se tada za trenutak izmešta iz jednog, nazovimo ga realno mogućeg, nivoa fikcionalnosti u drugi koji pripada domenu arhetipske imaginacije a tiče se sudbine lepote koju htonska bića vode iz visine i svetlosti u donji svet“.[44] Nakon ovoga opšteg uvoda, Stankovićev pripovijedni fokus dobija polnu diferencijaciju, tako da je najprije ukazano na žene i njihovu oslobođenju strast, a nije slučajno da ti opisi počinju od „trbuha“ i „prsa“, od „vratova i podvaljaka“, kao temeljnih seksualnih simbola ženskoga roda i erotske senzualnosti: „Kod žena već su se sasvim pomaljali iznad sukanja i futa trbusi, nadmeni od mnogog jela i pića; videla se njihna poluotvorena prsa, kod neke sparuškana, a kod nekih još sveža, jedra, strasna. A kod sviju njih goli, oznojeni vratovi i podvaljci bili su obojeni raznim bojama od šamija i šalova, te su zbog toga još čudnije izgledale“.[45] Muškarci su prikazani kao razuzdani i neobuzdani divljaci, kao dio negdašnje prahorde u kojoj se nije vodilo računa ko pripada kome, već se samo stremilo ka zadovoljenju trenutne nabujale strasti. U središtu piščeve pažnje je opis njihovih „golih, kosmatih“ prsiju: „Muški, opet, bili su sve razuzdaniji. Svi odavno bez silava, pojaseva i čizama, i golih, kosmatih prsiju, i izuvenih nogu. I što se više pilo, nazdravljalo, i tamo u kuni, oko kuće, i ovamo, u sobi, za trpezom, sve više su se međ' sobom mešali, kao sjedinjavali“.[46] Piće i ogromne količine alkohola kidali su sve granice među akterima svadbenog veselja i brisali sve moralne granice i obzire: „Nije se biralo ko će gde da sedne, gde da se izvali. Ni muž kod svoje žene, ni žena kod svoga muža, nego gde se našlo, gde se moglo. Ne osećali se bolovi od susednih laktova u prsima, od tuđih, ne muževljevih kolena međ' skutovima“.[47] U već pominjanim i veoma pažljivim etnografskim istraživanjima naglašeno je da se takav kolektivni ritual „pirovanja“ običavao kod starih balkanskih naroda, kao i kod nekih drugih slovenskih naroda, a da je kod Srba zabilježen u selima Vranjske Pčinje: „U tome pirovanju, koje u sebi nosi elemente ritualnog seksa nasleđenog u opsegu sirvivala tračkih plemena i navika slovenskih etničkih skupina, plemena i naroda iz drevne starine, u vreme svadbenog veselja, dok se u potpunosti oblikovao svadbeni ritual, u svadbenoj ekstazi i ritualu u vreme veselja, nije se vodilo računa ko se s kime u seksu pari. To su u stvari bile svadbene bahanalije, u kojima se tražila ljubavna vlast od strane muškaraca, sa najmlađim ženskinjama“.[48] Svakako u nastojanju da svoj pripovjedački fokus učini što raznovrsnijim i uvjerljivijim, baš u tim trenucima, Stanković uključuje Sofku kao posmatrača čitavog kolektivnog transa svojih novih saplemenika: „I sa užasom Sofka je gledala kako je sve to počelo da postaje, da se stapa u jedno. Svi muški pretvaraju se u jednog muškog, sve ženske takođe opet u jednu opštu žensku. Ni staro, ni mlado, žena, snaja, strina, ujna ili kakav raod. Samo se znalo za muško i za šensko, i onda jedna mešavina: stiskanje, štipanje, jurenje oko kuće i krkljanje.“[49] Da bi čitavu scenu karnevalske erotike učinio još snažnijom i doživljenijom, Stanković na izvrstan način iz te zajapurene i stopljene mase izdvaja jednu junakinju, neku mladu, lijepu i pitomu Mileniju, a onda na njenom primjeru pokazuje sve razmjere pomjerenih moralnih i psiholoških granica u svijesti svojih junaka: „Toliko je to išlo da je ona mala, pitoma Milenija, sigurno ne mogući da izdrži više tamo po dvorištu i po kutovima najezdu tolikih ljudi, koji su je jurili, pobegla otuda ovamo i počela da se krije oko Sofke i trpeze. A bila je sva izlomljena, izujedana, a opet sva srećna i obamrla od silne naslade“.[50]U takvom stanju zanosa, „gotovo luda od sreće“, Milenija je utočište i zaštitu potražila baš od Sofke sagledavajući u njenom prisustvu utočište i razumijevanje za to njeno stanje sveopšteg zadovoljstva i naslade što je izrasla u predmet opšte seksualne želje i pomame: „Ne daj me, snaškice! Ne daj me, slatka bila. Ne daj me, jer ovi me naši svu... – i pokazivala je gotovo gola prsa i izgužvane fute i jeleke“.[51] Nakon toga je Stankovićeva višestruka ili „pluralna fokalizacija“,[52] iznova obezličena i ponudila nam je novi opšti pogled na navedenu situaciju iz perspektive „kolektivnog glasa“: „A na to niko da se postideo, pocrveneo, već su joj se svi smejali, osobito žene, i to stare, sasvim u godinama, jer ona je bila najmlađa međ' njima, pa zato mora najviše od muških da 'pati'. Čisto razdragano, kao sećajući se kad su one bile tako najmlađe u familiji, pa tako na ovim veseljima, svadbama bivale od svih muških najviše jurene, milovane i ljubljene, na sav glas, razdragano, dirale su Mileniju: – A Milenijo! Ah ti, mori, maznušo! Ti bajagi nećeš! Ti li?“[53] Ono što je takođe neobično, taj kolektivni glas je dolazio od žena, ali je to i logično ako imamo u vidu da je upravo njihovo iskustvo u tome bilo najdublje i najautentičnije.3.0.Događaji u romanu Nečista krv izloženi su hronološki, tehnikom prospektivnog pripovijedanja, od dalekih Sofkinih predaka do njenog dolaska na svijet, ali su pri tome, kako je to dobro uočeno, sve do četvrtog, u manjoj mjeri i petog poglavlja „događaji pri opisivanju stilizovani kao prošli“,[54] tako da se doživljava prividan utisak da su prošli kroz Sofkino sjećanje, te da se radi o retrospektivnom pripovijedanju. Prema tome, pripovijedna retrospekcija je u kompozicionoj ravni veoma rijetka, ali je svijest o njenom prisustvu diskretno prisutna u onom dijelu romana koji uslovno nazivamo „porodičnom hronikom“ ili pričom o Sofkinim precima. Novica Petković u navedenoj studiji pokazuje da časopisne verzije romana Nečista krv počinju Sofkinim retrospektivnim reminiscencijama o njenim precima, da bi u konačnoj verziji Nečista krv počela identičnim podsjećanjem na Sofkine pretke, ali ne iz njene, nego iz piščeve hronološke perspektive.Proticanje narativnog vremena, dok se pripovijeda o Sofkinim precima, vrlo je intenzivno, da bi se osjetno usporilo sa pripovijedanjem o Sofkinoj porodici, njenom djetinjstvu i pogotovo sa prelaskom na njeno djevojaštvo. „Pravo usporavanje, međutim, nastaje tek u glavnini romana, od V do HHV glave, od dolaska očevog glasnika, pa i samog oca, do prosidbe i – a tu se već vreme zgušnjava, usporava, kao da je na trenutke zakočeno – do svadbenih svečanosti, do udaje Sofkine za maloletnog Tomču, sina seoskog gazda Marka, odskora doseljenog iz Gornje Pčinje“.[55] Pri tome je važno imati u vidu da je to retrospektivno pričanje o gazda Markovoj staroj pčinjskoj kući, kao i novoj, podignutoj u Vranju, u donjoj varoši, gdje su obično živjeli noviji doseljenici, „uklopljeno u paralelni sižejni tok“. Takođe je neophodno znati da su posljednji događaji koji su „ispripovedani usporenim vremenom“ vezani za „Markov neuspeo pokušaj pri svršetku svadbe da – prema pčinjskom običajnom pravu – uđe u snahinu ložnicu umesto sina, onda prvi dani Sofkinog života posle svadbe i, na kraju, Markova pogibija i sahrana“.[56] Poslije toga će doći do postepenog, ali sigurnog, ubrzavanja vremena pripovijedanja, naročito što se više približavamo kraju romana, „a osobito nakon efendi Mitinog zahteva da mu zet isplati novce koje mu je kao otkup za ćerku obećao Marko, što je izazvalo, dotle pritajenu, žestoku Tomčinu narav i konačno odlučio žalosnu sudbinu Sofkinu“.[57]3.1.U završnom ili epiloškom dijelu romana, u opisu Sofkinog brzog i neumitnog sunovrata, došlo je do naglog ubrzanja narativnog vremena, u kome je starija književna kritika prepoznavala, ne bez argumenata, nedopustive kompozicione slabosti djela. Jovan Skerlić je na primjer isticao da pri kraju „događaji nagle, stvari se vrše bez psihološkog pravdanja, u sunovratu, pričanje je u skokovima i taj improvizovani nakalemljeni deo slabi opšti utisak“.[58] Međutim, važno je imati u vidu već pominjanu činjenicu da je u štampariji rukopis romana Nečista krv neplanirano skraćivan i da je upravo ta činjenica uslovila ovu vrstu nedostatka ili slabosti o kojoj piše Skerlić. U prethodnim poglavljima ove monografije smo pisali o tome, a ovdje ćemo samo ukratko naznačiti da je o tim štamparskim uskušenjima i skraćivanjima Nečistekrvi detaljnopisao Siniša Paunović, kao jedan od pouzdanijih Stankovićevih biografa.[59] O tome je ostavio svjedočenje i sam pisac, a ovdje navodimo jedan fragment iz Stankovićevog zapisa koji je uvršten u predgovor Milana Ogrizovića povodom objavljivanja Nečiste krvi u Zagrebu 1917. godine: „Drugi deo Nečiste krvi, za koji kritičari kažu da je 'zgužvan', skraćen je prilikom štampanja, jedno zbog toga, što je roman bio prešao 16 tabaka, a ja se bojao, da ga neću moći platiti, t.j. da se neće moći knjiga rasprodati, a najviše i zbog toga, što nisam htio da čitalac počne osećati pisca, kao što sam ja, kod toliko njih, osećao pri kraju romana. A i zbog toga, da ne kažem sve čitaocu već da bi on sam i dalje mislio prema svojoj umnoj razvijenosti“.[60]Kasniji tumači Stankovićevog romana Nečista krv, među kojima je o tome najprodubljenije pisao Novica Petković, ne dovode u pitanje Skerlićevu ocjenu, jer je u mnogim pojedinostima zasnovana, ali pronalaze na nivou kompozicione organizacije djela određene zakonitosti, koje Skerlić kao pisac prikaza u kome je pratio prije svega naturalističku tezu o psihofizičkom izrođavanju, nije morao uvažavati, pa ni poznavati bez neophodne vremenske distance i kasnijih teorijskih iskustava. Naime, prema odličnom Petkovićevom uočavanju, ubrzanje narativnog vremena ima specifičnu kompozicionu ulogu u romanu Nečista krv. Dato je, nimalo slučajno, na početku i na kraju teksta, na njegovim okvirima i nalazi se u odnosu na središnji ili osnovni dio teksta u stalnom oponentskom odnosu prema dominantnim književnim postupcima. Tako da se može izvesti opravdani zaključak, kako je „slučaj hteo da iznuđeno skraćenje samo pojača možda 'najprirodniju' krivulju proticanja romanesknog vremena: u kompozicionom pogledu funkcionalna ubrzanja vremena na oba kraja teksta i usporavanje, gotovo kočenje u njegovoj glavnini“.[61] U tome je prepoznata i izuzetna Stankovićeva „artistička svest“ o zakonitostima romaneskne forme: „Radeći na tekstu više od deset godina, što je u to vreme bilo prilično neuobičajeno, on je želeo da pripovedanje, kompoziciju i jezik u što većoj meri saobrazi intimi, samosvesti i identitetu glavne junakinje“.[62]Iako je to hronološko ili prospektivno pripovijedanje u romanu Nečista krv dominantno, naglasili smo već da to ne znači i da je jedino. Pažljivom analizom teksta možemo se uvjeriti da su česte i retrospektivne reminiscencije, koje su najčešće iskazane kao fragmenti Sofkinih sjećanja, naročito u središnjem dijelu romana. Ukazujemo na Sofkino sjećanje na patološke noćne halucinacije suludog „tetina Riste“, kojima je bila svjedok dok je u ranom djetinjstvu išla u posjete tetka Mariji: „Sofki i sada, kad god bi se setila ludog tetina Riste, meso bi nekom odurnošću zaigralo. Seća se da zbog toga kao devojčica nikada nije volela ići k njima, još manje, kao kod drugih, po dva i tri dana tamo ostati. Ne zna se baš zašto je poludeo. Posle bolesti, u kojoj je bio sav uzet, uobrazivši da ga je, za vreme te njegove duge bolesti, žena varala sa najstarijim kalfom iz radnje, počeo da pije. Onda je i poludeo“.[63] Radi se, inače, o jednoj od upečatljivijih scena prikaza psihičkog rastrojstva i ludila junaka u srpskoj književnosti, kakve smo prije Stankovića imali npr. u romanu Lazara Komarčića Jedan razoren um (1893). U Sofkinim sjećanjima naročito su upečatljive slike fizičkog izgleda tog mentalno razorenog pretka: „Držali su ga i hranili vezanog, gore, na gornjem spratu. I kad god bi Sofka sa ostalom decom htela iz radoznalosti da ode gore i vidi ga, pa penjući se na stepenice počeli da vire kroz rešetke od ograde na doksatu, ispred njegove sobe, on primetivši ih, go, samo u gaćama i košulji, visok, bled, počeo bi k njima da poskakuje i više – Oh, Marija, kurva! I vezanih nogu, u belim, novim čarapama, jednako poskakaujući, nastavljao bi: – Oh, oh!... kurva, Marija!“[64]4.0.U dosadašnjim tumačenjima Nečiste krvi više puta je naglašavano da pripovjedač izlaže priču u trećem licu, zauzima sveznajuću poziciju i prividno je podudaran sa autorom, pa se radi i o autorskom pripovjedaču, koji nije personalizovan, ni dramatizovan, te koji svoju „tačku gledištva“, svoj vidokrug u velikoj mjeri približava Sofki kao glavnoj junakinji djela. Naravno, to ne znači da je Sofka pripovjedač, ali je „povlašćeni lik, privilegovana junakinja, pa već i s toga s kraja na kraj teksta osećamo njeno opažanje i doživljavanje“.[65]Svoju sveznajuću poziciju, naročito u prvom poglavlju romana, pripovjedač relativizuje upotrebom onih glagolskih oblika koji upućuju na usmeno porijeklo informacija: „znalo se“, „pamtilo se“, „pričalo se“ i sl.[66] Zato se pravom može reći da je naracija depersonalizovana, da je narator i „poznat i nije poznat“,[67] da svoje znanje prividno „izjednačava“ s čitaocima djela i na taj način „komunikacioni kanal“ čini prohodnijim, a svoju objektivnu poziciju nepouzdanijom i subjektivnijom. U nekim novijim naratološkim pogledima na Nečisti krv naglašena upotreba „pripovedačkog aorista“ dovedena je u vezu sa dragocjenim prisustvom „iterativnog narativa“ u ovome Stankovićevom djelu.[68] Sa druge strane, na kompozicionom planu, to mu omogućava da bude sažetiji i da brže pripovijeda u početnim poglavljima romana. Otuda pripovjedač osjeća potrebu da te usmene izvore učini što uvjerljivijim, pa i da se distancira od mogućih sumnji u objektivnost i istinitost tih izvora, što naročito dolazi do izražaja u pojedinim pripovjedačevim komentarima: „Nije laž. Živi ljudi još to pričaju i kunu se“.[69] Uvijek kada bi usmeno predanje o Sofkinim precima sačuvalo suviše štura i nejasna sjećanja, jer je, sasvim prirodno, nastalo iz perspektive onih koji nisu pripadali pomenutoj porodici i kojima porodične tajne nisu bile lako dokučive, pripovjedač pribjegava neodređenim komentarima: „Ko zna kako se upoznali, kako i gde sastajali“,[70] „I ko zna zašto“ ili „Ne zna se baš zašto je poludeo“.[71] Time se na izvjestan način, pripovjedač opravdava pred čitaocima, zbog neposjedovanja konkretnijih svjedočanstava. Iz navedenog se može zaključiti da porodična hronika, prema dobrom zaključivanju Dimitrija Vučenova, „dobija dva modaliteta naracije: jedan koji je predanje, i drugi, kojim se nastoji posvedočiti autentičnost ispričanog ukazivanjem na to da se neki ljudi u istinitost toga kunu i kazivanjem da se baš sve i ne zna“.[72]4.1.O funkciji predanja i folklornom podtekstu u Nečistoj krvi pisano je u više navrata i to na veoma upečatljiv način (N. Milošević Đorđević, Lj. Pešikan Ljuštanović, V. Pitulić i sl.). Naglašena je Stankovićeva nepogrešiva sposobnost da prepozna „prasituacije u kojima su predanja i nastajala“,[73] a kao karakterističan primjer izdvojena je scena u kojoj je Tomča, nakon što je uvrijeđen od efendi Mite napustio kuću, jureći na konju kroz noć doživio viziju susreta sa vilom brodaricom u Sofkinom liku. Ukazano je i na činjenicu da su brojni Stankovićevi individualni i kolektivni junaci „zatočenici liminalnosti“ i da ne proživljavaju do kraja različite „obrede prelaza“, što ima za posljedicu njihove „osobene psihološke fiksacije“.[74] Izdvojeni su i različiti oblici narodne tradicije kao nevidljivog folklornog podteksta u Nečistoj krvi. Iznova su potencirani različiti „obredi prelaza“, ali je ukazano i na simbolička značenja kuće, kapije, groblja, sahrane, na odlazak u crkvu, na prikaz svadbenih obreda, odijevanja mlade, poruke narodnih pjesama i sl. Posebno je ukazano na bitnu motivacionu ulogu pojedinih folklornih motiva, a kao primjer navedena je scena u kojoj je prilikom „odvajanja neveste od kuće“, Sofka zakačila svojim velom za kućni prag, čime je naslućena kasnija njena tragična životna i bračna sudbina, a zasnovana je u narodnim vjerovanjima i „asocijacijama na nekakav dug precima“.[75]Važno mjesto u ulozi folklornog materijala u oblikovanju umjetničke slike svijeta ovoga djela predstavljaju i uvršteni stihovi narodnih lirskih, uglavnom svadbenih i ljubavnih pjesama, kojima su dodatno psihološki motivisani događaji vezani sa Sofkinu proševinu, kao i samu udaju i događanja na dvije svadbe, jednoj u efendi Mitinoj, a drugoj u gazda Markovoj kući. Prvu takvu pjesmu „Žali, diko, i ja ću žaliti“ pjevaju djevojke i žene u hamamu prilikom obreda posljednjeg Sofkinog djevojačkog kupanja. Nešto kasnije u istom tom hamamu ispjevana je još jedna, i to ljubavna pjesma, „Mito more, Mitanče“, prilikom djevojačkog zadirkivanja o mladićima koji su im se dopadali i u koje su bile potajno zaljubljene. Na svadbi u efendi Mitinoj kući pjevana je i to u dva navrata svadbena pjesma „Hadži Gajka, mori, hadži Gajka devojku udava“, dok je u gazda Markovoj kući pjevana čuvena pjesma „Slavuj pile, more, ne poj rano“. Njima možemo pridodati još jednu i to liturgijsku pjesmu, koja je izvedena prilikom samog crkvenog obreda vjenčanja mladenaca „Mirom Gospodu pomolim sja“. Čini nam se da je za razumijevanje tragične dimenzije romana naročito dragocjena simbolika svatovske pjesme „Hadži Gajka, mori, hadži Gajka devojku udava, / Em je dava, mori, em je dava, em je ne udava!“, koja se pojavljuje i u drugim Stankovićevim djelima, a posebno u drami Koštana. Pisac daje komentar prije nego što su na početku svadbe u efendi Mitinoj kući Cigani zapjevali ovu pjesmu. Nije to bila „obična pesma“, već „pesma njihove kuće, koja se uvek pevala kada se ko od njih udavao i ženio“.[76] Važna je zato što otkriva jedno bitno obilježje u životu hadžijskih porodica u Vranju, i to ono što je ispjevano u kasnijim a ovdje nenavedenim stihovima pjesme, da se djevojke i mladići iz tih bogataških kuća nikada nisu ženili ili udavali svojom voljom, nego uglavnom na osnovu dogovora starijih. Naročito je pri tome bila tragična sudbina djevojaka koje nisu „udavali nego prodavali“. Zato su se efendi Miti u tom trenutku učinile „tako tačne, tako tužne reči te njihove pesme“,[77] jer je i on „prodao“ umjesto da je udao svoju kćerku jedinicu Sofku. 4.2.Sa prelaskom sa uvodnog na centralni dio romana, sa „porodične hronike“ na „roman ličnosti“, narativna perspektiva se mijenja. Umjesto svjedočenja množine „prelazi se na sasvim lični, individulani i subjektivni vid života i sveta, zbivanja i sudbine o kojima se priča“.[78] Sunštinski je to Sofkin ugao viđenja, a formalno nije, zato što se pripovijedanje i dalje izlaže iz sveznajuće perspektive, ali se u brojnim oblicima „doživljenog govora“, često i takvim oblicima naracije koji su na samoj granici prema „doživljenom govoru“, pričanje prelama kroz Sofkinu svijest, kroz njene doživljaje, emocije i samoanalize. Tada su veoma rijetki i piščevi istupi iz perspektive prenosica usmenog predanja, kao što je i treća dominantna narativna perspektiva romana, sa tradicionalnom pozicijom sveznajućeg, nepersonalizovanog pripovjedača, prisutna samo sporadično, da bi u trećem dijelu, poslije Sofkine udaje i naročito poslije efendi Mitinog sukoba sa Tomčom, postala gotovo isključiva. I pomenuti oblici „doživljenog govora“ ili unutrašnjeg monologa u trećem licu, najčešće nisu dati u klasičnoj formi, zato što pisac daje odrednice tipa „znala je Sofka“, „dosetila se Sofka“, „osećala je Sofka“, „bila je uverena“, „vide Sofka“ i sl.Iz te izrazito subjektivne Sofkine perspektive nisu samo izložena zbivanja koja se odvijaju u svijetu oko nje, niti samo njena psihološka preživljavanja, već i vizuelni doživljaji prirode, pejzaža, enterijera i sl.[79] Karakterističan je u tom pogledu Sofkin vizuelni i akustični doživljaj unutrašnjosti hamama za vrijeme njenog posljednjeg djevojačkog kupanja: „Isprva se nije moglo od pare ništa da vidi. Jedino je odozgo kroz zrakasta stakla dolazila svetlost i osvetljavala sredinu, 'teršene', a okolo po svodovima, po 'kurnama', gde je bio potpun mrak, gorela su kandila i mrko crveno osvetljavala. Iz čepova šuštala je voda padajući u kamena, mramorna, četvrtasta korita. Na sredini teršena jedva se nazirala izvaljena tela i oko njih i po njima već slepljeni pramenovi vlažnih, dugih, crnih kosa“.[80]Povremeno se iz Sofkine svijesti naziru i predstave fizičkih portreta drugih protagonista.[81] Tako je, upravo iz te perspektive, čitaocima predočen Tomčin fizički portret, onda kada je već bio malo uzrastao: „Već beše malo uzrastao. Nausnice ga ogaravile, podbradak se zaoblio, vilice mu postale četvrtaste. Ona njegova detinja, visoka, suva ramena sada iz mintana počela da se koščato pomaljaju, kao što su mu se i kolena izrazitije ocrtavala“.[82] Na takav način su predočene i predstave o složenim mentalnim sklopovima junaka koji su okruživali Sofku i bitno uticali na njenu životnu sudbinu. Najuočljivije je to u trenucima kada Sofka opisuje Tomču u trenucima ljutnje koju je počeo da pokazuje prema slugama i srodnicima: „I Sofka bi onda primećivala, kako bi mu, čim bi znao da ga ona tamo ne može čuti, ni videti, a naiđe na koga slugu ili u krađi ili u kakvoj neispravnosti, odmah tada njegove oči zasjaje takvim nekim užasnim, nečovečnim sjajem, vilice mu tako odskočile i cvokokući počele da se tresu. I Sofka, onda na užas, odmah bi upadale u oči njegove ruke, kratke maljave, već iste kao u oca, i onaj Markov zdepast vrat sa sniskim čelom i izvučenim, visokim potiljkom“.[83] Kroz Sofkinu svijest je prelomljen i njen sukob sa ocem, kada je saznala da je praktično na bezobziran način prodata u svadbenoj trgovini, a ono što je naročito važno za romanesknu kompoziciju jeste pomenuta činjenica da se radi o prvoj kulminativnoj sceni u strukturi romanesknog zapleta. Istakli smo i da se druga kulminativna scena odigrava u prikazu Sofkine prve bračne noći na svadbi u gazda Markovoj kući, dok je u trećoj kulminativnoj sceni predočen efendi Mitin sukob sa Tomčom zbog neisplaćenog novaca za ranije ugovorenu Sofkinu udaju. Poslije toga se Sofkino prisustvo u perspektivama pripovijedanja u ovome romanu smanjuje u stepenu u kome se „od snažnog subjekta, čija svest i podsvest određuju i presudni su za viđenje sveta, događaja i sudbina, postaje objekat, pa se i zbog toga ishodište naracije mora mijenjati i od subjektivnog postaje sve više 'objektivno'“.[84] Inače je u literaturi to već naglašeno da je u središnjem dijelu romana, samo u trinaestom poglavlju, pripovijedanje izloženo ne iz Sofkine izrazito subjektivne perspektive, već iz perspektive sveznajućeg naratora, posredovane nepouzdanim usmenim svjedočenjima koja je čuo od varošana, a radi se o izlaganju gazda Markovog porijekla i istorijatu njegove porodice. Oslanjajući se na tri izvora naracije, od kojih je jedan složen, Stanković je, mada je Nečista krv ispričana u formalnom smislu na tradicionalan način koji je u srpskoj prozi bio prisutan čitavo stoljeće, smjenjivanjem uglova posmatranja, prvi u srpskoj književnosti „dao romanu novu dinamiku i nov intenzitet pričanja“,[85] na način drugačiji od prethodnika.5.0.Toj novoj dinamici i novom intenzitetu pričanja u romanu Nečista krv doprinosi i izrazita raznovrsnost pripovijednih formi, kao i glagolskih vremena, posebno pripovjedačkog aorista i perfekta. Po svojoj specifičnosti, kako smo to prethodno već istakli, naročito se izdvajaju oblici „doživljenog govora“, ali ih je nerijetko teško razlikovati od naracije kroz koju se prelamaju samoanalize i psihološka preživljavanja Sofke kao glavne junakinje romana. Navodimo kao primjer jednu karakterističnu Sofkinu samoanalizu iz koje dobijamo stvarnu predstavu o njenom složenom psihološkom karakteru i neobudanoj erotskoj energiji: „Još u početku, kad je počela da oseća kako joj se sve više prsa razapinju, pune, kako joj telo biva sve zaobljenije, kada se od svakog iznenadnog dodira, čak i od šuma i bata nečijih koraka, golicavo trzala i slatko uvijala, kada joj se od samog pogleda muških sva krv u glavu penjala, noge joj za zemlju kao prikovane ostajale i kada je osećala da ako bi taj muški ovamo njoj prišao, da se ona od obamrlosti ne bi mogla maknuti, još manje mu se odupreti, odbraniti od njega – pa već tada, kada je, dakle, bilo najgore i najteže, već je tada ona bila uverena da nikada, nikada neće biti toga, neće se roditi taj koji bi bio ravan i dostojan nje; dostojan i njene ovolike lepote a i same nje, kao Sofke efendi Mitine“.[86] Povremeno se kroz oblike doživljenog govora ulazi i u unutrašnji svijet drugih protagonista, a posebno efendi Mite i gazda Marka prije svih drugih. Dramatična efendi Mitina preživljavanja i strahove zbog mogućnosti da Sofka ne pristane na udaju, a zatim i olakšanje koje je nastupilo nakon njenog iznenadnog pristanka, najbolje su motivisani jednim iskazom u formi doživljenog govora: „Koliko je puta u potaji drhtao i tresao se od straha pri pomisli da od svega neće ništa biti, da Sofka, kakva je, sigurno neće pristati, ispustiće se ovakva prilika, neće se doći do novca, i to ovakvog, velikog, mnogog novca, kakav se zna da samo on, taj gazda Marko, ima, nego da će najzad morati da nastupi ono... dugovi, prodaja kuće... A sada, eto, hvala Bogu, ispuni se!“[87]U sceni vjenčanja u kojoj na dugoj ceremoniji Sofka sa mnogo teškoće zadržava klizavu, oznojenu Tomčinu šaku, a kada pogledom traži gotovo očajničku pomoć, gazda Marko je na trenutak povjerovao da se pokajala i da ne želi da se vjenča. Taj gazda Markov strah, takođe je na upečatljiv umjetnički način iskazan upravo u formi doživljenog govora, smjenjivanjem različitih, prošlih i budućih glagolskih vremena: „Pomisli da je ona uzalud sebe mučila i gonila, ali sada, pred svršetak, kada će da se zaključi bračna veza, ne može da izdrži, hoće da odustane od ovakve svoje neprilike, ovakvog muža, zato ga sad tako očajno gleda, moleći za oproštaj, što će ga eto obrukati, osramotiti“.[88]5.1.Naročitu raznovrsnost i funkcionalnost pripovijednih formi, Stanković pokazuje u jednoj od tri kulminativne scene koje su prisutne u romanu Nečista krv. Ovdje ukazujemo na scenu Sofkinog sukoba sa ocem nakon saznanja da je udata protiv njene volje i bez njenoga znanja, a zatim i neočekivanog preokreta i naglog pristanka na žrtvu u ime očuvanja porodičnog ugleda, a još više spašavanja oca od krajnjeg poniženja i materijalnog propadanja. Pored oblika doživljenog govora, u navedenoj sceni, pojavljuju se i veoma funkcionalni oblici prishološke deskripcije, forme dijaloga preživljavanja i osjećanja, dijaloga sukoba, oblici upravnoga govora i sl. Navešćemo karakterističan primjer tzv. „nepravog“ upravnog govora ukućana, iz koga Sofka dok je boravila u kući tetka Kate saznaje da je udaju za dječaka Tomču: „Ali se Sofka iznenadi kada još ču, kako kao pravdajući se, počeše da pričaju da, iako je mladoženja još mali, tek mu je dvanaest godina, ipak bi se svaka smatrala za srećnu što u tako bogatu kuću ide“.[89] Povodom ovog primjera, Novica Petković naglašava da je „nepravi upravni govor takva forma u kojoj se tuđi upravni govor na određeni način parafrazira i preuzima formalno kao neupravni, ali se pri tome konstrukcija izvornog iskaza čuva bar toliko da se pri čitanju oseća ili razaznaje“.[90]Deskripcija se kod Stankovića najčešće nalazi u funkciji slikanja psiholoških stanja, čak i onda kada prikazuje fizičke portrete, kada daje opise spoljašnjeg ili unutrašnjeg prostora, te kada usmjerava pažnju na mimiku i geste junaka. Sasvim je to prirodno, ako imamo u vidu da je deskripcija najčešće nastala kao plod Sofkinih vizuelnih utisaka i analiza svijeta koji je okružuje. Možda je najbolji primjer tome opis onog očevog „sitnog“ hoda, kao i podsmijeha koji je Sofka prepoznala na njegovom licu kada je došao da od Tomče traži preostali novac, koji mu je prema ranijem svadbenom dogovoru sa gazda Markom morao biti isplaćen: „Po njegovom oštrom sitnom, usporenom koraku ona vide da je ljut. Zatim vide kako mu, kada spazi nju, pa još sa Tomčom, i oko njih dvorište raščišćeno, kuća okrečena, udešena, zaigra čudan, ironičan osmeh na suvim, malo zbrčkanim i već krezubim ustima“.[91] Upravo je taj zajedljivi podsmijeh, potpuno paralisao Sofku, zbunio je iako nije bila takve prirode, podsjetio je na očev naglašeni egoizam i sebičnost, a onda je i onemogućio da djeluje na racionalan način: „Nije mogla da se makne, jer je taj njegov podsmeh, sa kojim joj se približavao, svu zbuni. Jasno je videla kako se u tom njegovom osmehu krije jetkost, bes i podsmeh na sve i na nju, Sofku, jer, eto, devojka dobila muža, svoju kuću, pa već počela da se goji, i na muža joj, Tomču, jer ga video kako srećan obleće oko nje. Za Sofku je jasno taj njegov osmeh govorio: 'O, o, pogle, ovi baš počeli da žive, pogle kako se udesili, a ja ovamo mogu bez ičega. Ja i njena mati ništa, zaboravili na nas!“[92]6.0.Istakli smo da roman Nečista krv na početku i na kraju podsjeća na porodičnu hroniku, a da u središnjem dijelu ima sve bitne karakteristike romana ličnosti. Prelaskom sa porodične na individualnu istoriju glavne junakinje Sofke, sasvim prirodno, došlo je do sužavanja tematskih okvira i usmjeravanja pažnje na manji broj likova, tako da se, u osnovi, aktivne ličnosti u romanu Nečista krv mogu grupisati u dvije skupine. Prvu skupinu, na koju je usmjerena pažnja u prvom dijelu romana, do Sofkine udaje, sačinjavaju Sofka, njeni roditelji: otac efendi Mita i majka Todora, a eventualno još i sluškinja Magda i negdašnji momak iz trgovačke radnje Tone. Pri tome je Magda prikazana kao pozitivni junak, svojevrsna zaštitnica i odana silueta porodice i onda kada su ih svi napustili i kada se i ona bila osamostalila i stekla svoju kuću i ukućane, dok je sluga Tone prikazan kao demonski i gramzivi simbol novog kapitalističkog doba u kome je sticanje bilo iznad svake zahvalnosti i ljudskosti. U drugom dijelu romana, od Sofkinog dolaska u gazda Markovu kuću, uz glavnu junakinju, dominira svega još nekoliko likova: svekar Marko, nakon njegove smrti muž Tomča, svekrva i sluga Arsa. Prema jednom tačnom analitičkom zapažanju možemo naglasiti da „u romanu imamo dva simetrična porodična kvarteta, prvi u prvom, a drugi u drugom dijelu romana, a u pozadini svakog od njih data je uglavnom neizdiferencirana masa koju čini šira porodica junakinje, odnosno junaka, zajedno sa drugim predstavnicima socijalnih grupa kojima pripadaju dve porodice – varoške polufeudalne aristokratije u prvom, odnosno seljaka u drugom slučaju“.[93]Naglašavamo da su veoma upečatljivo prikazani porodični odnosi u efendi Mitinoj kući. Njegova ženidba mladom i lijepom, „ali gotovo sirotom“ djevojkom Todorom, prikazana je retrospektivnim pripovijedanjem kao kratka porodična istorija. Kada se vratio iz svijeta gdje je bio na školovanju, efendi Mita je postao prvi gospodin. „Lepšega u varoši nije bilo“,[94] ali se već tada sve bilo promijenilo u društvenom životu varoši, bogate porodice uglavnom su bile potpuno osiromašile, tako da je morao da bira ili da se oženi nekom bogatom seljankom ili da uzme lijepu a sirotu. Tada je odabrao Todoru, koja je bila najmlađa od svih sestara i tada je još uvijek „bila više muško nego žensko. Vižljasta, suva i crnomanjasta. I niko se nije mogao nadati da će iz nje kakva lepota izići“.[95] Tek nakon što je rodila Sofku, razvila se u „prvu lepotu“, potvrđujući efendi Mitinu sposobnost da uoči ono što drugi nisu vidjeli kada je isprosio, ali i nagovještavajući da je Sofka značajan dio svoga jedinstvenog fizičkog izgleda naslijedila upravo od majke. Međutim, efendi Mita se brzo zasitio njene ljepote, a povremene izlive nježnosti i ljubavi pokazivao je samo kada bi ih Sofka sjedinila svojom djetinjom bliskošću i posebnom vezanošću za oca. Sofka je pamtila ta najranija sjećanja na očevu i majčinu bliskost: „Docnije, kada bi mislio da je Sofka već zaspala, dolazio bi i on gore sa još nepopijenim vinom u stakletu i produžavao pesmu. Mater metao na krilo, rasplitavao joj kose i jednako pevajući grlio bi je i ljubio u lice i usta“.[96] Naročito je pamtila trenutke u kojima je otac pokazivao snažnu ljubav prema njoj, a ta pamćenja nisu se samo odnosila na riječi i geste, nego i na mirise njegovih prstiju, odijela i naročito rukava: „A najviše bi, mećući je na minderluk, klečeći ispred nje, uzeo njene ručice da obvija oko svoga vrata, svoju glavu da meće u njen skut i da je gleda nekim tako širokim, čudnim i dubokim pogledom. Kao da mu iz samih očiju suze idu, usta počnu da se epokreću i vlaže se. Nikako ne može da je se nagleda, jednako kao u Sofkinim očima i ustima nalazeći i sećajući se nečega“.[97]Kasnije će, nakon što su se objelodanile Sofkine zaruke, biti izložena i kratka retrospekcija porodične istorije gazda Markovih, ali u njoj nije bilo ovakve bliskosti i emocija kakve su bar u ranim godinama braka krasile odnose efendi Mitine porodice. Njihovo selo bilo je u tadašnjoj Turskoj, a njihova „kuća najveća, u sredini sela, gotovo kao neka kula, pošto je i celo selo proizašlo iz te njihove kuće“.[98] Po uticaju i bogatstvu bili su prvi u svome kraju, bogato su darivali obližnji manastir Svetog Oca, a Markovi preci bili su čuveni kao „kačaci“. Porodicu ju obilježila tragična krvna osveta sa Arnautima, jer je Markova rođena sestra ostala trudna sa sinovcem njegovog pobratima Ahmeta. Kasnije su došli u Vranje i podigli kuću, u kojoj je uglavnom živjela Markova supruga Stana, o kući se brinuo sluga Arsa, a Marko je sa sinom Tomčom, čim je dorastao do desete godine života, nastavio da boravi u selu i trguje po Arnautluku. Stanković samo ukratko ulazi u svijet njihovih emocija i ukazuje na Stanino nesnalaženje u varoši, želju da se vrati u selo i žudnju za sinom: „I tako ona nikada sina da se nagleda, nikad da može makar noću, u spavanju, da ga ižljubi“.[99] Između Marka i Stane prikazan je samo jedan trenutak bliskosti, onda kada je donio kući vijest da je isprosio snaju za njihovog sina. Pošto je bila sva zbunjena i smušena, Marko je pokazao neočekivanu vrstu nježnosti prema njoj, zapitao je šta joj je, a onda je pomilovao po glavi. „Nju to još više potrese: – Oh, ne mogu, bre, Marko! I to reče takvim glasom, sa takvim sjajem u očima, kao ko zna pre koliko godina, valjda celog života jedan put, valjda još u početku braka, prve bračne noći, ako joj je tako milo i potreseno izletelo to: 'Oh, bre, Marko', pa eto tek sada, posle toliko godina. I od sreće dohvati Markovu ruku, prinese je svome licu i poče je ljubiti, osećajući kako je prsti njegovi miluju. – De, de... – I samoga Marka to teknu i razdraga. – pa drži se, ne podaj se... – hrabreći je vrati se u sobu“.[100] Kasnije će gazda Marko pokazati i krajnju fizičku brutalnost prema Stani kada bude pokušala da ga osujeti da uđe u Sofkinu sobu one dramatične prve bračne noći i da ostvari pravo na „snohačestvo“. Sve to upućuje na prisutne ispravne zaključke da se roman tematski izgrađuje u smjeru koji mu daju karakteristični odnosi između tih porodičnih zajednica, kao i odnosi između jedinke i anonimne mase koja je okružuje, kao i „moralnih i psiholoških lomova i preobražaja koji se dešavaju u likovima samim“.[101] A u tim odnosima presudnu ulogu igraju društveno-ekonomske okolnosti i socijalni status koji imaju književni junaci. Na primjer, između efendi Mitine i gazda Markove porodice, koje pripadaju različitim staležima, postoji samo odnos zasnovan na grubim materijalnim interesima kupovine i prodaje. Svakako da je ta trgovina motivisana erotskim i tjelesnim nagonima, ali je jasno da gazda Marko nikada ne bi ni pomislio da spava sa Sofkom da je nije kupio. Nikada se ne bi ni usudio da zaprosi efendi Mitinu kćer, zbog staleških razlika, da mu u tome nisu pogodovale društvene i ekonomske okolnosti zbog kojih je došlo do naglog siromašenja i materijalnog propadanja starih feudalnih vranjanskih porodica nakon 1878. godine. Propadanje tih društvenih odnosa i uspostavljanje izmijenjenih činilaca, uslovilo je i nagli uspon na ekonomskoj ljestvici novih porodica, najčešće iz okolnih pčinjskih sela, koje su bile vitalnije i vrednije.6.1.Najjednostavnije rečeno, bio je to u suštini odnos prezira i straha, sa jedne, kao i nužne egzistencijalne potrebe, sa druge strane. Jednima da se spasu od siromaštva, a drugima da pošto su ga materijalno nadmašili, sada i mentalno ovladaju svijetom koji im je dalek i nepoznat, a samim tim ih čini nesigurnim. Međutim, ispostaviće se u magistralnom psihološkom zapletu Borisava Stankovića da im ta socijalna ulaznica nije bila dovoljna da bi i psihološki prebrodili veliki jaz između tih svijetova. Upravo zbog toga, gazda Marko nije uspio da realizuje svoju želju „snohačestva“, tj. da mu Sofka postane naložnica, iako je to u romanesknoj Stankovićevoj projekciji bilo sugerisano kao gotovo običajno pravo u svijetu kome je pripadao. Upravo zbog te neostvarene poliandrije, koja je postojala i u realnom narodnom životu o čemu svjedoče različite istraživačke studije iz oblasti etnografije,[102] gazda Marko je napustio kuću ili bolje rečeno „pobjegao je od kuće“ i „pronašao“ smrt u sukobima zbog stare krvne osvete sa Arnautima. Stanković taj tragični događaj namjerno oblikuje iz dvije narativne perspektive, obje veoma lične i ispričane ili u prvom licu ili u formi doživljenog govora kao unutrašnjeg monologa u trećem licu. Ovako je to u prvom licu opisao jedan od njegovih vjernih momaka, čuvara i pratilaca: „Otkako se sa svadbe vrati, kao da nas je hteo da prevari, tako je bio mek. Nikom rđavu reč, ni 'potamo se'. I kada videsmo kako on sam duboko preko granice zalazi, počesmo za njim i mi, ali čim on opazi da ga izdaleka čuvamo i pratimo – umalo nas ne pobi. Otada niko nije smeo ni da mrdne za njim. I sad... eto... tako!“[103] Nasuprot toga je Sofkina perspektiva iskazana kroz „doživljeni govor“: „Sofki po ovome bi jasno da se zbog nje, ako ne ubio, a ono navlaš išao u Arnautluk. I kad video da ga ovi nisu na mesto ubili, on, da ne bi ipak ovamo kući, Sofki, živ došao, i morao u nju da gleda, da crveni, eto, kad ostao sam, raskidao veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala.“[104] Složeni psihološki lomovi, koji se prelamaju kroz svijest tri dominantna junaka, Sofke, prije svega, ali i efendi Mite i gazda Marka, duboko su motivisani moralnim odnosima. Efendi Mita se upušta u Sofkinu udadbenu prodaju iz straha od poniženja, koje bi mu donijelo potpuno obznanjivanje siromaštva. Sofka svoje moralno posrnuće i pristanak na prodaju, opravdava veličinom žrtve za oca i za porodicu, a gazda Marko, pravo na Sofku vidi upravo u moralnom posrnuću njenoga oca. Nešto kasnije će i Tomča u moralnom efendi Mitinom posrnuću, a posredno i Sofkinom, iznaći argumente za oslobađanje od kompleksa inferiornosti, zbog koga je uostalom njegov otac i pobjegao u smrt, za izjednačavanje sa Sofkom, potom i njeno potpuno podređivanje, a onda i fizičko, psihičko i moralno razaranje.6.2.Zato se s pravom može pretpostaviti da pominjani Sofkin „silazak“ počinje onoga časa kada ona, protiv svoje volje, napušta svoj narcisoidni i egoistični svijet mašte, te kada su spušta u stvarni život. Od trenutka kada je pristala da se žrtvuje za oca, počinje nezaustavljivi Sofkin pad, a od časa kada je svijet gazda Markovih seljaka, koji su u njoj vidjeli svojevrsno nedostižno biće, počinje prihvatati kao svoj, kada na svadbi, protiv Markove volje, počinje da ih služi, počinje njen sunovrat i od samosvjesnog subjekta postaje žrtva nestalne, protivurječne i divlje prirode svijeta u koji je ušla. Čitav Sofkin problem je dodatno usložnjen i činjenicom da je takav njen blagonaklon odnos prema njegovim srodnicima, pa i prema njemu samom jer ga je vidjela kao novog zaštitnika, možda i novu fuguru oca, probudio i kod gazda Marka nadu da je može posjedovati i u krevetu, jer ih ne prezire i ne smatra ih nedostojnim. U dosadašnjim tumačenjima je na različite načine ukazivano na taj Sofkin dvostruki i duboko suprotstavljeni odnos prema gazda Marku (B. Lazarević, V. Ćorović, V. Gligorić, J. Deretić, N. Petković, J. Kopanja Nikolić i sl.). Istovremeno je u toj njegovoj animalnosti osjećala privlačenje i odbojnost. Skriveno i možda nesvjesno erotsko iskušenje i želju, a opet i duboki strah da bi se taj čin erotskog sjedinjavanja sa njim zaista mogao da odigra u stvarnosti. Najbolje to potvrđuje scena na svadbi u gazda Markovoj kući kada Sofka donosi odluku da „dvori“ svatovima, tj. da poslužuje goste na svadbi, prema tamošnjem narodnom običaju, a zatim da bi je zaštitio gazda Marko je postavlja do sebe i ona odlučuje da „dvori“ samo njega. Tada započinje i neka vrste možda i nesvjesne, ali svakako nepromišljene, Sofkine igre zavođenja gazda Marka. Ona se u tim trenucima slobodno i bez stida, kao da se nalazi kod svoje kuće, kretala i puštala da joj se „pri sagibanju sve, i pleća, i kukovi, ocrtavaju, da joj teška kosa u gustim kurjucima na vratu zavaljuje, te da se ispod njih sasvim jasno pomalja svež i ružičast, kao naliven vrat. A taj njen vrat njega, Marka, čisto u teme, u mozak bije i seče“.[105] Međutim, Sofkina igra zavođenja se tu ne završava, već se sjedeći do njega, oslanjala laktom na njegovo koljeno „da bi onom drugom rukom, zanoseći je oko njega i kao obrgljavajući ga, mogla do samih mu usta čašu prinositi“.[106] Takva njena erotska igra dočekivana je sa „krikom i urnebesom“ među prisutnima, a Marka je potpuno raspametila i svakako mu udahnula uvjerenje da može posjedovati Sofku i u krevetu. Interesantno je napomenuti da su odnosi među junacima Nečiste krvi u suštini do te mjere „hladni i proračunati“ da su duboko otuđeni. Naročito to važi za muško-ženske odnose, a izrazito je to prepoznatljivo u odnosu efendi Mite prema Todori, gazda Marka prema svojoj ženi, kasnije Tomče prema Sofki. Slično je i sa kasnijim odnosima među njihovim porodicama. Moglo bi se kazati da su oni su u velikoj mjeri isključivo ekonomski, tako da Sofka udajom i odlaskom iz porodičnog doma na gotovo začuđujući i možda nedovoljno psihološki motivisan način prekida sve veze sa svojim idealnim prostorom, a zatim i sa majkom, sa ocem i čitavom rodbinom. U opisivanju psihologije mase, naročito Markovih seljaka, Stanković insistira na animalnoj njihovoj snazi i vitalizmu, ali i potpunoj nesigurnosti, stranu i dezorjentisanosti svakog pojedinca kada je izdvojen iz svoga prirodnog okruženja. Najbolja potvrda tome su hedonističke scene u svadbenoj svečanosti, s jedne strane, kao i portret gazda Markove žene, kao potpuno razorene jedinke koja je zalutala u taj novi i njoj potpuno strani, varoški svijet. O nekontrolisanoj i stihijskoj psihologiji mase, govori dosta i scena iz hamama sa posljednjeg Sofkinog djevojačkog kupanja, jer je razdraganoj, raspaljenoj i raspjevanoj naravi djevojaka i žena u toplom kupatilu, dat kao suprotnost prikaz njihovog tihog, sramežljivog bijega u mračne sokake prilikom odlaska svojim kućama.6.3.Posebna tema je erotsko ponašanje pojedinca kada se nalazi u masi (sjetimo se svadbenih bahanalija gazda Markovih saplemenika), kao i kada je pojedinac izdvojen iz te mase i suočen sa predmetom svojih želja (gazda Marko pred Sofkom): „I Sofka oseti neki njegov drugi glas, u kome nije bili ni 'kćeri' ni 'čedo', već samo Sofke. I to tako strasno, ludo, da se Sofkin vrat, vratne žile od takvoga njegova glasa ukočiše i sva ona poče da trne. I zaista to bi, jer on nadnoseći se na nju, poče strašno da drhti i da muca: – Sofke, Sofke, samo jedno. Istinu samo“.[107]Ovdje je ta nesigurnost pojedinca koji je odvojen od mase, koja ga čini hrabrim i kuražnim, dodatno pojačana činjenicom da se nalazi odvojen i od svoje prirodne, u ovom slučaju seoske sredine, te da se nalazi u gradskoj sredini koja ima svoje drugačije običaje i iskustvo življenja: „A najgore joj bi kada oseti kako je u glasu Markovu – a on je tamo oko kuće vikao, psovao, pretio što su svi otišli, osobito što je otišao stari deda Mitar, Arsa i Steva – u tom njegovom vajkanju, pretnji, zvuči i strah, strah što su ga ostavili samog. Jer da su i oni tu, pošto su i oni isto to radili sa svojim snajama, i on bi sada, sasvim lako, sa svojom... A ovako, ostavili ga samog, i to ovde, u varoši, gde to nije običaj, ne zna se za to, ne sme da bude...“[108]Slobodno predavanje nagonima izraženo je samo u masi, a izvan toga je to grijeh, sramota, nesigurnost, strah i neizvjesnost. Važno je naglasiti činjenicu da psihologija mase ne zavisi mnogo od socijalnog statusa, jer je i u Sofkinoj kući, na svadbi bio prisutan taj seksualni, tjelesni zov mase, ali je on ipak prikriveniji: „Ono što seljaci rade bez stida i krvice, u višim staležima manifestuje se u vidu tamnih želja i prikrivenih nagona“.[109] Sve to je u Stankovićevoj pripovijednoj projekciji sagledano iz Sofkine perspektive povlašćenog svjedoka, koji je blizak sa znanjima sveznajućeg pripovjedača: „Sofka se svemu tome nije ni čudila. Znala je da će one kao na svim svadbama, veseljima, tako i sada biti takve. Kao da će ove noći biti sa drugima, a ne sa svojim muževima, tako da će biti lude. Trista će čuda od besa i strasti činiti. I docnije, što piće bude jače, njihni muževi pijaniji, zagrejaniji i one će sve raspaljenije, sve strasnije bivati, kao da se sa tim svojim muževima, s kojima su već toliku decu izrodile, tek tada prvi put u životu videe, kao da se prvi put tada zavole i zaljube jedno u drugo“.[110] Time se na određeni način u potpunosti razotkriva obnavljajuća karnevalska energija erotskog nagona, koja u tim snažnim dodirima strasti koju proizvodi masa, ovaploćuje jednu novu vrstu osjećanja i doživljaja svijeta koji nas okružuje, iz potpuno nove, istovremeno božanske i preporoditeljske, ali i gotovo demonske i uništavajuće perspektive: „I cele noći biće sve gore i gore, sve bešnje. Svaka će gledati da bude što luđa, što vatrenija, da tim, tom svojomvelikom ljubavlju prema njemu, svom mužu, kao podiže mu i daje neki veći ugled i cenu“.[111]Često je u dosadašnjoj literaturi iz kompleksne psihološke perspektive sagledavan Sofkin odnos sa ocem (ranije P. Kostić, a u novije doba N. Ivković, D. Vukićević, J. Kopanja, S. Savčić i dr.), koji je još od najranijih dana bio zasnovan na posebnoj vrsti gotovo incestuozne bliskosti. „Bogatstvo, veliko gospodstvo Sofkinog oca efendi Mite, njegova gordost, aristrokratski duh i držanje u kući i vam nje, lepota i privlačnost možda su još izmalena erotski vezali Sofku za oca“.[112] Sve to je kasnije stvorilo kod nje jednu vrstu posebne psihološke zavisnosti od očevog autoriteta, tzv. „Elektrinog kompleksa“, zbog koga će na kraju i pristati na udaju i akt žrtvovanja. Kasnije će ta vrsta „Elektrine podređenosti“ autoritetu oca biti projektovana prema ličnosti i autoritarnoj figuri gazda Marka, tako da vidimo da Sofka gotovo obamire od neke posebne, demonske vrste uzbuđenosti, pa samim tim možda i ne bi imala snage da se suprotstavi njegovoj erotskoj želji, da njega samoga nisu zaustavile njegove psihološke barijere i nesposobnost da savlada granicu između svog i Sofkinog svijeta. U novije vrijeme u više navrata je tumačen taj fenomen latentnog rodoskrvnuća koje je prisutno u Stankovićevim djelima, a posebno u Nečistoj krvi još od vremena Sofkinih predaka (V. Jerotić, V. Panić, J. Kopanja i sl.). Sve je to kasnije dobilo svoje posebne razmjere i u sagledavanju odnosa u gazda Markovoj porodici, pa samim tim i Sofkinih odnosa prema članovima svoje i gazda Markove kuće. U tom smislu iznosimo jedan karakterističan stav iz novije rasprave koja je posvećena ovome pitanju: „Kada je u pitanju problematika incesta u Stankovićevom romanu Nečista krv, prva asocijacija jeste Markov odnos prema Sofki, te se neretko zanemaruje direktan incest koji se javlja kod Sofkinih predaka, a nagoveštaj istog postoji u odnosu Sofke i efendi Mite“.[113] Bez obzirna na brojne nedoumice na koje nas navodi sagledavanje takvih odnosa, jedno je svakako sigurno, kontrastirajući psihološke portrete pojedinaca i naravi mase, Stanković je stvorio čitavu galeriju reljefnih junaka, koji posjeduju različite, često i sasvim iznenađujuće osobine. Time je uspješno motivisao cjelokupni kompozicioni i tematsko-motivski sklop romana, pripovijedanje podredio prikazivanju karaktera, a od društvenog romana stvorio roman ličnosti, koji dubinom svojih značenja privlači nesumnjivu pažnju različitih generacija književne publike.7.0.Možemo s pravom kazati da je tek krajem HIH vijeka, srpska književnost ovladala elementima „glatkog pisanja“.[114] Poznato je da se u srpskoj pripovijednoj prozi izrazito vođenje računa o istinskom jezičko-stilskom skladu može govoriti tek od pojave Laze K. Lazarevića, da bi se na prelazu vijekova, nimalo slučajno, kao posljedica takvih umjetničkih tendencija formirao i tzv. „beogradski stil“ u književnosti, koji je istovremeno i značajan i teško odredljiv i koji je produžetak vidnog napretka srpske fikcionalne proze na fonološkoj, morfološkoj i posebno na sintaksičkoj ravni. Već je naglašeno u istorijama srpske književnosti, kao i u studijama o djelu Borisava Stankovića, da se vrijeme nastajanja „beogradskog stila“ u književnosti često poistovjećuje i sa istovremenim procesom „kanonizovanja moderne srpske sintakse“, a potrajalo je sve do pojave Crnjanskovog romana Seobe (1929), u kojem ovaj pisac „lomi i preustrojava srpsku sintaksu nakon srazmerno kratkog perioda 'glatkog' i 'lepog' pisanja“.[115]Borisav Stanković se pojavljuje prvim svojim pripovijetkama, a potom stvara i najveći dio svoga opusa u vremenu modernizacije i kanonizacije „beogradskog stila“, pa je svojom „nesigurnom i često neveštom sintaksom“,[116] postao predmet mnogih negativnih kritičarskih sudova o njegovom pripovjedačkom jeziku i stilu. Jovan Skerlić, na primjer u Istoriji nove srpske književnosti (1914), upravo ističe da je Stankovićeva „sintaksa nesigurna, a opšta pismenost nedovoljna“.[117] Drugi značajni kritičar toga vremena, Skerlićev učenik i sljedbenik, Branko Lazarević je s pohvalama dočekao pojavu Nečiste krvi (1910), ali kao mane ističe „neveštu kompoziciju, neuravnoteženu i zgužvanu rečenicu“, a iza toga ukazuje na „vrlo slab i mucav dijalog“, na neravnotežu između pojedinih dijelova i cjeline djela, na „davanje intonacije mestima koja su terbala da budu tiša“.[118] Iza toga je i Vladimir Ćorović, koji je inače afirmativno ocijenio roman Nečista krv, ukazao na sintaksičke i stilske slabosti djela. Naglašava da su „rečenice ćoškaste, s puno jezičkih grešaka, isprepletane čudnom inverzijom apozicija i adjektiva, a oskudne naročito pomoćnim glagolima“. Zbog toga se Ćoroviću i učinilo kao da takve rečenice „izgledaju kao da zamuckuju, kao da se tiskaju jedna uz drugu, kao da im nestaje daha“. U zaključku je čak u tom neobičnom stilu i rečenicama vidio i pojave koje se „ponekad graniče s nepismenošću“: „U njegovom stilu ima pojava, koje pokazuju ne samo namerne ili spontane osobenosti svojstvenog književnog stila, nego i osobenosti izvesne zbunjenosti i neveštine, koje ponekad graniče s nepismenošću“.[119]Nakon Prvog svjetskog rata i dubokih stilsko-poetičkih promjena u srpskoj književnosti, sa pojavom nove generacije pisaca (Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Momčilo Nastasijević, Stanislav Vinaver, Stanislav Krakov i dr.), sa prodorom ekspresionističkih tendencija, Stankovićeva proza, a naročito njen jezik i stil, dobijaju drukčiji tretman. Novica Petković naglašava da je Milan Kašanin 1927. godine „prvi bez dvoumljenja hvalio Stankovića kao stilistu, a na njegova gramatička odstupanja gledao kao na sastavne dijelove stilske specifičnosti“.[120] Evo kako tačno glasi ta Kašaninova dragocjena zapažanja: „I kako je to sve rečeno, kako je to napisano! Na jedan način koji je jedinstven u svojnašoj književnosti! Samo što taj način dugo vremena nije bio razumevan, a ne shavat se kao što treba, često, ni danas. Govori se da Stanković nije imao veliku kulturu i da je nepismen“.[121] Naravno, prava je šteta što Kašanin pri tome i sam upada u zamku osporavanja Stankovićeve književne kulture: „Istina je u tome da on nije bio knjiški čovek, i da nije pročitao vrlo svakojakih knjiga. On je znao velike Ruse, sve najbolje naše pisce, i nekoliko najkrupnijih francuskih romansijera. Za njega i njegov talenat je to bilo dosta“.[122] Nezavisno od toga, nesumnjivo je da je Kašanin ipak bio svjestan duboke sjedinjenosti Stankovićevih osjećanja i književnog stila: „On je imao jedan stil koji je bio savršeno adekvatan njegovom načinu osećanja, a to i jeste stil. Izmenite red reči kod njega, dodajte je gde ga nema, i vi ćete pokvariti sav utisak. Stvar je možda u nečem drugom, Stanković nije pisao akademski, ni feljtonski, ni žurnalistički i poslovno, i po tome je, uistinu, štrčao u svoje doba, u svoj svojoj generaciji, kao što će se on, po tome, još dugo izdvajati. On je najrafiniraniji stilist koga imamo“.[123]7.1.Od tada pa do danas, Stankovićev jezik i stil su u posljednjih stotinjak godina, postali predmet svestranih analiza, od kojih su najznačajnije one koje su u posljednjim decenijama HH vijeka dali Vladimir Jovičić i Novica Petković, a u početnim decenijama HHI vijeka o Stankovićevom dijalekatskom govoru književnih junaka, o morfološkim i sintaksičkim osobinama tog jezika, pisali su brojni lingvisti. Ovdje navodimo samo neka imena: Jordana Marković, Selena Stanković, Stanislav Stanković, Tanja Rusimović i dr. Svi su suštinski saglasni u jednome da je zajednička odlika dotadašnjeg pogrešnog pristupa u tumačenju Stankovićevog jezika sadržana u tome što su ga posmatrali izdvojeno od cjelovite pripovijedne strukture i posmatrali samostalno, tako da su se gramatička odstupanja jedino i mogla razumijevati kao pogreške, a ne kao specifičan narativni postupak i elemenat umjetničke slike svijeta. Najkarakterističnija osobenost Stankovićeve rečenice, kao što možemo da uočimo iz navedenih tumačenja, proizlazi iz neuobičajenog reda riječi, sa „čudnim inverzijama, još čudnijim vraćanjima i ponavljanjima“, sa takvom „segmentacijom sintaksičkog niza koji zna da se ubrza“, ali i da se „iznenada uspori“,[124] tako da zaista njegova sintaksa povremeno izgleda nevjerovatna, pa čak i nemoguća, ali istovremeno i naglašeno funkcionalna u dosljednjpoj ritmičnosti, osjećajnosti i krajnjoj psihološkoj i cjelokupnoj umjetničkoj motivaciji različitih postupaka pripovijedanja. Navodimo karakterističan primjer opisa iznenađene i uzbuđene Sofkine majke Todore, u trenutku kada im u kuću dolazi glasnik i donosi vijesti od njenog muža, efendi Mite. Samo ta jedna rečenica je čitava jedna dramska scena, vizuelno i psihološki snažna, sa semantičkim kvalitetima, koji uveliko nadmašuju značenjsko bogatstvo upotrebljene leksike: „Čim ovoga pozna da je Arnautin, čovek iz Turske, dakle sigurno njegov glasnik, mada mu se, kao i uvek ispred ovakvih praznika, nadala, ipak kad spazi da je zaista on to, poče se tamo, ispred kujne, unezvereno da vrpolji jednako okrećući se oko sebe i nanovo gledajući da li je sve počišćeno i raspremljeno kako treba“.[125]I na primjeru već pominjane prve rečenice, kojom je i započet roman Nečista krv („Više se znalo i pričalo o njenim čukundedama i pramdedama, nego njima samim: o ocu joj, materi, pa čak i o njoj – Sofki“[126]), može se potvrditi Jovičićeva konstatacija da se estetičnost Stankovićeve sintakse „najočitije pokazuje u njenim prestupnim oblicima“.[127] Naime, pogrešna gramatička upotreba prisvojne zamjenice za treće lice množine, u prvom dijelu rečenice (njenim, umjesto – njihovim), otvara prostor za specifične estetske utiske, koje stvara promjena narativne tačke gledišta. Prvi dio rečenice dat je iz Sofkine pozicije, a drugi iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, a što je gotovo zakonomjerna odlika pripovjedačeve pozicije u čitavom romanu. Emotivno nadahnuće i snažni utisci, koje kod junaka izazivaju neočekivani doživljaji, zahvaljujući sintaksičkom sklopu, dobijaju visok stepen ekspresivnosti. Upečatljiv primjer je Sofkina scena sa „mutavim Vankom“. Izlomljenom, kratkom rečenicom, najbolje su motivisani Sofkina strast i strah: „Što da ne? Pijan je – i neće znati; polunem je i neće umeti kazati! I što da ne, jednom i to, o čemu se toliko misli i sanja“?[128]Poseban kvalitet Stankovićevog jezika predstavlja lirizam i poetičnost. Prisutni su najčešće u onim sintaksičkim sklopovima u kojima obiluje sintaksički nered, brojne inverzije, gomilanje subjekata, naglašena upotreba apozicija, upotreba zamjenica u ulozi apozicije, atributska funkcija zamjenica, gomilanje predikata sinonimskog ili gradirajućeg značenja na krajevima rečenica, upotreba tzv. „krnjeg perfekta“, tj. onoga oblika perfekta iz koga je izostavljen pomoćni glagol, značajna je i ritmičko-intonaciona uloga figura konstrukcije: asindeta i polisindeta i sl.[129]Sve to ukazuje da su u Stankovićevu prozu, kao i prozu Iva Ćipika i Petra Kočića, kao i još nekih srpskih pisaca sa početka HH vijeka, „prodrli mnogi elementi poezije dajući joj specifično, lirsko obeležje“,[130] tako da se može govoriti „o mešanju žanrova, o poetizaciji proze, a ne o poetskoj prozi“,[131] koja je prethodila međuratnom poetskom romanu u srpskoj književnosti, kakav su pisali Miloš Crnjanski i Rastko Petrović, ali i Stanislav Krakov.7.2.Najnoviji pogledi na jezik i stil Borisava Stankovića u Nečistojkrvi ukazuju na čitav niz dragocjenih osobina. To se odnosi na analizu jezičkih elemenata narodnog vranjskog govora u dijaloškim i monološkim iskazima književnih junaka, u „oblicima obraćanja, tj. vokativne forme ličnih imena“, čime se „stvara utisak da su delovi ovoga romana pisani na dijalektu“.[132] Ukazano je na leksičke arhaizme, koji nisu tipični i česti u standardnom srpskom jeziku, na brojne tuđice i arhaične riječi turskog i grčkog porijekla, kao i na pojedine čisto gramatičke osobine: inverzije, gomilanje atributa, apozicija i objekata, upotrebu i prenatrpanost zamjenica, ulogu subjekata i objekata sa apozicijom, upotrebu perfekata bez pomoćnih glagola, nagomilavanje subjekata i predikata, upotreba relativnih gramatičkih formi umjesto indikativnih, česti gradacijski nizovi i sl.[133] Urađene su i zanimljive morfosintaksičke analize, poput sagledavanja rečeničnih konstituenata, kao što su „prosto izdvajanje rečeničnih konstituenata“, „izdvajanje rečeničnih članova intenzifikatorom“, „izdvajanje rečeničnih komponenata s njihovom permutacijom i parcelacijama rečenica“ i sl. Posebno je važno što je pri tome ukazano na činjenicu da „postupci osamostaljivanja rečeničnih konstituenata u romanu Nečistakrv ne predstavljaju gramatička odstupanja, već oneobičavanje jezičkog izraza“.[134]8.0.Uz izvjesna pojednostavljivanja, može se kazati kako je osnovnu nedoumicu pa i razmimoilaženje među brojnim generacijama kritičara, kako onih starijih (Jovan Skerlić, Branko Lazarević, Vladimir Ćorović i sl.), tako i onih koji su uslijedili poslije njih i pisali u drugoj polovini HH vijeka (Velibor Gligorić, Vladimir Jovičić, Jovan Deretić, Novica Petković i sl.), stvarao sam naslov romana Nečista krv. Za prve je taj naslov bio sasvim adekvatna podloga za tematizaciju u fikcionalnoj proznoj praksi na kraju HIH vijeka naturalistički aktuelne problematizacije psihofizičkog izrođavanja i degeneracije dvije porodice, ukrštene kroz priču o Sofkinoj životnoj sudbini i pomiješanih u njenom anemičnom potomstvu. Jedne porodice, bogate čorbadžijske, vranjanske, efendi Mitine, sa vidnim tragovima „nečiste krvi“ još od dalekih predaka, uz sve to još i naglo osiromašene nakon 1878. godine i oslobađanja grada od Turaka. Druge porodice, gazda Markove, seljačke, vitalne, u naponu snage i ekonomskog bogatstva, čija krv nije bila dovoljno snažna da nadvlada onu „nečistu“, koja je istrajavala, opirala se i na kraju trijumfovala. Iz tog polaznog koncepta izvođeni su i ostali kritički pristupi. Analiza tematike i zamjerke o nedosljednosti u analitičkom pristupu postavljenoj „tezi o degeneraciji porodice“ (Branko Lazarević). Analiza kompozicije i kritike na račun naglog ubrzanja pripovijedanja u drugom dijelu i posebno na kraju romana, kao i slabosti jezika (Jovan Skerlić, Branko Lazarević, Vladimir Ćorović). Analiza književnih junaka i tumačenje njihovih postupaka, npr. ovdje više puta pominjane erotske scene u kojoj su akteri Sofka i mutavi Vanko, snagom „nečiste krvi“ (Branko Lazarević). Za kasnije generacije kritičara, koji su imali olakšicu jer su polazili od iskustva svojih prethodnika, ali i sa veće vremenske distance i uz nova stilsko-poetička, teorijska i metodološka saznanja čitaju ista djela, naslov je bio sporan i neadekvatan. Uočili su da je u toku desetogodišnjeg procesa pisanja romana Nečista krv, došlo do proširivanja i preobražavanja teksta od početne pripovijetke sa naturalističkom tezom o biološkoj degeneraciji do romana složenog društvenog i psihološkog tipa. Baš kao što je na formalnom planu nadrastao pripovijetku i prerastao u roman, tako se i na tematskom i idejnom planu spontano transformisao od teze o „nečistoj krvi“ u kazivanje o društvenoj, južnosrbijanskoj stvarnosti sredinom druge polovine HIH vijeka, a zatim i u karakterizaciju glavne junakinje Sofke, tako da je u tipološkom smislu postao „roman prostora“ i „roman ličnosti“. Važno je ovom prilikom imati u vidu činjenicu da je u jednom najnovijem i to antropološkom osvrtu na naslov romana Nečista krv ukazano da naslov djela ne samo da nije neadekvatan i nesrećno izabran, već da „rezultati antropološke analize dokazuju da je nečisto dublje određenje socio-kulturnih okolnosti koje daju konačni pečat životnoj sudbini junaka ovoga romana“.[135] Zanemarujući tezu o biloškoj degeneraciji i analizirajući djelo kao roman ličnosti sa specifičnom trodjelnom kompozicionom strukturom, uvodnim i završnim okvirom i središnjim dijelom romana, dovedene su u pitanje navedene zamjerke prethodnika. Otuda su kompozicione slabosti u završnom dijelu romana sagledavane u svjetlu spontanog umjetničkog postupka ubrzanog pripovijedanja u okvirnim dijelovima, suprotnog umjetničkom postupku usporene naracije u njegovom središnjem dijelu (Novica Petković). Pojedine postupke junaka i njihove strasti, kao što je Sofkina erotska scena sa mutavim Vankom, tumačene su i objašnjavane kao karakteristični izraz uspaljene mladosti, a ne nikako „nečiste krvi“ (Velibor Gligorić).8.1.Sve to ukazuje na višeznačnost tematike i umjetničkih postupaka u Stankovićevom romanu i na nove i univerzalne vrijednosti u kojima se prikazuje svakoj novoj generaciji čitalaca. U osnovi socijalnu tematiku romana Nečista krv, Stanković je prikazivao na psihološki način, kroz doživljaje i emocionalni život svojih junaka. „Kod Stankovića se završava proces koji je započeo Lazarevićevim pripovetkama a nastavio sa Rankovićevim romanima, proces u kome se vršila preorjentacija srpske realističke proze, njeno skretanje od spoljašnjeg, objektivnog, ka unutrašnjem, subjektivnom prikazivanju“.[136] Često nazivan modernim ili dezintegrisanim realizmom, čini se da se s pravom taj Stankovićev realizam može odrediti kao „subjektivni, poetski realizam“, po kome je blizak Ivu Ćipiku i Petru Kočiću, ali se od njih „razlikuje po tome što je u njegovom delu psihološka komponenta mnogo izraženija“.[137] Stankovićev roman Nečista krv posljednje je „veliko delo naše klasične realističke proze, njime se ovaj pravac, započet pedeset godina ranije Ignjatovićevim roman Milan Narandžić, završava“,[138] a istovremeno, uz Uskokovićeve Došljake, označava „momenat nagovještaja našeg modernog romana“.[139]Roman Nečista krv je tematski snažno vezan za tradiciju i „blizak je svim značajnijim realističkim ostvarenjima“, a na planu umjetničkog postupka, kao i dubinskog poniranja u ličnosti junaka, pokazuje osobine modernog romana. Vidljivo je to po sljedećim u mjetničkim karakteristikama: „Zaokret ka unutra, posmatranje stvarnosti iz unutrašnje perspektive, prenošenje težišta prikazivanja sa akcije junaka na njihovo doživljavnje, nastojanje da se prodre u dublje, psihološke i biološke motive njihovih postupaka“.[140] Prepoznatljivo je to i na jezičko-stilskom planu kroz unošenje onih odlika koje su bile utemeljene u modernom proznom izrazu. Po tačnim riječima Jovana Deretića „to je nesumnjivo najbolji srpski roman do Prvog svetskog rata i jedan od najboljih u srpskoj književnosti u celini“.[141] Najednostavije rečeno, postoje pisci koji svakim svojim djelo pomjeraju umjetničke granice epohe u kojoj su živjeli i stvarali, a Stanković je romanom Nečista krv otišao najdalje i najdublje u svemu tome.
[1]Dragiša Živković, „Period realizma u srpskoj književnosti“, Evropski okviri srpske književnosti III, Beograd: Prosveta, 1982, str. 266. [2]Jovan Deretić, „Pozni realisti: od regionalnog ka modernom romanu“, Srpski roman 1800–1950, Beograd: Nolit, 1980, str. 197–227. [3]Dušan Marinković, Poetika proze Borisava Stankovića, Beograd: Službeni glasnik, 2010, str. 231. [5]Raško V. Jovanović, „Dramska komponenta u delima Borisava Stankovića, Borisav Stanković u Vranjskom glasniku, prir. Sunčica Denić, Vranje: Učiteljski fakultet, 2010, str. 306–307. [6]Tatomir Vukanović, Vranje –etnička istorija i kulturna baština vranjskog gravitacionog područja u doba oslobođenja od Turaka 1878, Vranje: Radnički univerzitet u Vranju, Posebna izdanja, knj. 13, 1978, str. 197. [7]Jovan Hadživasiljević, Južna Stara Srbija, knj. II, Preševska oblast, Beograd: Nova štamparija „Davidović“, 1913, str. 250–251. [8]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 105. [18]Borisav Stanković, Nečista krv, knjiga treća, Sabrana dela Borisava Stankovića, III izdanje, prir. Živorad Stojković, Beograd: Prosveta, 1980, str. 7. [31]Vladislav Panić, Psihoanaliza „Nečiste krvi“, Psihijatrijska biblioteka, knj. 4, Beograd–Zagreb: Medicinska knjiga, 1985, str. 52. [32]Borisav Stanković, Nečista krv, str. 162. [34]Boris Tomaševski, Teorija književnosti, prevod Nana Bogdanović, Beograd: Srpska književna zadruga, 1972, str. 197. i 199. [35]Novica Petković, “Sofkin silazak“, Dva srpska romana, Beograd: Narodna knjiga, 1988, str. 85. [36]Snežana Milosavljević Milić, „Narativni postupci u romanu Nečista krv Bore Stankovića“, Nečista krv BorisavaStankovića – sto godina posle (1910–2010), Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 191. [37]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 74. [44]Predrag Petrović, „Stankovićev roman o lepoti“, Beograd: Književnost i jezik, LHVII/I, 2020, str. 27. [45]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 132. [48]Tatomir Vukanović, Vranje –etnička istorija i kulturna baština vranjskog gravitacionog područja u doba oslobođenja od Turaka 1878, nav. djelo, str. 199. [49]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 132. [52]Jelena V. Jovanović, „Pluralna fokalizacija (Od pojedinca do kolektiva i nazad (Nečista krv Borisva Stankovića), Naratološko proučavanje srpske književnosti (I): Fokalizacija u romanima srpske moderne, Niš: Filozofski fakultet, str. 218–233. [53]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 133. [54]Novica Petković, nav. djelo, str. 33. [58]Jovan Skerlić, „Borisav Stanković: Nečista krv“, Pisci i knjige, Sabrana dela Jovana Skerlića, knjiga peta, prir. Midhat Begić, Prosveta: Beograd, 1964, str.187–189. [59]Siniša Paunović, „Zapisi i pričanja o Borisavu Stankoviću“, Pisci izbliza, Beograd: Prosveta, 1958, str. 292–301. [60]Milan Ogrizović, „O Bori Stanković“, Nečista krv, knjiga treća, prir. Živorad Stojković, Sabrana dela Borisava Stankovića, treće izdanje, Beograd: Prosveta, 1980, str. 343. [61]Novica Petković, nav. djelo, str. 35. [62]Predrag Petrović, nav. djelo, str. 38. [63]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 17. [65]Novica Petković, nav. djelo, str. 37. [66]Dimitrije Vučenov, „Ko priča priču u Nečistoj krvi“, Tragom epohe realizma, Kruševac: Bagdala, 1981, str. 192. [68]Snežana Milosavljević Milić, nav. djelo, str. 185. [69]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 15–16. [72]Dimitrije Vučenov, nav. djelo, str. 195. [73]Nada Milošević Đorđević, „Delo Bore Stankovića i usmena predanja“, Delo Bore Stankovića u svom i našem vremenu, Beograd: Međunarodni slavistički centar, 1978, str. 55. [74]Ljiljana Pešikan Ljuštanović, „Zatočenici liminalnosti – Nečista krv Bore Stankovića u svetlu obreda prelaza“, Nečista krv BorisavaStankovića – sto godina posle (1910–2010), Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 67. [75]Valentina Pitulić, „Nečista krv Bore Stankovića – folklorni podtekst“, Nečista krv BorisavaStankovića – sto godina posle (1910-2010), Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 163. [76]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 161. [78]Dimitrije Vučenov, nav. djelo, str. 195. [80]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 98. [81]Dimitrije Vučenov, nav. djelo, str. 200. [82]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 149. [84]Dimitrije Vučenov, nav. djelo, str. 200. [86]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 29. [90]Novica Petković, nav. djelo, str. 66. [91]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 154. [93]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 213. [94]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 24. [101]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 213. [102]Tihomir Đorđević, „Poliandrija“, Naš narodni život, knjiga prva, prir. Nenad Ljubinković, Beograd: Prosveta, 1984, str. 237–246. [103]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 144. [109]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 216. [110]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 104. [112]Predrag Kostić, Bora Stanković, Beograd: Nolit, 1956, str. 71-72. [113]Jovana M. Kopanja i Snežana M. Savčić, „Incest kao vid tabuizirane seksualnosti u romanu Nečista krv Borisava Stankovića“, Kragujevac: Nasleđe, broj 46/2020, str. 256. [114]Novica Petković, nav. djelo, str. 53. [117]Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Sabrana dela Jovana Skerlića, knjiga HIII, prir. Midhat Begić, Prosveta: Beograd, 1967, str. 459. [118]Branko Lazarević, „Borisav Stanković: Nečista krv“, Prilozi, Sabrana dela Borisava Stankovića, I–VII, knjiga sedma, prir. Vladimir Jovičić, Beograd: Prosveta – BIGZ, 1987, str. 54. [119]Vladimir Ćorović, „Borisav Stanković: Nečista krv“, Prilozi, Sabrana dela Borisava Stankovića, I–VII, knjiga sedma, prir. Vladimir Jovičić, Beograd: Prosveta – BIGZ, 1987, str. 97. [120]Novica Petković, nav. djelo, str. 55. [121]Milan Kašanin, „Veliki umetnik i ništa drugo“, Prilozi, Sabrana dela Borisava Stankovića, I–VII, knjiga sedma, prir. Vladimir Jovičić, Beograd: Prosveta – BIGZ, 1987, str. 71. [124]Novica Petković, nav. djelo, str. 73. [125]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 38. [127]Vladimir Jovičić, Umetnost Borisava Stankovića, Beograd: Srpska kinjiževna zadruga, 1972, str. 47. [128]Borisav Stanković, Nečista krv, nav. djelo, str. 36. [129]Vladimir Jovičić, nav. djelo, str. 52–65. [130]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 250. [132]Jordana Marković, „Vranjski govor u Nečistojkrvi“, Nečista krv Borisava Stankovića, sto godina posle (1910–2010),tematski zbornik, Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 219. [133]Javorka Marinković i Dragana Tomić, „Neke jezičke osobine u romanu Nečista krv Borisava Stankovića“, Nečista krv Borisava Stankovića, sto godina posle (1910-2010),tematski zbornik, Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 239–249. [134]Tanja Rusimović, „Postupci osamostaljivaenja rečeničnih konstituenata u romanu Nečista krv Borisava Stankovića“, Nečista krv Borisava Stankovića, sto godina posle (1910–2010),tematski zbornik, Vranje: Učiteljski fakultet, 2011, str. 296–305. [135]Bojan Jovanović, „Značenje nečistog u romanu Nečista krv“, Nečista krv BorisavaStankovića – sto godina posle (1910–2010), tematski zbornik, Vranje. Učiteljski fakultet, 2011, str. 168. [136]Jovan Deretić, nav. djelo, str. 209–210.
|