|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
HERTA MAJERRoman
Prva celina — Grad koji nikome ne pripadaII — Žena koja je stigla bez straha
Prvi put sam ugledala New York kroz prozor aviona, u jedno sivo popodne kada je Atlantik ostao iza mene, a Amerika se pojavila kao obećanje koje još niko nije stigao da prekrši. Ispod krila prostirala se nepregledna gomila zgrada, puteva i vodenih površina, a nešto dalje, u izmaglici, nazirali su se neboderi Menhetna. Nisam znala njihova imena, niti sam mogla da razlikujem poslovne četvrti od stambenih, ali sam već tada bila uverena da ću jednog dana poznavati ljude koji u tim zgradama odlučuju o sudbinama drugih.Bila sam mlada, sa dva kofera, nekoliko pažljivo odabranih knjiga i uverenjem da mi svet duguje priliku da pokažem koliko vredim. To uverenje nisam nasledila ni od oca ni od majke. Oni su pripadali ljudima koji su život prihvatali kao niz obaveza, a sreću kao nešto što se događa povremeno, bez naročitog razloga i bez mogućnosti da se zadrži. Ja sam, naprotiv, verovala da sreću treba organizovati.U Rumuniji sam odrasla među ljudima koji su govorili različitim jezicima, ali su se u svojim strahovima i nadama međusobno razumeli bolje nego što su želeli da priznaju. U našoj kući govorilo se srpski. Taj jezik bio je moje prvo utočište, mada ga tada nisam tako doživljavala. Detinjstvo ne poznaje utočišta dok ne sazna od čega treba bežati. Tek mnogo kasnije, kada sam živela među ljudima koji su me oslovljavali na engleskom, francuskom ili nemačkom, shvatila sam koliko se čovek menja kada promeni jezik kojim govori o sebi.Na srpskom sam umela da budem neposredna. Na engleskom sam bila odlučnija. Francuski mi je davao izvesnu eleganciju čak i onda kada nisam imala ništa naročito da kažem. Rumunski me je podsećao na detinjstvo i na život koji sam želela da ostavim iza sebe.Nisam smatrala da je to licemerje. Čovek koji govori više jezika ne mora u svakom od njih biti potpuno ista osoba. Uostalom, ni ljudi koji čitavog života govore samo jedan jezik nisu uvek dosledni onome što izgovaraju.Na aerodromu me nije čekao niko.To mi je odgovaralo više nego što bih tada priznala. Nisam želela da moj dolazak u Ameriku započne zahvalnošću prema nekom poznaniku koji bi mi kasnije, u društvu, mogao pripisivati zasluge za uspeh. Radije sam platila taksi i prepustila se vozaču čije ime nisam zapamtila, ali čiji sam glas dugo nosila u sećanju.Bio je krupan čovek sa tamnim brkovima i kapom koju je držao nakrivljenu, kao da je upravo izašao iz nekog filma o njujorškim gangsterima.„Prvi put u Americi?“, pitao je, posmatrajući me u retrovizoru.„Prvi put u New Yorku.“„To vam je skoro isto.“„Nadam se da nije.“Nasmejao se i upitao odakle dolazim.„Iz Evrope.“„To vidim. Iz koje zemlje?“Rekla sam mu.„Aha. Rumunija. Čaušesku.“Izgovorio je predsednikovo prezime sa zadovoljstvom čoveka koji je upravo pokazao da poznaje svetsku politiku.„Rumunija je mnogo starija od svog predsednika“, odgovorila sam.„Naravno, gospođice. A New York je mnogo stariji od mene, pa opet svi misle da ga poznajem.“Taj odgovor mi se dopao. Bio je jednostavan, duhovit i oslobođen želje da ostavi utisak. Kasnije sam upoznala mnoge obrazovanije ljude koji nisu umeli da sastave tako dobru rečenicu.Dok smo se približavali Menhetnu, vozač je govorio o saobraćaju, cenama stanova, kriminalu i tome kako grad svake godine postaje sve skuplji, a ljudi sve manje zadovoljni. Slušala sam ga sa zanimanjem, mada sam bila uverena da govori iz perspektive čoveka koji je pristao na mesto koje mu je život dodelio.Nisam tada razumela da se u njegovim rečima nalazi mnogo više iskustva nego u mojim očekivanjima.Grad me je dočekao bukom.Sirene su se preplitale sa zvukovima motora, metalnim udarcima sa gradilišta i povicima prodavaca. Ljudi su hodali brzo, kao da svi kasne na sastanak od kojeg im zavisi budućnost. Iz izloga su dopirala svetla, a iz podzemnih prolaza mirisi koje nisam umela da povežem ni s jednom kuhinjom koju sam poznavala. Na uglovima ulica stajali su ljudi sa novinama, cigaretama i papirnim čašama kafe, dok su se iznad njih uzdizale zgrade čiji su prozori izgledali kao bezbrojna mala ogledala.Prvo sam pomislila da New York ne obraća pažnju na svoje stanovnike.Kasnije sam shvatila da je upravo u tome njegova najveća privlačnost.U gradu u kojem niko ne zna ko ste, možete postati gotovo bilo ko.
|