O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


DUŠA

Velimir Savić
detalj slike: KRK dizajn


DUŠA


Bešika. Tako je zovu tamo. Eto počeo sam. Znam, čitaoci će najprije pomisliti na veoma senzitivan i intiman dio svog tijela u kojeg se tečno uselila ta čudna turska tuđica praznujući prazninu. Mislio sam zapravo, na kolijevku koja jeste toplija i mojoj percepciji primjerenija riječ. Svečanost punoće. Zapravo, jedna je to od najljepših riječi u jeziku koji naslijedih od majke, zatajivši matičaru toliku imovinu. Nadam se da neću poslije takve najave dobiti kritike iz bešike. Bešika jeste kolijevka, ali prazna bešika i prazna kolijevka grade različite emocije.

Zemlja Hercegova, u kojoj se i ova pripovijest, a bogami i povijest zaljuljala, a i storija postala istorija jeste kolijevka - i jezika i ljudi. Zlatna. Blagodatna. Nevjerovatno, koliko je zdravih i značajnih ljudi podario taj uski sunčani i kameniti prostor u ona siromašna vremena, kad su ljudi bili bogatstvo. Tu nisi mogao biti sam. Kakvi su se gorštaci u tom ljudskom rasadniku rađali! Kakvo je to sjeme! Rijetko koja porodica sa ovih prostora danas nema među svojima precima hercegovačke krvi. Ako mislite da rastete naprije morate istražiti korijene. Da znate čije ste čedo, na koga ste se, takvi nakalemili, ko vas je prokrvio. Prvi put ulazim u etimologiju riječi kolijevka i jasno mi je da sve upućuje na lijevak, valov, valu, uvalu. Tamo smo se i uputili. U Valu. Do bespuća je samo jedan put.

Boračka Vala jeste kolijevka Neretve. Zaista izgleda tako kad se pogleda sa obližnjih planinskih vrhova. Tu se rađa, potok je još, što kolijevkom lijeva i ljulja i lijevom i desnom obalom na kojoj se nanizalo 38 sela. No, nije to niska. Sve je tu visoko. Ogrlica je stoga. Sa lijeve, prisojne, dakle sunčane strane je selo Porija. Tu sam se rodio. Ja, Jovo. Dobih ime po Svetom Krstitelju, našem moćnom zaštitniku i krsnoj slavi. Prvo muško dijete u porodici nakon osamnaest godina! Miljenik, ugledah svijetla svijeta na Preobraženije Gospodnje, kad se sve mijenja, i gora i voda. Moja majka Vasa, bila je rodom od Vučinića iz obližnjeg sela Obrnja, mnogo ljepšeg i bogatijeg od Porija. To nije važno za priču. Važno je bilo za ljubav. I mog oca, Nikolu. Prije mene, majka je rodila moje sestre Jovanku i Ljubu, a dijete iz priče, koje je u kolijevci, je moj brat, Dušan. Važno je odmah upamtiti to ime, jer on je glavni junak. Važno je, jer poslije su tu kolijevku punili redom Đorđo, Milan, Milka Momčilo i Branka. Važno je to i čitaocu, jer kako se snaći sa toliko likova, a ja sam ih već uveo jedanaest.

Dušana su svi, a ne samo mi, zvali Dule. Odmilja. Sa produženim glasom “u” onako, kad od usana napraviš cijev. Duule… Sad znam da je to tepanje bilo pogrešno, jer iako ga život nije mazio - naprotiv tepao ga je itekako, on je bio baš Dušan. Ne kažem to zbog veličanstvene namjere mog oca da to dijete ponese ime najslavnijeg srpskog cara, kad je već prvom sinu dao ime Preteče, nego zato što je zaista bio ono što se u toj riječi krilo – duša. I dok se za cara pričalo i predanje ostalo da je bio gorostas, Dule je naprotiv bio na našeg oca, nizak rastom, ali čvrst kao hrast – jer hercegovački gorštaci su redom snažni ljudi, nikli iz kamena, iz bogatstva oskudice, stoga su htjeli to ili ne, redom odrastali kao Spartanci. Dule se rodio za Dan mladosti, dakle 25 maja, Tito je tad već imao 41 godinu, (rođen je 7. maja 1982.) ali Josip još nije znao da će biti car i da će se taj dan slaviti kao njegov rođendan. Uostalom, nije bitno kad ti je rođendan, važno je kad ga slaviš u igraonici. A kad si imperator, za Dan mladosti igraonica je morala biti koloseum - stadion JNA. Yugoslavia est patria mea. Rekoh ja da je istorija storija.

Život jeste igra, ali nipošto nije šala. Na selu se zna, i mlado i staro mora da radi. Doduše, imaš i jednostavan izbor. - proizvešćeš hranu ili ćeš umrijeti. Zvuči surovo. I jeste. Zar gladijator na asocira na glad i na tor? To jeste borba.

Tog jutra, jutra se dobro sjećam, bilo je kasno ljeto 1933. godine, kralj Aleksandar je još bio živ, ja sam napunio tri godine, vegetacija je bila bujna i sad znam da sam gotovo opovrgao Frojdovu teoriju o dječijoj amneziji. Izgleda da mi je već bio formiran i hipokampus za koga kažu da je zadužen da pravi trajna sjećanja. Najnovija otkrića tvrde da mozak sadrži rezervne kopije svih pa i najranijih uspomena, koje se iznenada mogu probuditi. Kako drugačije objasniti, da ja evo već u devedesetoj pamtim nešto što je bilo prije 87 godina. Nismo bili u Porijama, nego na ljetovanju na našoj zemlji u Dužima, u planini. Ne, nije to bio godišnji odmor, najmanje je bio to, tu smo boravili zbog ispaše stoke, goveda i ovaca. Imali smo i nekoliko konja. Otac je već bio duboko u planini na nekim teškim poslovima, šestogodišnja Jovanka i četverogodišnja Ljuba su otišle da čuvaju jedna ovce, a druga jagnjad, a majku vidim kako vadi veš iz lukšije i pakuje ga, onako još vlažnog u škip da ispere na izvoru Javornik. Možda neki ne znaju kako se tada prao veš. Recimo da je to bio neki prost oblik uređaja za pranje veša, jedna kaca . Sistem je funkcionisao tako da je dole bio veš sa vrućom vodom, a iznad gore, stavljao se lug u platnenoj vrećici. U pepelu se pralo sve - i veš i ljudi. Škip se pomoću konopaca nosi kao naprtnjača. Nositi škip pun veša nije lako, udara u leđa, teško je – ali ko te pita. Javornik je udaljen dva kilometra. Čudna je to voda. Teče, žubori, a ne smiješ da je piješ. Ni danas ne znam šta je bilo u toj vodi, jer je svijetlokosim ljudima razarala epiderm - kada je piješ usta ti se ubrzo pretvore u rane. Ljudima crne kose ili tamne puti uopšte nije smetala – a mi svi smo bili svi plavokos i plavooki. Ali narod kaže da glad očiju nema – a žeđ ih nema pogotovo, često smo je morali piti. I krvariti.

Pitate se kakve veze to ima sa Dušanom, šta se ovaj pisac raskrilio u priči. Ima itekako! Da znate kako se u Hercegovini rodi i postaje car i da shvatite zašto je majka mene, trogodišnjaka (tamo kažu za malo dijete maksum ili maksumče) ostavila da čuvam dijete u kolijevci.

Da, tamo je i maksum čovjek. Mislim nešto, zar zapravo to najsavršenije biće na Zemlji nije i najnemoćnije kad se rodi? Krava se oteli, tele se malo zaleluja i za par trenutaka i osovi se na noge. Neki ljudi se ne usprave čitavog života iako prohodaju.

- Jovo, sine, čuvaj Dušana. Pazi ga dobro i nemoj ništa dirati po kući. On sad spava. Budi tih. Ako zaplače, ti ga malo zaljuljaj, smiriće se. Ja ću se vratiti što prije budem mogla.

Majka je to tako pažljivo rekla, čučnula držeći me za ruke i gledajući me dugo u oči da se uvjeri da sam je dobro razumio. Nemajući izbora izabrala je povjerenje. No, ja sam muško dijete. Čekao sam samo da zamakne i da se izgubi iz vidokruga, jer sam već imao plan.

Kolijevke ili bešike su uglavnom svugdje slične, udoban ležaj za čedo, ograđen tako da dijete ne ispadne kada se bešika ljulja. U Hercegovini su bile malo specifične, jer su se mogle i nositi u slučaju potrebe. Lukove bešike koje se i dižu iznad uzglavlja i podnožja i koji se obično zbog savitljivosti prave od brijesta povezivala je tanka čvrsta, prečka zvana šljeme. Naravno riječ je o sljemenu, centralnoj gredi kao kod krova, ali tamo na sve dodaju malo muzike pa je tamo i sjekira šjekira. Uglavnom se izradu bešika koristio javor, jer je pogodan za obradu.

Dušan je čvrsto spavao. Konačno sam se dokopao prilike. Popeo sam se na kolijevku i sjeo na šljeme. Kolijevka se ljuljala, a ja sam zamišljao da jašem konja, pa sam još i ubrzao ljuljanje zamišljajući da sam u galopu. Điha, điha..četiri noge… I kako su sve iluzije krhke i nerealne, prezreli maslačci, brzo se raspršila i ta privremena sreća i moje ushićenje. Šljeme je puklo, tamo na vrhu gdje je najtanje i pritisnuto mojom težinom snažno udarilo Dušana u glavu, a ja sam zbačen sa svog “konja.” Dušan je vrištao, vrištao bih i ja, ali me strah paralisalo. Mogao sam da vidim kako mu na čelu raste velika čvoruga… Ne znam koliko je dugo vrištao, meni se činilo da je to vječnost. Kad dojenče plače tražeći toplu dojku svoje majke to su nevjerovatne frenkvencije i neprijatni tonovi koji se ne mogu podnijeti. To je zato što dojenče tražeći pomoć drugog oružja moći ili prisile nema. Nedavno sam saznao da su jedino bebe i lavovi u stanje da proizvode takve zastrašujuće zvukove, jer imaju vrlo mekane glasovne nabore. To tkivo je poput gela te vibrira nepravilno kako bi proizvelo nesnosnu riku koja para uši. Bog je tako uredio. Dušan je tad pokazao carsku snagu i njegov plač je bio bliži rici lavova. Ne znam kako taj zvuk nije dozvao majku sa Javornika. Ipak, dobro je, plakao je, bio je živ.

Uopšte se ne sjećam koliko je to trajalo, ali konačno sam shvatio da i beskonačnost ima konac. Izmoren, bespomoćan, moćni Dušan je zaspao. Znam, valjalo je bježati, ali kako da ostavim brata? Majka mi je rekla da ga čuvam. Zato sam zabrinut strepio sjedeći na kućnom pragu sve dok nisam opazio kako se majka vraća s vešom na leđima. Kad sam bio siguran da me je vidjela, počeo sam bježati, ne koliko me noge nose, nego mnogo brže, koliko me je strah nosio.

- Šta si učinio Jovo!? Vrati se!

Uzalud je majka vikala. Ja sam je čuo i kad sam prilično odmakao. Dozivala me. Sakrio sam se u jedan grm odakle sam kontrolisao situaciju. Predveče je stigao otac. Kada sam čuo kako me zove, pretnuo sam, ali bezuslovna predaja nije dolazila u obzir. Ishod bi bio bolan, znao sam to. Tek kad je pater familias u etar poslao obećanje da me neće niko tući, a domaćinova se nikad ne poriče, napustio sam sklonište i predočio se ukućanima.Legenda kaže da je Herkul zadavio dvije zmije dok je bio u kolijevci, svaku jednom rukom, pa se igrao sa njima. Dušan je preživio moj atak, pa se igrao sa mnom. Godinama kasnije, dječaci smo bili, gađajući zmiju pogodio me kamenom u čelo. Zateturao sam se ali ostao sam na nogama. Brzo mi se stvorila ogromna čvoruga, krvario sam, a on se toliko preplašio da je htio otrčati po pomoć. Jedva sam ga zaustavio. Naša majka Vasa tad više nije bila živa.

Život jeste krug. Nesavršen. Moj – nezasvršen. Sudbina nam žigoše čela udarcima koji i gorštaci teško podnose. Zaljuljala me vijest - Dule je od juče u kolijevci. Ograđen tako sjenama. Iznad kolijevke nije više šljeme, nego svod… I krst. od plemenitog drveta je. Meni to nije važno. U meni krvari Javornik. Takav je moj put, takva mi je put. Opet sam naučio da beskonačnost ima konac. Da mogu rikao bih kao lav, ali bojim se da ridam bespomoćan kao beba. Imam vrlo mekane glasovne nabore, sad kad drugog oružja ni moći nemam.

Ljudi se na kraju peru pepelom. Dušanovoj dobroti se nije moglo opepeliti. Bio je car.

Sad je ono što je oduvijek. Duša. Sa produženim glasom “u” onako, kad od usana napraviš cijev.

Tijelo se ljulja u bešici.

Duša miruje u kolijevci.

Ne može u tuđici.







PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"