 | Đorđo Vasić | |
| |
detalj slike: Pixabay
Mile i Emina su bili, manje-više, tipičan mješoviti par osamdesetih godina prošlog vijeka. Ljubav iz školskih klupa krunisana srećnim i skladnim brakom. Fakultetski obrazovani, ateisti i tolerantni. Jednom riječju, progresivni. On nije slavio Božić i Uskrs, ona nije slavila Bajrame – ni Ramazanski, a ni Kurban Bajram. Nisu postili, krstili se i klanjali. Boga nisu spominjali u kući. Čak ni u uzrečicama, i, na sreću, ni u psovkama. Njihovi roditelji, s druge strane, obilježvali su sve ove vjerske praznike, i Mile i Emina su, naravno, odlazili kod roditelja, ali više kao na porodične skupove – onako iz poštovanja, kulturno, ne pokazujući pritom nikakvu afektuaciju, što je, na neki način, bilo i razumljivo, jer oni su bili savremeni par koji je, kako se u to doba naglas govorilo, prevazišao religijske dogme - nova generacija ateista i mladih ljudi širokih nazora, otvorenosti i tolerancije.
Mile i Emina su uskoro dobili i djecu. Pošto niko od njih dvoje nije drugoj strani ništa nametao, djeca nisu nazvana ni po Miletovom djedu Stojanu, a ni po Emininoj nani Hatidži, nego su dobili imena: Tim i Una. Kratka i neutralna imena, da se ni nazrijeti ne može koje su vjere, pa čak i odakle dolaze, što će se kasnije ispostaviti kao vrlo mudra odluka.
A onda su došle lude devedesete i rat u Bosni. Mile i Emina, na sreću, a opet kao tolerantni i progresivni ljudi, nisu se trvili oko toga da li je u pitanju građanski rati ili „agresija na suverenu zemlju“ – stanje u zemlji su jednostavno nazvali masovnim ludilom u kojem nisu željeli da učestvuju i kao logična posljedica tog i takvog stava bilo je njihovo prijavljivanje za iseljenje u Ameriku. I Amerika, ta velikodušna zemlja neslućenih mogućnosti, odobrila im je useljenje i pružila utočište u gradu Fort Vort, u saveznoj državi Teksas, da se ne bi zlopatili po Njujorcima, Bostonimama ili nedajbože Losanđelesima, sve nepreglednim velegradima, haotičnog saobraćaja i uužurbanog tempa gdje žive ili snobovi i skorojevići ili puka sirotinja.
Djeca, Tim i Una, rasla su i stapala se sa novom sredinom. Mile i Emina su venuli i kopnili u novom okruženju gdje su se družili uglavnom sa sebi sličnim – mješovitim i prognanim ili ilegalno doseljenim, i u kojem se nije gledalo na nacionalno porijeklo supružnika, barem ne tako detaljno kao u zemlji iz koje su pobjegli, jer vlastima i poslodavcima je jedino bilo važno da su legalno u zemlji i da imaju dozvolu za rad.
Ubrzo po njihovom dolasku, Miletovi roditelji su se upokojili, i to jedno za drugim, u vrlo kratkom vremenskom razmaku. Mile je znao da je otac svisnuo od bola nakon majčine smrti. A nakon što je i Eminin babo umro, Emina je izrazila želju da dovede majku i da žive svi skupa pod jednim krovom. Mile, kao tolerantan i širokogrud čovjek, nije imao ništa protiv ove ideje. Čak naprotiv, nadao se da će nena svojom mekotom i toplim srcem pridobiti Tima i Unu i pomoći da se „deamerikanizuju“ i dobiju makar malo od osjećajnosti i privrženosti porodici i korijenima koji su krasili njega i Eminu i gotovo čitavu njihovu generaciju.
No, to se nije desilo, i Mile se sa svakom godinom sve više osjećao kao brodolmnik na dalekom i tuđem ostrvu čiji stanovnici se ne otuđuju samo jedni od drugih nego nego i od sebe samih. A onda, jednog dana, za vrijeme večere, dok su oboje djece poluodustno žvalkali picu, ne skidajući pogled sa ekrana mobilnog telefona, i dok je Mile nezaitneresovano buljio u televizijski ekran sa stišanim tonom, Emina trljala sljepoočnice zbog migrene koja ju je mučila svakodnevno već nekoliko zadnjih godina, i nena Mujesira zurila u hladnu čorbu na kojoj se hvatala tanka skrama, Una je iznenada podigla pogled sa ekrana telefona i rekla da ima dečka i da se zove Džesi, i da sljedećeg vikenda planira da ga dovede kući i predstavi svima. Okupljeni oko stola su se načas prenuli iz obamrlosti, Miletu je čak preletio i osmijeh preko lica, a nena Mujesira je naivno upitala:
- Je li naš ili je Meksikanac?
- Ne, nije ni naš ni Meksikanac, Amerikanac je, neno – odgovorila je Una. Sljedećeg vikenda, pripreme za Džesijev dolazak su krenule od ranog jutra. Mile je očistio roštilj, nena Mujesira razvukla pitu, Emina je složila baklavu, Tim donio piće – oko tri sata sve je bilo spremno za Džesijev dolazak.
U pola četiri, Džesi se dovezao u crvenom ford msutangu i parkirao ga iza četiri druga automobila , jer u Americi svi punoljetni članovi porodice imaju vlastiti automobil i odvojeni bankovni račun. Kad je Džesi stupio u kuću, Una ga je predstavila svima redom, a Džesi, nimalo zbunjen, nije sa lica skidao svoj široki osmijeh sa biserno bijelim zubima, koji su naročito dolazili do izražaja na njegovom licu zagasite puti.
U kući je nastupila neka izvještačena užurbanost. Mile se sav ušeprtljao oko roštilja, Emina je iz ruke ispala staklena zdjela sa salatom i razbila se u hiljadu komada, nena se opržila na dršku rerne dok je vadila pitu, no, na kraju je sve ispalo dobro i uskoro je sto bio pun hrane najrazličitijih okusa, kako se to i može zamisliti u jednoj domaćinskoj porodici u kojoj su se preplele viševjekovne kulinarske tradicije različitih kultura i u kojoj u kuhinji posluju dvije vješte kuvarice.
Džesiju se hrana svidjela. Od svega je probao pomalo i nakon svakog zalogaja je zadovoljno klimao glavom i u usta razvalačio u svoj široki osmjeh sa bisernim zbima, koji su, kao što sam rekao, dolazili još više do izražaja na njegovom zagasitom licu koje se tek neznatno bilo ovlažilo znojem.
Negdje oko pola osam, Una je saopštila da će se ona i Džesi povući na sprat u njenu sobu jer uskoro počinje njihova omiljena serija, Tim je rekao da ide na trening, a ostalo troje ukućana su nastavili da sjede za stolom. Emina je nedugo zatim ćutke počela da posprema sto i slaže prazno posuđe u mašinu i pakuje ostatke hrane u staklene posude i odlaže ih u frižider. Nena se povukla u svoju sobu, a Mile je ostao da sjedi nepomično u pročelju stola. Ispred njega je i dalje stajala dopola ispijena flaša piva. Tišinu je samo našas prekidalo zveckanje posuđa iz kuhinje i ujednačeni poj zrikavaca koji je dopirao kroz otvorena ulazna vrata.
Nakon što se i Emina udaljila i povukla u spavaću sobu, Mile se podigao sa stolice i izašao na drvenu verandu. Veče je bila prijatna, vazduh topao i blag. Mileta su poj zrikavaca i toplina večeri načas podsjetili na ljeta koja je provodio kod djeda Stojana, na kosidbe u djedovom selu kad je po čitav dan donosio vodu koscima, sjetio se i zapaljenih baklji od kore trešnjevog drveta uglavljenih na štap „lilu“ za Petrovdan, i tako naslonjenom na drvenu ogradu verande, iz grudi mu se oteo dug i bolan uzdah., koji kao da je došao iz same nutrine duše. I upravo u tom času iza sebe je začuo zvuk otvaranja vrata. Okrenuo se i spazio krhku priliku svoje punice Mujesire.
-Šta je zete? Koje muke tebe more. Misliš u sebi, jelde, da je makar Meksikanac. Ali ne brini, proći će to. Takoje i meni bilo na početku. Stari i ja smo se noćima prevrtali u krevetu i mirili sa sudbinom kad ste se ti i Emina uzeli. Ali vrijeme liječi sve. Tako ćeš i ti. Nema tog belaja na koji se čovjek na kraju ne svikne. I čak ga i zavoli. Evo, kao i nas dvoje što smo se svikli jedno na drugo. Sada nekog drugog ne bi mogla ni zamisliti. A ponekad imam osjećaj da te volim kao rođeno diejte.
Mile je klimnuo glavom i nasmijao se samo jednim krajem usne. Osjetio je u času potrebu da joj nasloni glavu na rame, ali se suzdržao. Na kraju joj je položio ruku na podlakticu, postajao tako nekoliko trenutaka, i onda se provukao pokraj nje i ušao u dnevnu sobu, ugasio bezglasni televizor i popeo se uz stepenice na gornji sprat. Prošao je kroz dugački hodnik na putu do gostinske sobe. Ispod vrata na Uninoj sobi još uvijek se vidio trak svjetla. U nekadašnjoj zajedničkoj spavaćoj sobi je bilo mirno. Otvorio je vrata gostinske sobe i zaputio se prema krevetu. Skinuo se i legao u krevet. Pokrio se pokrivačem sve do brade i po prvi put od djetinjstva sastavio tri prsta i prekrstio se, i prozborio, gotovo nekonstrolisano: „Bože, pomiluj me grešnog.“
