|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: Lucija Ernestova
Razumjevanje
Nemoj da se izvinjavaš.
Poznajemo naša osjećanja,
razumijem tvoje prilike i neprilike.
Zar nije lijepo znati nekog ko te razumije?
Znam, svjesna si svega što radiš,
odluka je na tebi, da li da odeš
ili ostaneš u zavičaju.
Neću da budem neko ko te sputavao,
ili potpaljivao tvoju želju i namjeru,
samo želim da postigneš u životu zadovoljstvo,
sreću, uspjeh, jer to zaslužuješ
i da sačuvaš zdravlje.
Ti si jedna od rijetkih o kojoj razmišljam
na drugačiji način
za razliku od onih koje mi se
samo fizički dopadaju,
ti si nešto posebno,
o tebi umijem da brinem, da se pitam gdje si,
da pomišljam jesi li zadovoljna,
nesrećna ili srećna,
da li ti šta nedostaje …
Ponekad mi se učini da osjetim tvoj uzdah,
pomislim da u tom momentu
i ti pomisliš na mene,
zagrlim te toplinom srca i osjetim tvoju blizinu,
kao kad ljubav poteče,
ali ne ona koja se svodi na vođenje,
već kao neko meni toliko drag
u želji da si samo pored mene.
Mi se nikad nismo približavali vatri
ljubavne strasti,
njen plamen za nas dvoje očigledno nije zapaljen.
U nama su naše zamišljene staze i susreti,
naši životi,
koji bi bili isprazni ako ne bismo znali
jedno za drugo.
Često, u raznim prilikama pomislimo na nas.
Nije to zbog toga što nedostajemo toliko
jedno drugom,
to su naše pjesme u nama.
Tvoji stihovi uvjek podsjećaju na tebe,
…u nama nema ništa tuđe,
u nama nema ništa naše…
To su djelovi mog načina razmišljanja,
kad se sjetim tvog imena
kao da se rimuje sa Kordun,
vjerujem da samo sa tobom imam tu srodnost,
možda smo baš zbog toga jedinstveni,
vjerujem, to je naša ljubav,
nema potrebe da joj se izvinjavamo.
Lijepo je što je imamo,
da nas voli i da nas ne razdvaja.
Razumijem tvoju želju za odlaskom,
nije to bježanje, nije to sebičnost i neimanje,
znam, osjećaš pustoš koju ne želiš držati praznom,
znam, imaš srce koje je spremno da trpi
nostalgiju.
Volio bih kad bih mogao stajati ti na usluzi,
volio bih da gledamo mjesec
u istom dijelu noći,
volio bih da nam sunce izlazi i zalazi u isti čas
i tako!
Svega pomalo bih volio što bi nas učinilo bližim.
Vjerujem da imaš na umu nešto što ja nemam,
vjerujem da u oboma čuče iskrene želje.
Sve kad prođe i našim putevima kad budu trčala neka nova djeca
iza nas neće moći ništa drugo da piše
nego da smo se voljeli.
Ni tajno, ni javno, već usrdno, vječno,
najmoćnije od svih voljenja.
Neviđeno, ne znajući jedno za drugo,
nikad dodirnuti, nikad poljubljeni,
nikad zagrljeni, ali voljeni i prevoljeni,
van vremena, van prostora.
Svima će to biti čudno i nestvarno,
samo nama jasno i stvarno.
Zbog toga te razumije onaj koji te voli!
|
