SUNCE ISPOD JEZIKA

 

 

PORODIČNA

 

Otac je stavio na sto flašu rakije

Nažutjelu od dudovog bureta

Koje mu je odlazeći ostavio njegov otac

A moj djed Teodor

 

Majka je pripremila šoljice za kafu

Na tacni dobijenoj od tetke Zore iz Novog Sada

Koja blista kao pozorišna scena pred premijeru

 

Izgledalo je da „spajaju dva radosna dana“

Poput Andrića

 

Onda su za trenutak otac i majka nestali

Zatvorivši za sobom vrata susjedne sobe

 

Otac se pojavio preobučen u novo odijelo

Namirisan kolonjskom vodom

Vežući usku kravatu oko vrata

I prslukom sa  svilom na leđima

Koji je tek malo prelazio preko pantalona

S kockicama Tamne I svijetle braon boje

 

Potom bi majka s osmijehom na licu

Izišla iz sobe glačajući sitne nabore

Na suknji kupljenoj za posebnu priliku

 

Sa zida koji dijeli kuhinju od spavaće sobe

Sat je otkucavao podne pružajući zvukom otpor

Krupnim kapima kiše

Koje su pod prismotrom vjetra mijenjale ritam

Pa se činilo kao da su katkad usitnjeno i zgusnuto

Zabadale poput borovih iglica tragove na prozorima

 

O Domaćineeeee... Na trenutak otac oslušnu

 

Onda napuni čašicu rakijom Izađe na verandu

A za njim i majka

 

Mi smo iza njihovih leđa provirivali

Prebirući Svjetlećim očima dragocjenosti

Znajući da kumovi Gajići Milena i Radovan

Nikada ne dolaze bez brda krušaka

 

Koje smo zvali zimnjače ili zimnice

Dobro upakovane u novinski papir

 

Stišala sam radio u sobi

I podigla sunce ispod jezika

Kojim i danas grijem sjećanja iz mladosti

 

 

 

 

VEČERNjA PJESMA

 

 

Pomalo se smrkavalo

I sva se Svjetlost u noć povlačila

Da mrak svoje zvijezde pronađe

 

Otac će majci

Hajdemo jednu partiju...

 

Prosuše se Crne Domine po stolu

 

Miješa majka svoje razgovore

Uvlačeći one skraja u sredinu

One iz sredine na drugi kraj

Pa opet Ponovo i Ponovo...

 

Iznutra Obazrivo ruka krene pa zastane

Kao da ih ućutkuje ili preusmjerava

(Gledajući Oca pravo u oči)

 

On pogled spušta nadolje  kao na Veliku tajnu

Prateći svoju zabilježenu (dominu) u očima

Važnu kao Država Sa šesticama u oba polja

 

Napokon u rukama je oružje od pet domina

 

Crne im se leđa među iskrivljenim oblicima

Roditeljskih prstiju

 

Ko izlazi

Majka će

 

Onaj ko ima duplu šesticu

Šta ako niko nema Opet će majka

 

Otac podiže obrvu i ruku

 

Zaustavi disanje da mu pokret ne ospori

Stavi Dvanaest crnih tačkica na sto kao Stožer

Po šest na obje strane

 

Majka ćuti... Gleda u svoje ruke kao u

Pomirljivu prazninu

 

Opet si se o moju dušu ogriješio

(Ili me to život iskušava)

 

  

 

SVEMIRSKA RIJEKA

 

                           Majci Mileni

 

 

Sad kad znam da me na drvenoj verandi

Više ne čekaš

Pokušavam zaustaviti vrijeme

I onaj krilati oblak nagovoriti

Da se ne pomjera ni malo

Iz dubine tvoga tijela

Preko nebeskog polja

Da ne prospe kišu

I spere naše glasove koji se već

Četrnaestu godinu uspinju pod mjesečinu

Da te dodirnu

 

Kad očima kao zračkom živim

Prelazim preko Tvoga tijela u Svemiru

Nestane pomračenje sunca

I ja te gledam u nebeskoj lađi

Sklupčanu

Kao u Orahovoj ljusci

 

Kažeš nije ti tijesno

Tražiš samo oslonac u jezgri

Kao u hljebu od pšenice sa naših polja

Sakrivenog u jeziku djecu dok hranimo

 

Evo mene Svemirska rijeko

Dolazim ti

Kao usklik na kraju rečenice

 

S proljećem

Jer znam

 

Prva si pričest u bašti

Među ljubičicama

 

Prva voda koja nas opkružuje

Dok rađala si nas

 

Prvi izvor iz kojeg ključa rijeka

Koja nema vulkansko porijeklo

I prati nas za života

 

 

 

 

KROZ OČEVO SRCE (ŠUMA)

 

 

Uđoh sa ocem i testerom (kojoj su svaki zub

dobro pregledali i naoštrili ručnom turpijom)

U već dobro prorijeđenu očevu šumu

Koju smo zvali Vidićka

 

Otac je odmjeravao svako stablo

Klizeći žuljavom  rukom po ispucalom jutru kore

 

Udaljavao je i krivio tijelo

Naslanjajući težinu O drveta klateći ih

Da svakim pokretom Zaljulja nebesku plavet

I procijeni kolika im je tamnica u vrh krošnje

 

Na trenutak zaslijepljen  sunčevom privlačnošću

Učini mu se kako se na nas iz visine                       

Spušta tuga... Zastade s pogledom na hladno gvožđe

I zamišljene udarce sjekirom koja krči prostor testeri

Da je oslobodi ostruga i rastinja odozdo Iz zemlje

 

Što je dublje u šumu zalazio sve je u nju zaljubljeniji

I ježio se pri pomisli da postane glavosječa u vlastitom imanju

 

S druge strane Dužinom uleknutog šumskog prostora

Čuo se tup udarac sjekire

 

Nebo se po nama stropoštavalo gubeći svoju prozirnost

 

Činilo se da je i otac lebdio privezan za nebeske konce

 

A onda istovremeno s najvećim stablom u šumi

Očeva sjenka se udvajala i padala po njemu

Dok je komšija kroz šipražje vučjom snagom grabio horizontu

 

 

Poput diva ležao je  na zemlji Hrast koji je obgrljen

Očevim rukama kao iz ogledala bacao sjaj u visine

Da ni jedan oblak ne proguta njegovu zvijezdu koju je obnoć Zazivao

 

Bio je to početak Komšijine carevine i

Prosječeni put kroz očevo srce

 

Niko iz mog grla nije mogao da izvadi  prodanu šumu

 

 

 

 

BLjEŠTAVILO  I RĐA

 

Kakvo blještavilo očeve sjekire kad je odmotao iz

Vreće od stočnog brašna došavši kući

Pravo iz kovačnice Kovačevića

Kao da se od sunčeve zrake izbrusila

 

Možeš na njenom „tijelu da smjestiš tjeskobu“ neviđenu

Ili da ogledaš lice kao u zrcalu

Pa da cijeli dan iz tebe zrcali neka čudna dobrota

Kao da nije riječ o sjekiri

 

Kao kad u Tom sjaju uhvatiš dva oka srneća

I svaku prezrivost i ljutnju zaboraviš

Kao onda Oče u podmlađenoj šumi iznad potoka

Kad je srna čekala na nas

Poigravajući se svojom sjenkom

Da ispije Igranje iz ogledala sa izvora

 

Kao Onda kad je iz naše (šume) u komšijinu odlutala

Ni sama ne znam kada osim da je mračak preklapao dan

I mlad mjesec razvijao nebeska blistanja

Iznad plahog srnećeg skakutanja kroz šumske udvojene sjene

 

Više je nismo vidjeli samo smo čuli odjek pucnja

 

Tad podiže se vazduh i zvijezde spustiše se male

U oči srneće

Skliznu mjesec s jelenovog roga s druge strane proplanka

Prhut ptica napusti kuće a ja ocu iz straha u zagrljaj

Priljubih uvo na očeve grudi ili jedini oslonac možda

Slušajući muziku dušinih struna koja mi po bolu liči

Hoćeš li oče vratiti spokoj šumi

Rastu li melemi za njene rane

 

Kao rđa na sjekiri u kišne dane

Koja se više tupih  udaraca o natrulo drvo u brdima

I ne sjeća       

Otac objeručke podboči šakama glavu kao da podupire Svijet

Nije to sine do rđe nego do Čovjeka koji nema božanska vrata   

PODELITE OVAJ TEKST NA: