NA MJESEČINI
Noć je pala tiha, a Mjesec k'o dukat
Po nebu pjeva najljepše balade;
Ispod bagremova, kraj bistra potoka
Ugledah čudo, što Bog svijetu dade.
Uvojci se spleli kao oniks crni,
Ponosito stoji ljepša neg' Venera,
Smaragdnim očima u daljinu gleda
K'o boginja mitska, Zevsova, Hera.
Kao princeza sa zlaćanom krunom
Čednošću i sramom u mah odjevena
Ranjiva k'o srna i ratnica hrabra
Stoji, Njeno veličanstvo, Žena.
I damari ovi što u srcu biju
Gledajuć te vladarko žudnje i snova
Mirisi su tvoji savršenstvo čula,
A struk opijum iz rajskih vrtova.
Eh, kakva si, pustim željama nošen
Gledam te noćima, baš o tebi snijem;
Tri bi carska grada porušio za kap
Opojnoga vina da s usne ti pijem.
