detalj slike: FotoStudio KRKdizajn

Tesla s one strane

U jednom podvelebitskom selu, krajem 80-ih prošlog vijeka, skupilo se na raskršću rano ujutru nekoliko ljudi koji su iznijeli mlijeko na otkup pa čekaju kamion koji ga sakuplja i odvozi do glavne mljekare na preradu.  Jadranko Bojanin priča okupljenima kako su juče u sumrak on, ćaća i stric mu, bili u šumi i porušili neke suve omorike što ih je grom spržio još prije neku godinu. Taman pozavršavali i složili na gomilu pa će sutradan otići da ih dovezu. I tako, pođu kući.

 - Ali ćaća viđe da je sikera ostala i povrati se da je uzme, dok smo se stric i ja već spustili niz strančicu i usporili da bi nas on što prije sustigao. Kad, odužilo se, nema ga, pa mi malo prisjedemo i zapalimo po jednu. Zviznuh da vidim gdje je. Obično se javi na zvižduk, ali ovaj put ne dobih povratni zvižduk. Kaže stric: „Mora da se negdje uvalio u bujad i sere, znaš ti njega kad zauzme busiju“.- pripovjeda Jadranko.

 

Svi se prisutni nasmijaše. Ali, pretvorili se u uši i svi bi isto pitali.

 

 - Pa šta bi“, javili se, „da mu se nije šta dogodilo?

 

Nebrojeno pitanja se roji u njihovim glavama, dok Jadranko želi sve polagano da im ispriča.

 

- Smirite se, ljudi, eno ćaće kod kuće živa i zdrava, ali svejedno mu se dogodi nešto jako čudno, što ne može nikako da razumije. Eno svojoj Bojani po stoti put od sinoć prepričava šta mu se zbilo i svaki put i on i ona, koja je pametnija od njega, ostaju bez odgovora.

 

- Ma daj, Jadranko, pričaj šta mu se dogodilo, da nije najašio na vilino kolo ili da se nije namjerio na nečastivog?

 

Šume su uvjek krile neku tajnu, a posebno mjesta koja su u narodnim pričama spominjana od pamtivijeka. Narod bi nekad slutio nešto, pa ako bi se čak nešto i dogodilo što ne bi bilo uobičajeno, pretvaralo bi se u čudotvorstvo i poprimalo praznovjerski karakter, tako da su neki slijepo vjerovali u to, a pojedini bi samo odmahivali rukom i ne marili za takve priče.

 

Pristiže kamion, brekće kao da je na izmaku snage, seljani već govore kako je na izdisaju i šta će sa mlijekom ako im ne bude dolazio Špiro iz Gospića da ga pokupi. Jedan od mlađih uhvati se za stranicu i začas se pope na kamion do male cisterne, prima od ljudi bokete i flaše sa mlijekom i iskreće u cisternu dok Špiro piše u tefter koliko je ko predao litara. Bez zadržavanja, otkotrlja se dalje prema drugim selima razbacanim po  podvelebitskom kršu.

 

Ne daju se ljudi kućama već se natomanuli na Jadranka da im dovrši priču, što mu se dogodi sa ćaćom u šumi.

 

- De, Jadranko, đe si ono stao, pođe li ti ili stric da ga potražite? 

Jadranko se nasmija i poče:

- Znate vi mog ćaću isto kao i ja, njega da ide neko tražiti, pa on bi se smrtno naljutio. Ne prođe neko vrijeme, evo ga, problijedio kao krpa, spuštenih ruku sa sikerom u jednoj ruci i kao u nekom bunilu. Stric i ja se malo našalismo, a on jedva progovori, da mi ne znamo ništa!

 

- Što ne znamo, ćaća, upita' ga, a stric doda: „Nama je važno da Ti znaš, i tvoja Boja koja nađe poklopac svakom loncu.“ 

- I tu se zametnu komendija među nama, dok smo se spuštali prema selu. Ćaća htjede nešto da nam ispriča a nikako da odapne, kao da se čuva da dođe kući pa da nam ispriča sve polako i bez ikakvog straha. Tako i bi. Mati nas dočeka sa večerom, umismo se, oprasmo ruke i sjedosmo za sto i prije nego što uzesmo zalogaj, ćaća poče pričati. Pozva i mater da sjed'e s nama za sto, da i ona čuje šta mu se dogodilo.

 

- Ajde, 'ajde, sjed'te i jed'te, imam ja još konaka namiriti, ispričaćemo se, ima noći.“

 

- Odbrusi mati i ne da se za sto, ali ćaća ne odustaje, zapov'jeda joj da sjed'e s nami za sto i da sasluša priču. Bo'me, Boja sjede, ali njena mora biti starija,

 

-’Eli rekla: „ajde da čujem, dobri moj domaćine?“ -  dobaci neko od ljudi.

- E, baš tako, svi vi nju dobro znate.

 

- Nego, odvaži se ćaća, onako uz prvi zalogaj da progovori šta mu se dogodilo.

 

-Povratih se ja po sikeru, kao što vam rekoh, jer vas dvojica ste na sebe natovarili skoro sve, pa mi bi najlakše da se sam povratim. Vidim ja onu našu ’rpu kladica i pomisli: „neka, fala Bogu, pa ćemo ih sutra dovesti kući“. I krenem tačno onom mjestu gdje sam ostavio sikeru, vidim je tamo je; ma, samo što ću je  u'vatiti za držalicu, okrenu' se malo u stranu, jel' mi se učini da je neko tu. Kad, uistinu, onđe pored onog velikog izvaljanog kamena stoji čovjek. Nisam se prepao, vidim da je normalan, ali me začudilo otkud sad čovjek, i to još nepoznat. Visok, mršav, u bijeloj košulji, tankije' brkova, stoji tako i gleda više u zemlju nego u mene. Pomislio sam, mora da je neki siromak, pa zaluta' odnekud. Ali ništa ne progovara.  To mene nagna da ja njega upitam ko je on i šta radi tu u ovo doba dana i ’oće li s nama u selo. Međutim, i meni kao da je nešto blokiralo, i jezik i mozak skamenio se, i ja kao i on, pa gledamo jedan u drugog. Nije to potrajalo dugo, kad mene obuze njegov glas. Ljudi moji, on ne otvara usta, ali ja ga sve čujem šta on meni govori!

 

- Pa šta govori, ćaća, da nije lugar – prekido' ga ja na zalogaju.

 

- Nije lugar, bar njega dobro poznajem, ali čujem ja kako on mene pita zašto sam srušio te omorike i kaže da su one njemu trebale da zaštiti naša sela. Ja htjede izustiti, ali nemam glasa, a ono što bi htio reći, on kao da je već čuo. Uzeo sam sikeru u ruku i lijepo sam se okrenuo prema njemu i mislim, ako krene na me, imam sikeru. Ali on mene toliko umiri da ja nisam imao ni što misliti ni što reći. Iskoraknu on prema meni, ma ni po koraka, i gledam ja u njegove oči, ali kao da ih ne vidim; njegovo lice kao da je stijena, ona koja se već pretvorila u mrklinu gore navrh Velebita i srce mi čuje kako me lijepo pita, kao da smo se ne znam đe sreli. Kako Bojana, jel' dobro? U meni nešto zasvijetli, kao da mi se oči još više otvoriše, a od njega se odlijepi neka loptica, kao da se svjetlo umotalo u nju, i poleti prema meni. Ja, nako sav smušen i umiren, spozna' da preda mnom stoji naš Nikola, Nikola Tesla! Ljudi moji, prividio mi se, može mi svako pričati što god 'oće, ali ja sam njega vidio! Onaj momenat kad sam čuo da me pita za Bojanu, odma' sam shvatio da je to on!

 

Bojana se nasmija.

 

- Jooj, na šta ja vrijeme gubim! Što ga nijesi zovn'o da dođe da nam uvede struju u svinjce i da večera s vami?

 

- Bojo, pa bar ti znaš da je tvoje babe mati iz kuće Mandića, odakle je bila i Nikolina mati. Vi ste ista krv, zato je i pita' za tebe!

 

- 'Ajde, ajde, jedi i nemoj to nikom pričati da se ljudi sa tobom ismijavaju.

 

- Bo'me ću reći svakome koga sretnem! Ja znam šta i koga sam vidio, znam ja da Tesla nije živ i da on nije mogao biti tamo kraj onoga kamena, svjestan sam da mi se prividio, javio mi se njegov duh koji, eto, zna da navrati u kraj svoga djetinjstva, u kraj đe se rodio. On je bio najpametniji čovjek na svijetu, nije to znanje moglo tek tako da izlapi. Kol'ko nas ima živih pa ne znamo da živimo, a on, eto, i poslije smrti umije da se pretvori i dođe tamo đe ga srce vuče. Ja se ne sramim toga što sam vidio. Jedino moram dobro razmisliti o svakoj onoj riječi koja je doprla od njega u ovu moju tupavu glavu.

 

- E, svašta s tvojim ćaćom, Jadranko“, dobaci jedan od prisutnih. 'Ajmo, ljudi, u razlaz. Ako je istina, ko zna čemu to sluti. Mi smo ovdje zaboravljeni i od Boga i od države, ni naš Tesla nam pomoći ne može!

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: