detalj slike: Duško Milošević

 

BOGUMILI, SAN O JEDNAKOSTI

„Ova je naša Bosna velika rana, moja Vojka. Tu je razrezano Rimsko carstvo na dva dijela. I hrišćanstvo isto tako. Ta, nama tuđa posijekotina ide preko našeg, slovenskog tijela. Ona ne zarasta, stalno krvari, tu uvijek ima gnoja. Red je da i melem i ljekovite trave budu slovenske. Zato tu Sloven treba da ostane ono što je uvijek bio. Svoj u duši, sa svojim vjerovanjima o prirodnim zakonima, na kojima je ustrojen sav živi svijet.“

„A što ćeš činit' s ovim našim krstjanima? Vidiš da te Papa pritiska zbog njih.“ nestrpljiva je Vojislava.

„Volim te naše dobre ljude, jer neće ni istočnu ni zapadnu upravu. Otjerali su ih i jedni i drugi. Podjednako su im smetali. Ni Zapadni ni Istočni neće one koji hoće da budu svoji. Zato ni mene ne vole, iako sam služio i jednima i drugima, ratovao i za Vizantiju i za Rim. I moj zet Miroslav, Knez Zahumski, muku muči i sa jednima i sa drugima. Moja draga sestra, naša bogumilka, pomaže mu kao žena, kol'ko može, al' borba je neprestana. Ja potpuno razumijem bogumile i zato sam dao dom njihovim tijelima, a utjehu njihovoj duši.“

„Zbog toga te ja i volim, dobri moj Kuljo, ali i brinem istovremeno.“  Privi se Vojislava uz svoga muža Kulina, držeći mu glavu sa obe šake. „Tačno znam koliko ti bogumili znače i koliko ih razumiješ, a koliko sutra moraćeš na Bilinom polju pred onim Papinim de Kazamarisom da ih se odrekneš..“

„Razdire me to mjesecima već. Kako obema Crkvama objasniti to divno bogumilsko, duboko ljudsko poimanje života i prirode? Jer oni neće da ubijaju ni ljude ni životinje, sve što diše i što se kreće. Neće da lažu, što znači da preziru trgovinu, jer ona pre ili kasnije obavezno vodi u laž, prevaru i krivokletstvo. Zato neće ni u politiku, niti bilo kakvu vlast. Štuju da svako živi od svojih ruku. Sramota ih je od milostinje; i da traže i da daju. A poviše svega preziru svaki prisilan rad.“

„Pritom su mnogi od njih veoma pismeni, poštuju obrazovanost i podstiču jedni druge na čitanje Svetog pisma i drevnih apokrifa.“ Sa žarom Vojislava dopunjuje muža. „Zajedno smo u Radimlju, prošle godine, vidjeli kako umiju da klešu svoje nadgrobne stećke. To nisu obični spomenici. Živeo jednom taj i taj... To je mnogo više, to je umjetnost prava.“

„I svoje žene štuju, kao ja tebe tako lijepu i pametnu, cvijete moj. U njihovim hižama vlada jednakost među muževima i ženama. Napreduju samo pametni i vrijedni, a ne da l' su od muških ili ženskih.“ Razmišlja se Ban, malo skupljenih očiju. „Kao da su došli iz nekog drugog doba!“

„Možda i jesu samo mi to ne znamo... Rim i Carigrad posebno se roguše na to sa ženama. Sve, sve, ali ravnopravne žene, to nikako!“ dosoljava Vojislava.

„Ja sam čak čuo da skroz na Zapadu bogumilske, to jest katarske žene osnivaju dobrotvorna društva.“

„Tačno je tako, isto to u Solunu radi čuvena dobrotvorka Irina.“

„Ma, nego šta! Pametni ljudi gledaju da pomognu jedni drugima. A ne da bacaju pare na preskupe hramove.“

„Jes' vala, šta će ti crkve!? Za istinsku molitvu dovoljna ti je i tvoja kuća i drvo ili stijena u prirodi. Pravo ispovjedanje je pred onim koji te zna. Sve i da hoćeš tu ne možeš da lažeš.“

„Tako je, moja Vojka. Koliko čiste ljudskosti tu ima. Koliko prirodnosti, zdrave čovjekove pameti. Nikakvih svešteničkih magli, praznih riječi čiji je glavni cilj prosti interes, mutljavina i obmana.“ Smrači se Ban potpuno, kao da se već prenio u događaj koji slijedi. Kao da je buduća rasprava već počela, kao da se argumenti i za jednu i za drugu istinu već podastiru na sto. Izgleda da mu je jasan i ishod te zamišljene bitke. „Ma, ne možeš ti Crkvama objasniti, to je protiv njih, posebno protiv njihovog sveštenstva. Uuuh, muko živa!“

Pognute glave, Ban je gledao u svoje otvorene šake, a Vojka u njega, brižno i nježno.

 „I, što ćeš onda na kraju reći Papinom izaslaniku i Carigradskom patrijarhu, mužu moj?“

 „Veća su oni sila od mene. Ne mogu se ja bosti sa rogatima! Valja biti mudar i lukav, reći šta god požele, sačuvati glavu na ramenu, državu i ovaj bogumilski narod. A kad se Rimljani vrate u svoj Rim, ja ću u svojoj Bosni ćerati svoje bosanske dane kao i dosad.“

 

Smračilo se odavno iznad Bobovca. Spavaju svi osim straže. Ban i njegova žena povjeravaju se jedno drugom, kao u svim teškim događajima dosad. Kulin se odavno zaljubio i u njenu pamet i u njenu ljepotu i u, još uvijek, čvrsto i jedro tijelo. 

„Hoćeš li ti meni, banice Vojislava, pokazati to tvoje lijepo bosansko tijelo?“

„Hoću, ako utuliš svijeću, Bane Kuline.“

„Pa onda ga neću vidjeti.“

„A ti onda zamišljaj, moj Veeeliki Bane!“

 

Poslje kratkog premišljanja, svijeća se sama ugasi.

 

 

Плодови тла - Душко Милошевић

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: