OSTADOH TE ŽELjNA

 

Ostadoh te željna vječna čežnjo moja

i večeri blagih na tvojim grudima

kad smo tkali niti nesanice

dok se spokoj pleo u očima.

 

Grlim ti odsutnost cijelim svojim bićem

željna riječi kojim si dušu mi grijao

brižno kao dijete svijao uz sebe

i sa mjesečinom snove mi čuvao.

 

O ljubavi jedina u vremenu nijemom

iz stotinu izvora sad mi želja pije

i žedj gori za tvojom blizinom

što u srcu ko blago se krije.

 

U postelji olistale čežnje

brojim poljupce po tijelu rasute

a hiljadu ruku moje nesanice

nježnošću zvjezdanom grle te.

 

Predjele sam srca ispunila tobom,

osmijehom bisernim vidik ukrasila,

oči tvoje u moje prenijela

cijelu dušu tobom uzvisila.

 

SUSRET U POLjUPCU

 

U moj život ušao si neosjetno

oslikao ga čudesnim bojama svemira,

ovio velom od purpurne svile

dušu ispunio treptajem leptira.

 

Darovao si mi haljinu vezenu zvijezdama,

ogrlicu mjesečevohg sjaja

pa mi svijetli u vremenu osama

dok te čekam na uzglavlju punom uzdisaja.

 

Ostavio si plam vreloga srca

da me grije kada studi zima,

udahnuo misao topliju od sunca

i sad te u meni ko svjetlosti ima.

 

A ja čeznem s daljinom u grudima

da me žudnjom tvoga stiha takneš

kao mjesečinom zagrliš rimama

i nježnošću život mi udahneš.

 

Stavih pjesmu ispod krila ptice

nek je raspe svud po tvome srcu

da osjetiš kroz sve čežnje njene

koliko želim susret u poljupcu.

 

  

MOGLI SMO

 

Mogli smo da se ne sretnemo,

ne osjetimo radost ruku sjedinjenih,

dodire tajne ne doživimo

i ne poželimo povratak nada izgubljenih.

 

Mogli smo da se mimoiđemo,

zaklonimo iza tišine snene

i prodjemo jedno kraj drugog nijemo

kao davno prohujale sjene.

 

Mogli smo da ne bi želje uzdrhtale

što skupila je sve kapi nesanica

i žar misli čežnje ustreptale,

mogli smo, da ne bi čarolije srca.

 

 

 

NE BUDI MI DALEKO

 

Ni jednog trena daleko mi ne budi

U meni se zauvijek nastani

Budi moj svijet bez boli i studi

Da čarobnim plamom bljesnu mi dani.

 

Proljeće misli uzdahom rascvjetaj,

Iz srca izvadi sunce i svjetlost budi

Duši tople boje ljubavi daj

I nježnošću poljupca me probudi.

 

Nadahni me riječima na plimi uzdaha vrelih

Šapući rime srcem rasplamsalim

zaustavi dah nemira,spokoj duši mi daj

i ostani u meni s leptirima bijelim

 

 

 

NA RASKRSNICI

 

Želiš da me u naručje na srce sviješ

Postelju mi prostreš na toplim grudima

I duboko negdje u mislima skriješ

Da me u tebi svakog trena ima.

 

Od tananih osjećaja plamom izatkanih

Sljubljenim sa drhtavom željom tom

I pogledima magijom vezanih

Pleteš maštanje u zanosu svom.

 

A ja sa čuvstvima tajnih snova

I srcem gdje vječna teče čežnja

Na raskrsnici burnih i strasnih vjetrova,

Ko trska se lomim, ustreptala, nježna.

 

 

       NA PERONU

 

 Sretosmo se na peronu dok se tiho veče budi

 I oči nam zasijaše čudastvenim plamom,

 prosuše se želje davne niz drhtave naše grudi

 a duša se s dušom sasta u pogledu samom.

 

 Spojiše se oči žarne leptirovim treptajima

 iskra sjajna magičasta poput bljeska munje sinu

 I obasja srca žudna biser tajnom zatočena

 Pa ponese vrelim dahom rumen nebu u visinu.

 

 Ruka ruci sama krenu, nebo se rasplamsa,

 Svaki dio srca predade se uzdisaju

 a žudnja ko cjelov topla grudi zatalasa

 I utonu bezvremena u plamenom tom beskraju.

 

 Naših čežnja zatočenih spadoše okovi

 pustismo osjećaje da govore sami

 al u času čarobnome dođoše vozovi,

 svako svojim pođe, nestasmo u tami.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: