detalj slike: isaaa.org

SLIKA BEZ RAMA (TOPOLAMA)

 

Plakao sam k'o kiša

tog dana kada su posječene topole,

cio red.

Iako nisu moje, moga su oka dio,

iako nikom ništa ne znače,

iako su prerasle, stare,

ponovo sam dijete bio

više nego čovjek na kiši što plače,

i ne mogu noćima da usnim,

zamućenim zjenama vidim ptice

u krošnji,

ja sam rastao sa njima.

Na dan pred praznik,

dan radosti,

dan Vaskrsenja, plakao sam sam,

gladan njihova hlada, visina,

eha očeva glasa, glasnoće svatovskih sirena, jasnoće

običaja i ljepote nekog vremena koje nestaje, kog'

nema.

Taj dan kada su posijekli topole,

ukopan na mjestu,

k'o da nisam osjećao noge, a trčao bih...

sutra će neko kupiti ram za sliku od topole, ne

znajući- ova slika je ostala bez rama.

 

 

MISAO

 

Misao,

tvoja misao

nepovratna, neizrečena,

siječe kao otvorena spržena

rana do kosti,

buntovan juli

je pokazao i dokazao prgavo

otrovan početak

i kraj na skali ljudstva,

nit' više bezrazložne

uzvišenosti, nit' manje poniznosti,

ljeta nema,

ni razdraganih bosonogih

sumraka.

Skršili su uboge udove,

a očvrsli dušu stradalnici,

koji vjeruju i vole,

tišina na ispruženu ruku

i hladan

dodir praznine otjerao je

ptice iz

luga u nepovrat.

Padaju kiše i horizonti su tamni, a

duša ište nasmijane oči bližnjih

mjesto suze,

dok mudraci ćute

sanjari vrište u beskraj.

Vrijeme gadno,

oholo i gladno,

gazi i potire sve,

sabija ljetni dan

u olovnu maglovitu cijev,

bez cunca

nesnosan bol zatvara,

očne kapke

dok duša grca

i glas bunca,

za leptirima tu do srca

koji duže,

dosta duže od jednog dana žive.

Nema te i zato nema ni nje,

loše komunikacije.

Dok daljine se

iz sive pretaču u purpurnu

sjeti se

u neko najkasnije poslepodne

da neko

čuva nit neizrečenu

i vidi to što kriješ u oku.

 

JEDAN NEDAN

 

Sa ivice stola pala je šolja od kafe.

Još čujem tup zvuk na koži,

zavlači mi se pod nokte iglenim ubodima

i pločice su šahovsko polje.

 

Podliv se čvorugama rugao jasno.

 

Bijela polja su krv koja

mi je istekla

sa okom.

Neko je slomio ruku

u padu da spasi lom, a meni je

ko snijeg bijelim zavojem,

gipsom uvijen zglob, misao i svaka kost.

 

(davno je osjećaj za bol prestao da postoji...,

to jutro kada smo bili na groblju, prvi put, drugi put, treći put)

 

Čaša je odavno bila za odbaciti s blijedom slikom djeteline

s četiri lista i malo okrnjenim porcelanom pokraj ručke,

ali se samo iz nje moglo piti vrelo,

tek skuvano mlijeko bez straha da će spržiti usne i jezik,

samo je iz nje čaj od gloga

i šipura mirisao na novembarski sumrak rodne jeseni,

samo iz nje kafa miriše

na majkin hljeb mekan, najdraži,

tek ispečen.

 

Čaša je pala i prva i posljednja kap

su tu..

 

Prelijeva se prošlost sa današnjim nedanom,

izvire iz lokve sa crvenih polja i širi se...

zjenama milujem sječivo ručke, posežem i iscrtavam njom

zamišljene latice na krugu koji predstavlja sunce.

 

Neke stvari ne moramo dotetovirati kad nam se učini da blijede

da bi ih nosili da nama svijetle

kad je mrak, a mrak je.

 

Prvi je decembar,

sahrane su sastavni dio svakodnevice i svaka nova smrtovnica

dokaz je

za sunovrat nade i sve liči na studen

u košmaru koja čupa zdrave kutnjake, prvo,

pa prednje zube silom, na zivo,

dok mraz ciči ko stisnut vrat miša

na komadu smrti u mišolovci,

ja vidim plavo,

pišem indigo, udisaj...ne škripi, ne kašljem, 

još.

 

Držim do toga da je živ sad

samo onaj ko zna da boje izmjesti

van granica razuma i da slovima popuni prazna polja,

bez prije i posle...sad

Crno polje na tabli je trenutak koji pamtiš,

i kad boli i kad ne boli

i dan i nedan..

 

Šah mat!

PODELITE OVAJ TEKST NA: