KOLIBA
Na kraju sela, na proplanku
Tamo iz poslednjih kuća
Stoji još uvijek , koliba,
Od čamovine, gline i pruća.
Stara i trošna, ali komotna.
Ognjište na sredi, bakrač i verige
Ivanjsko cvijeće u vijenac spleteno
Na dovratniku od ljeskove struge.
Tu mi je prađed zbježa od neljudi,
Tanka obraza i tanjeg morala;
Ali čeljadi puna koliba
Bog i Njegova Milost je dala.
Evo me danas pred kolibom stojim.
Suza se prosu, k'o zobnica žita;
Posegnuh za kvaku i skromno kročih
"Pomaže Bog" ikonu pitam.
Dobro ti doša, palačo moja,
Dobro te sreo najmiliji dome,
Dugo još dimi rođeno ognjište,
Samo sam ođe ja svoj na svome.
Zdravo mi bio mrave u travi,
Sreća te srela pčelice u gaju,
I ti zdrav budi orle pod oblake
Kad se sa visine diviš zavičaju.
